Kako usred Zagreba, kod Britanca, godinama stoji spomen ploča Pavelićevom zamjeniku, ‘neustrašivom borcu za NDH’
Telegramova Sanja Modrić slučajno je naletjela na većini Zagrepčana nepoznati brončani spomen ustaši
Čovjek svašta zapazi kad hoda po gradu pa sam tako i ja, čekajući jučer na Britancu neke kolege, pročitala tekst na spomen ploči pored koje sam prošla sto puta. Velika brončana plaketa s portretom muškarca s brkovima stoji na pročelju zgrade u Arnoldovoj ulici broj jedan, tik uz Britanski trg, a slavi osobu po imenu Stjepan Javor. U potpisu se navodi da ju je 26. listopada 1995. godine postavila Hrvatska stranka prava.
Ime Stjepana Javora nije mi ništa govorilo no tekst zapisan na spomen ploči kaže ovako.
”U ovoj je zgradi, do svoga uhićenja 31. listopada 1929., živio i imao trgovinu vatrogasnih potrepština istaknuti pravaš, neustrašivi borac za Nezavisnu državu Hrvatsku i mučenik Stjepan Javor. Rođen u Brinju 27. studenog 1877., osuđen na 20 godina zatvora kao borac za hrvatsku državu, od srpskih vlasti u zatvoru strahovito mučen i od posljedica mučenja umro 26. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici”.
Poglavnikov oficir za vezu
Kako u Hrvatskoj ni riječju, ni spomenicima nije dopušteno veličati osobe povezane s režimom NDH, a Stjepan Javor se opisuje na ploči kao ”neustrašivi borac za Nezavisnu državu Hrvatsku”, trebalo je bolje pogledati o kome je riječ.
Našla sam ga odmah na Wikipediji. Tamo se navodi da je Stjepan Javor ”bio hrvatski radikalni nacionalistički političar i aktivist, poznat kao jedan od osnivača i istaknutih članova ustaškog pokreta u njegovom najranijem razdoblju”.
U Hrvatsku stranku prava ušao je 1920. godine i kasnije je postao ”jedan od osnivača tajnog Ustaškog pokreta”. Kad je Ante Pavelić s još nekoliko suradnika pobjegao u Italiju, Stjepan Javor ostao je u Zagreb kao povjerljivi poglavnikov oficir za vezu.
Praška ulica nosila je u NDH ime Stjepana Javora
”Godine 1929., Javor se u Beču sastao s Pavelićem, da ga izvijesti o prilikama u Zagrebu”. Te je godine uhapšen i osuđen na 20 godina zatvora kao osoba koja je sudjelovala u pripremi oružanog ustanka za osamostaljenje Hrvatske. Kazna mu je kasnije smanjena na sedam godina, ali je prije puštanja umro u zatvoru od upale pluća. Pokopan je na Mirogoju u arkadama. Jedna od najpoznatijih zagrebačkih ulica, Praška ulica, za vrijeme Nezavisne države Hrvatske nosila je ime upravo Stjepana Javora.
I Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža ima poglavlje o Stjepanu Javoru. Tamo se kaže da je Javor ”zagovarao i organizirao oružani otpor tadašnjem režimu u suradnji s ustaškom emigracijom” te da je, prema jednom izvoru, 1928. do 1929. godine čak bio zamjenik Ante Pavelića. Na već spomenutom suđenju priznao je sastanke s Pavelićem u inozemstvu, prikupljanje oružja i pripremu oružanih akcija. ”Za ustaški pokret i dio hrvatske javnosti postao je simbolom mučenika za hrvatsku slobodu i neovisnost”, navodi Hrvatski biografski leksikon.
Gradsko povjerenstvo daje suglasnost
Premda je, dakle, Stjepan Javor umro u zatvoru prije 1941. i proglašenja ustaške NDH i nije okrvavio ruke, nepobitna je njegova istaknuta uloga u nastajanju, organizaciji i ideološkom formiranju Pavelićevog ustaškog pokreta čiji su zločini na ovim prostorima dokumentirani i poznati. Ne postoji razlog zbog koga bi se javnom spomen pločom poticalo divljenje prema osobi takvog pedigrea. Zato smo nazvali gradske vlasti da ih pitamo kako je moguće da Stjepan Javor u Zagrebu već 25 godina ima spomen ploču.
Tajnica gradskog Povjerenstva za označavanje imena ulica i trgova, spomenika, spomen-ploča i sakralnih obilježja Mirjana Jevrić ne zna za konkretan slučaj no ljubazno nam je objasnila kako se mogu postaviti spomen ploče i spomenici u Zagrebu. Za to je potrebna najprije suglasnost njenog Povjerenstva koje imenuje zagrebačka Skupština, a na temelju kojega se donosi rješenje upravnog tijela. Povjerenstvo ocjenjuje je li zahtjev prihvatljiv, a vlasnici objekta na koji će se spomen ploča objesiti moraju dati suglasnost.
Gomila protupravnih ploča i spomenika
Povjerenstvo odlučuje i o eventualnim prigovorima na spomen ploču određenog sadržaja, kaže gospođa Jevrić, te dodaje da je dosta spomen ploča u Zagrebu, pa čak i spomenika, podignuto bez dozvola i protupravno. Dopušta da to možda može biti slučaj i s ovom pločom Stjepanu Javoru. Ako se utvrdi takav slučaj, nastupa komunalno redarstvo koje pokreće postupak da se nezakonito postavljena obilježja uklone iz javnog prostora.
No, kako u Gradu Zagrebu svi odgovori medijima idu isključivo mailom preko službe za odnose s javnošću, tako smo i mi morali zatražili potrebna pojašnjenja na taj način. Objavit ćemo ih čim ih dobijemo.
Sporna ploča Stjepanu Javoru u Zagrebu, nije međutim, usamljen primjer apoteoze ustaštva kakvi primjeri u nizu sredina prolaze uz otvorenu suglasnost ili toleriranje od strane službenih instanci. Nekidan se čak ni devetočlano vijeće sudaca Visokog prekršajnog suda nije moglo složiti oko toga je li poklič ”za dom spremni” na početku Thompsonove pjesme Bojna Čavoglave prekršaj ili nije. Stoga će o tome naknadno odlučivati plenum svih sudaca koji rade u toj instituciji. Takva burleska doista je moguća samo kod nas.
Doprinos pomutnji Kusićeve komisije za prošlost
Dodatnu pomutnju ne samo u javnosti, nego – kako vidimo – i u sudstvu, unijeli su poznati stavovi Plenkovićeve Komisije za suočavanje s prošlosti kojoj je na čelu bio predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić. Oni su zaključili da je ”za dom spremni” dopušten u određenim iznimnim prilikama, što je otvorilo put vaganjima da li se konkretni slučajevi mogu podvesti pod te iznimke.
Kad je 1997. godine, na skupu u Puli, taj neki hrvatski vojnik raskrvario Vladi Gotovcu glavu kopčom vojničkog remena uz poklič ”živio Ante Pavelić”, mislili smo da će sustav konačno poduzeti široke mjere protiv normalizacije ustaštva. Ali to se nije dogodilo.
I danas ustaški spomenici, ulice i spomen ploče stoje u Zadru, u Sisku, istarskom Tinjanu, Marjančacima kod Valpova i nizu drugih manjih i većih mjesta po Hrvatskoj. Profesor Ivo Goldstein upozorio me danas na Ulicu Ivana Oršanića u zagrebačkom kvartu Kustošija. Oršanić je bio utemeljitelj ustaškog novinstva i jedan od glavnih pobočnika u Glavnom ustaškom stanu. Dr. Goldstein kaže da i nekoliko okolnih ulica nose imena nešto manje poznatih osoba iz nomenklature NDH.
Veličanje ustaštva je zabranjeno. Formalno
Dakle, veličanje NDH je formalno zabranjeno. NDH je i u hrvatskom Ustavu označena kao devijacija. Ali pokušaji da se uljepša zločinačko lice Pavelićeve države ne prestaju, a provokacije te vrste dobivaju na dosta mjesta pravo građanstva i prikazuje ih se kao borbu za slobodno mišljenje.
Udruga građana koje je sebe pompozno nazvala ”Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u dijaspori” pokušala je 2017. u Otočcu postaviti spomen ploču zapovjedniku Crne legije i ustaškom koljaču Juri Francetiću, ali vlasti su tu blamažu spriječile.
No, u Hrvatskoj se zato svih ovih godina nesmetano održavaju komemoracije i mise zadušnice za ustaške veličine koje pojedini službenici današnje demokratske hrvatske države – kao na primjer gradonačelnik Valpova Matko Šutalo – nazivaju ”hrvatskim vojnicima”. Otvoreno proustaški portali i drugi mediji rade uz subvenciju države ili lokalnih vlasti. I utoliko se može reći da je spomen ploča tom Stjepanu Javoru usred Zagreba samo kap u mračnim dubinama našeg ozbiljno oboljelog društva u kome se čak ni pripadnici političke elite ne mogu odlučiti što je ispravno. Pa stvarno, kako da se onda orijentira običan čovjek?