Malo je pozitivnijih stvari u hrvatskoj modernoj političkoj povijesti od današnjeg posjeta visokog državnog izaslanstva Gruborima. Od gesta i riječi koje su izgovorili predsjednik Republike Zoran Milanović, potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar branitelja Tomo Medved.
Priznavanje žrtava, empatija, pomirenje, nepostojanje “proklete pravde” u ime koje se može opravdati ubijanje nevinih civila. Nikakva velika filozofija, zapravo. Zločin je zločin – kao da se čuje eho davnih poruka nevladinih organizacija koje su inzistirale na istragama i presudama za ratne zločine, bez obzira tko ih je i nad kim počinio.
Život izbačen iz tračnica
Priča o Gruborima 1995. godine, kao simboličkoj kulminaciji svega što se nakon Oluje događalo na području bivše samoproglašene “Krajine”, a bilo je i masovnih pljački i paleži i ubojstava, dobro je poznata. Kao što je poznata i nemoć pravosuđa da kazni krivce, ostavljajući tako trajni teret na savjesti države. Gesta i riječi, dakle, državnog vrha danas u Gruborima pokušaj su da se napravi most između zločina, njegovog nepriznavanja, zataškavanja i neuspješnog procesuiranja i budućnosti temeljene na empatiji, pomirenju, kako bi se u koliko-toliko normalne tokove mogao vratiti život koji na ovim prostorima povijest svakih nekoliko desetljeća izbacuje iz tračnica.
Ono što međutim i danas odzvanja negdje iz dubine podsvijesti kolektivne memorije preglasno je da bi se tek tako moglo prešutjeti. Priča se, naime, mogla odviti i sasvim drugačije i za to nije trebalo uložiti gotovo nikakav logistički napor ili imati hrabrost superheroja. A onda bi, lako moguće, i zločin u Gruborima, ali i mnogi drugi (i to ne samo na jednoj strani) dobili svoje epiloge tamo gdje su trebali – na sudovima i iza rešetaka.
Da je htio
Franjo Tuđman je politički u svoje vrijeme bio mnogo moćniji od svih ljudi koji su danas bili u Gruborima, čak i kad im se doda Andrej Plenković. Da je Franjo Tuđman odlučio ujesen 1995., ili bilo kad u ostatku tmastih devedesetih otići u Grubore i izgovoriti nekoliko ljudskih rečenica kakve su danas ponavljali Milanović, Milošević i Medved, ova zemlja bi, vrlo vjerojatno, danas bila mnogo bolje mjesto. Da je prvi hrvatski predsjednik to htio, nije bilo sile koja ga je mogla spriječiti.
Da je htio, s Hrvatske bi skinuo dobar dio stigme ratnih zločina, dao političku potporu istražnim tijelima i sudstvu da rade svoj posao i u konačnici ubrzao hod zemlje prema europskim integracijama u koje je na kraju dospjela s gotovo fatalnim zakašnjenjem. Da, Hrvatska bi bila mnogo bolje mjesto da se Franjo Tuđman htio suočiti sa zločinima počinjenim nad Srbima. Da je htio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neman savjesti
Činjenica da se to nije dogodilo, dakle, govori mnogo toga o tome kakva je ova zemlja mogla biti, ali još mnogo, mnogo više o tome kakva je, zapravo, bila. I to je ta neman savjesti koja se danas javlja, potisnuta u duboku podsvijest kolektivne memorije, pod naslagama (nedovoljnih) olakotnih okolnosti agresije i obrambenog rata koju smo nabacali na nju.
Današnji dan možda je, stoga, prvi u kojem Hrvatska doista pokušava postati onakvom kakva je mogla, zapravo morala, odavno biti. Kuća za nas. Zemlja za sve naše ljude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakva bi Hrvatska danas bila zemlja da se žrtvama Grubora poklonio Franjo Tuđman?
Povijesnu vrijednost današnjeg poklona državnog vrha žrtvama u Gruborima muti pitanje zašto se nije dogodio - ranije
Da je Franjo Tuđman odlučio ujesen 1995., ili bilo kad u ostatku tmastih devedesetih otići u Grubore i izgovoriti nekoliko ljudskih rečenica kakve su danas ponavljali Milanović, Milošević i Medved, ova zemlja bi, vrlo vjerojatno, danas bila mnogo bolje mjesto. Da je prvi hrvatski predsjednik to htio, nije bilo sile koja ga je mogla spriječiti.
Malo je pozitivnijih stvari u hrvatskoj modernoj političkoj povijesti od današnjeg posjeta visokog državnog izaslanstva Gruborima. Od gesta i riječi koje su izgovorili predsjednik Republike Zoran Milanović, potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar branitelja Tomo Medved.
Priznavanje žrtava, empatija, pomirenje, nepostojanje “proklete pravde” u ime koje se može opravdati ubijanje nevinih civila. Nikakva velika filozofija, zapravo. Zločin je zločin – kao da se čuje eho davnih poruka nevladinih organizacija koje su inzistirale na istragama i presudama za ratne zločine, bez obzira tko ih je i nad kim počinio.
Život izbačen iz tračnica
Priča o Gruborima 1995. godine, kao simboličkoj kulminaciji svega što se nakon Oluje događalo na području bivše samoproglašene “Krajine”, a bilo je i masovnih pljački i paleži i ubojstava, dobro je poznata. Kao što je poznata i nemoć pravosuđa da kazni krivce, ostavljajući tako trajni teret na savjesti države. Gesta i riječi, dakle, državnog vrha danas u Gruborima pokušaj su da se napravi most između zločina, njegovog nepriznavanja, zataškavanja i neuspješnog procesuiranja i budućnosti temeljene na empatiji, pomirenju, kako bi se u koliko-toliko normalne tokove mogao vratiti život koji na ovim prostorima povijest svakih nekoliko desetljeća izbacuje iz tračnica.
Ono što međutim i danas odzvanja negdje iz dubine podsvijesti kolektivne memorije preglasno je da bi se tek tako moglo prešutjeti. Priča se, naime, mogla odviti i sasvim drugačije i za to nije trebalo uložiti gotovo nikakav logistički napor ili imati hrabrost superheroja. A onda bi, lako moguće, i zločin u Gruborima, ali i mnogi drugi (i to ne samo na jednoj strani) dobili svoje epiloge tamo gdje su trebali – na sudovima i iza rešetaka.
Da je htio
Franjo Tuđman je politički u svoje vrijeme bio mnogo moćniji od svih ljudi koji su danas bili u Gruborima, čak i kad im se doda Andrej Plenković. Da je Franjo Tuđman odlučio ujesen 1995., ili bilo kad u ostatku tmastih devedesetih otići u Grubore i izgovoriti nekoliko ljudskih rečenica kakve su danas ponavljali Milanović, Milošević i Medved, ova zemlja bi, vrlo vjerojatno, danas bila mnogo bolje mjesto. Da je prvi hrvatski predsjednik to htio, nije bilo sile koja ga je mogla spriječiti.
Da je htio, s Hrvatske bi skinuo dobar dio stigme ratnih zločina, dao političku potporu istražnim tijelima i sudstvu da rade svoj posao i u konačnici ubrzao hod zemlje prema europskim integracijama u koje je na kraju dospjela s gotovo fatalnim zakašnjenjem. Da, Hrvatska bi bila mnogo bolje mjesto da se Franjo Tuđman htio suočiti sa zločinima počinjenim nad Srbima. Da je htio.
Neman savjesti
Činjenica da se to nije dogodilo, dakle, govori mnogo toga o tome kakva je ova zemlja mogla biti, ali još mnogo, mnogo više o tome kakva je, zapravo, bila. I to je ta neman savjesti koja se danas javlja, potisnuta u duboku podsvijest kolektivne memorije, pod naslagama (nedovoljnih) olakotnih okolnosti agresije i obrambenog rata koju smo nabacali na nju.
Današnji dan možda je, stoga, prvi u kojem Hrvatska doista pokušava postati onakvom kakva je mogla, zapravo morala, odavno biti. Kuća za nas. Zemlja za sve naše ljude.