Komentar: Kako, za Boga miloga, nitko u Hrvatskoj i Srbiji više ne želi biti pošteni fašist?
Problemi fašista na onome svijetu i pri traženju posla
Nakon Draže Mihailovića iz onostranstva se javio nedavno i Milan Nedić. Ni on, kaže, ne bi više bio fašist pa lijepo moli nadležne povijesne organe da ga prepišu u neki drugi razred. Među heroje narodnooslobodilačkog rata, partizane prvoborce ili među poklane stare babe, nije važno, bilo što bi on pristao biti, samo da ne bude fašist.
Kaže, naime, da nije prijatno biti mrtav s fašizmom na grbači. Fašisti su na onome svijetu diskriminirani i imaju izvjesnih problema pri traženju posla, uvažavanju stanarskog prava i podnošenju molbi za kredit. Drugi ga pokojnici, kaže Nedić, ponekad znaju vrlo ružno pogledati, kao da im je nešto skrivio.
Bog, doduše, sve zna, pa i to da je on, Milan Nedić, neviniji od Djevice Marije, ali to iz nekog razloga ni Svetom Petru ne govori, pa o Nedićevoj nevinosti ni mrtvi kao ni živi baš ništa ne znaju. Ali Milan je dovoljno dugo bio fašist, zanese ga pa o sebi tako govori u trećem licu, te bi red bio da mu se dopusti da postane nešto drugo.
Liste za odstrel
Kad mogu kod vas žene postajati muškarci, može i Milan Nedić biti antifašist, dodao je na kraju svog izlaganja već vidno iživciran lošom telefonskom vezom.
Nedićeva želja da ne bude fašist u Srbiji je, međutim, dočekana s nelagodom. Nije da Aleksandar Vučić, Toma Nikolić i društvo ne bi udovoljili svom dragom Milančetu, nije da im nije žao čovjeka prema čijim su kadijama i haški suci prosrpski pravednici i kome za života nije bilo dano da se za istinu bori, a kamoli da to čini sa slobode kao svaki pošten čovjek.
Možete li u Moskvi, na idućoj obljetnici antifašističke pobjede, zamisliti kako se susreću Karamarko, Donald Trump, Putin i četnički vojvoda Tomo Nikolić da proslave 80 godina od pada fašizma
Problem je tek u tome da je Nedićevo ime ostalo posljednje na listi srpskih fašista, listi koja je još prije dvadesetak godina bila duža od liste za odstrel novog hrvatskog ministra za kulturu, ali su novo vrijeme, novi povjesničari i novo shvaćanje fašizma jednog po jednog brisali dok na njoj nije ostao samo jadan Milan Nedić.
Njegovo brisanje s liste srpskih fašista značilo bi, dakle, da su se u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata antifašisti raznih vrsta utrkivali između sebe tko će se od njih žešće oduprijeti Švabama. Što bi, složit ćete se, bio težak udarac za velikosrpske bradonje. Ako se, naime, ispostavi da su uz žive četnike Nijemci u Drugom svjetskom ratu morali sami i bez ikakve pomoći poklati sve one silne žene, starce, Hrvate, Rome, Muslimane i partizane, to će zasigurno poljuljati njihovo otadžbinsko samopouzdanje.
Rehabilitirani Pavelić
A da se pritom ispostavi i da su se beogradski Židovi morali jadni sami na staro sajmište odvoziti i tamo kolektivno posamoubijati, bio bi to za ponosne četnike smak svijeta. To bi im teže palo nego da doznaju da Ratko Mladić nikada u Srebrenicu nije ušao i da nijedna srpska granata na Sarajevo nije pala. Da se, kažem, ispostavi da su se četnici borili samo protiv Nijemaca, protiv onih istih Nijemaca protiv kojih su se borili i Titovi partizani i Amerikanci, normalan čovjek ne bi uopće imao razloga biti četnik. To bi 2016. godine bilo baš bez veze.
Siguran sam da zato mnogima u Hrvatskoj nije teško razumjeti dvojbu srpskih vlasti i njihovu nelagodu zbog moguće rehabilitacije Milana Nedića. Jer i hrvatskim bi ustašama teško palo da netko Pavelića, Artukovića, Kvaternika, Luburića, Šakića i ostale ustaške junake tek tako, ni krive ni dužne, proglasi antifašistima.
Jer što bi Marko Perković Thompson i stadion ponosnih ustaša ikada onako puna srca pjevali o Jasenovcu i Gradiški Staroj da su tamo Srbe i Rome umjesto ustaša pobili Nijemci ili, boženedaj, četnici ili partizani?
Jer što bi Marko Perković Thompson i stadion ponosnih ustaša ikada onako puna srca pjevali o Jasenovcu i Gradiški Staroj da su tamo Srbe i Rome umjesto ustaša pobili Nijemci ili, boženedaj, četnici ili partizani? I što bi Josip Šimunić i stadion ponosnih ustaša u jedan glas skandirali Za dom spremni da je to nekim slučajem bio pozdrav onih koji su se borili samo protiv Nijemaca, protiv onih istih Nijemaca protiv kojih su se borili i Titovi partizani i Rusi?
Da, ista vam je to priča i siguran sam da je vama kristalno jasno kako je rehabilitacija Milana Nedića, kao i ona ranija Draže Mihailovića, samo još jedna u nizu bjelosvjetskih zavjera protiv Srbije i Srba. Štoviše, siguran sam da vi jako dobro znate kako se četnici u Srbiji osjećaju i da barem potajno suosjećate s njima.
Zbunjeni sekretari
Dovoljno je, naime, samo zamisliti nezamislivu stravu kad silom prilika nakon četnika i ustaše postanu antifašisti pa jednog lijepog dana i Tomislava Karamarka u pratnji dr. Zlatka Hasanbegovića pozovu da s Vladimirom Putinom, Donaldom Trumpom i četničkim antifašistom Tomom Nikolićem proslave osamdeset godina pobjede nad fašizmom.
Dovoljno ih je zamisliti kako stoje tamo, u Moskvi ili Parizu, zbunjeni i izgubljeni kao bivši partijski sekretari na misi početkom devedesetih, i ponavljaju kao nepripremljeni školarci riječi drugih političara, nerazumljivo mrmljaju nikad više koncentracijskih logora i genocida, nikad više nacizma i fašizma, nikad više etničkih čišćenja, nikad više zamisliti ih kako se znoje i crvene od srama, kako ne znaju kamo bi s rukama, a kamo s pogledom, kako se Bogu mole da ih se ne vidi u prijenosu i da nitko od njihovih birača to ne gleda.
Jer točno to je netko odlučio smjestiti jadnima Aleksandru Vučiću i Tomi Nikoliću poturivši im rehabilitaciju Milana Nedića. Ako dobro razmislite, ništa gore se srpskim glavešinama nije moglo dogoditi. Jer jedno je glumiti da si antifašist kad naiđu gosti iz Europske unije, a nešto posve drugo je kao antifašist izaći na izbore u zemlji u kojoj si trideset godina stvarao fašizam.
I neka stoga ustašofilni hrvatski političari mole Boga da im netko ne poturi rehabilitaciju Ante Pavelića.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. ožujka 2016.