Kako su viralni hitovi ubili svrhu weba (a ni moji tekstovi neće mu baš pomoći)
Vijesti koje portali copy-pejstaju, a naši prijatelji shareaju, ubijaju web
Direktor Googlea Eric Schmidt nedavno je poručio da će Internet nestati, a sigurno ste već i čitali o tome, i to, ako se ne varam, više puta… Ta vijest se, naime, kao i mnoge druge, pogrešno interpretirala i onda danima provlačila po Internetu.
Tako, na primjer, priča o zlatno-bijeloj haljini koja je zapravo crno-plava, ili ona o tome kako je neki pas došao na sprovod svog vlasnika i ostao ležati kraj lijesa, ne rijetko se čine kao jedino što se čovjeku nudi nakon što dva puta mišem klikne na ikonicu s velikim “E” za Internet Explorer… (ako još, poput mene, iz nostalgije koristiti Internet Explorer kojeg također uskoro neće biti).
Što se zaista nalazi u pomfritu?
“Nije valjda Internet, ta mreža koja pokriva cijeli svijet”, pomislio sam nedavno, “postao toliko dosadan da mi se već deset dana zaredom nudi članak o tome što je, kobajagi, zaista u McDonaldsovom pomfritu?” Dešava li se još nešto na tom world wide webu, zapitao sam se.
Postoji vic, sigurno ste ga već čuli ili, još vjerojatnije pročitali na internetu; kada su Japanci izumili najbolji kompjuter na svijetu koji sve zna i ima odgovor na svako pitanje. Dođu onda Amer, Rus i, kako to u vicevima obično biva Mujo, da to testiraju. Amer ga pita nešto oko leta na mjesec i kompjutor mu to u sekundu izračuna. Rus ga, onako ruski samouvjereno, pita kako pobijediti Kasparova u šahu i ovaj mu odmah izbaci sve poteze potrebne za pobjedu. Sva tri.
Onda dođe Mujo, naš prostodušni zemljak, i pita ga nešto potiho, skoro šapćući, a kompjuter se odjedanput počne tresti, pariti, cviliti i, naposlijetku, zapali se te eksplodira…
“Što si ga upitao?”, u isti će glas i Amer i Rus.
“Pa, ništa posebno..”, Mujo će, pomalo u čudu što se događa, “…pitao sam ga samo: Što ima?”
Dosadni prijatelji na Facebooku
Dobar je to, ako niste shvatili, i istinit vic, jer kompjuter bi, nema sumnje u to, eksplodirao od količine informacija koje bi na to pitanje morao prenijeti, ali sve mi se čini da bi mu sada, u dvadesetiprvom stoljeću, kompjuter izbacio samo recept za McDonaldsov pomfrit.
Naši prijatelji na Fejsbuku, one mame koje su se počele baviti CrossFitom, pa nas sada time bombardiraju, promotori klubova s kojima ste išli u srednju, bivše djevojke koje se doimaju kao da su permanentno trudne otkako je vaša veza završila i tetka koja sve svoje komentare potpisuje s ”tvoja draga tetka Duda”, i nemaju nam, budimo iskreni, bog zna što zanimljivo za ponuditi.
Pozivi za Candy crush i testovi inteligencije
Tu i tamo od njih dobijemo neki izljev bijesa u obliku statusa, politički komentar koji se kosi ne samo s vašim stavom, već i s zdravim razumom, ili neki Balaševićev citat za koji ni on ne zna. Objave ti dobri ljudi tu i tamo neki samo njima smiješan video s You Tubea kako neki Rus pijan skače u ledeno jezero. Ili, štajaznam, nekog malog psića koji pokušava uloviti vlastiti rep.
Često se, doduše, zaručuju, ali to ni njihovoj rodbini nije zanimljivo, a kamoli nama ostalima koji žalimo što u stvarnom životu ne postoji opcija “hide” ili “block” koju bi mogli iskoristiti za njihov poziv na svadbu.
Facebook prijatelji stalno traže prihvatimo pokoji poziv za Candy Crash Sagu ili lajkamo rezultat koji su dobili rješavajući test emocionalne inteligencije koji im se upravo pojavio na vremenskoj crti. Ako još prihvatimo njihovu nominaciju za Ice Bucket Challange ili podijelimo nešto na zidove od još desetorice prijatelja kako nas nesreća ne bi pratila sedam godina.
Isto tako, ni njihova nova tetovaža, a niti 50 pripadajućih fotografija iste, ne zanima nas previše, ali svakako više od teorija zavjere kako svjetskom ekonomijom upravljaju gušteri, o kojima nas također često informiraju. Pri tome, naravno, nije bitna gramatika, već poruka koju nam žele prenijeti, a za uzvrat ne traže ništa osim da im povremeno prihvatimo pokoji poziv za Candy Crash Sagu ili lajkamo rezultat koji su dobili rješavajući test emocionalne inteligencije koji im se upravo pojavio na vremenskoj crti. Ako još prihvatimo njihovu nominaciju za Ice Bucket Challange ili podijelimo nešto na zidove od još desetorice drugih prijatelja kako nas nesreća ne bi pratila narednih sedam godina.
Ništa pretjerano zanimljivo, dakle, ni od naših prijatelja nema na toj itekako razvikanoj mreži.
Tko bi se radovao da internet umre?
Kada bi nekome, tko je živio na primjer prije nekih stotinjak godina, rekao da ljudi u džepu imaju aparat putem kojega, za svega jednu sekundu, imaju pristup cjelokupnom ljudskom znanju, a da ga pri tome koriste samo kako bi uslikali svoju mačku dok spava i onda je stavio na Internet u nadi da će netko staviti smajli u komentar, ili, recimo, predimenzioniranu pizzu zbog koje su se vozili više desetaka kilometara od svog stana, umjesto da su je, kao i sav normalan svijet, samo iz neke bliže pizzerije naručili. Nema sumnje da bi se u tom slučaju, taj netko od prije stotinjak godina koga ste sreli samo za potrebe ove priče, itekako obradovao najavi direktora Googlea, da će Internet umrijeti.
“Ako ništa…”, pomislio bi taj nakon što bi vidio kako se koristi, “…onda od dosade”.
A isto bih, bezbeli, pomislio i ja, Miro Par, da nije pokrenut ovaj portal “Telegram”, za društvena i kulturna pitanja, a na kojemu će, osim mnogo kvalitetnijeg i originalnijeg sadržaja nego na cijelom world wide webu, redovito biti i moji tekstovi zbog kojih će gospodin Schmidt s početka priče samo učvrstiti svoj stav o kraju interneta.