Otočka djeca s invaliditetom, koja non stop moraju na terapije, 10 godina ne mogu dobiti besplatan trajekt
Roditelji se bezuspješno bore za promjenu zakona. Pitali smo ministarstva, loptaju se i prebacuju problem jedni s drugih
Maja Bonačić-Proti mama je 17-godišnjeg dečka s poteškoćama u razvoju. Gospođa je i predsjednica Bračkih pupoljaka, udruge s Brača koja deset godina pokušava izmijeniti jedan članak Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu. Prema aktualnom zakonu, osobe s invaliditetom imaju pravo na 75 posto popusta na Jadrolinijine trajektne karte. No, tu povlasticu mogu iskoristiti samo četiri puta godišnje i tu dolazimo do problema.
Djeca s poteškoćama u razvoju koja žive na otocima na terapije moraju puno češće od ta četiri puta godišnje pa je njihovim roditeljima naprosto neizdrživo i do nekoliko puta tjedno plaćati put s, recimo, Brača u Split. Zato iz Udruge Brački pupoljci traže da se, izmjenom spornog članka 47 Zakona, otočku djecu s poteškoćama stavi na popis onih koji imaju pravo na povlašteni, odnosno besplatan prijevoz. “Povratna trajektna karta za auto košta 160 kuna plus još moja karta”, kaže nam Bonačić-Proti i dodaje kako je njezin sin na terapije morao ići u dvije različite ustanove, koje su pak u nadležnosti dvije različite institucije, zbog čega se i kriteriji razlikuju.
“Kada smo išli na splitske Meje u Centar za rehabilitaciju imali smo pravo na putni trošak jer se ide preko uputnice, ali samo na mene kao pratnju, ne i na auto. Kada je krenuo u školu, Mihovil više nije mogao na Meje pa smo se prebacili u centar Slava Raškaj, što smo dobili preko Ministarstva socijale. Dobili smo odobrenje kao vanjski polaznici terapija, ali nismo imali pravo putnog troška jer to nije bilo preko uputnice i Ministarstva zdravstva”, priča nam Bonačić-Proti.
Neki roditelji naprosto moraju preseliti s otoka
Inače, pet godina išli su i kod privatnika, za što također nisu imali putne troškove, a tamo ih je 45 minuta terapije koštalo 200 kuna. “S otoka smo iz Milne na Braču putovali automobilom. Pola sata nam je trebalo do luke, trajektom još 50 minuta i kada bismo stigli, nastojali smo kombinirati dvije terapije po 45 minuta. Nakon toga opet je slijedio povratak i to je u prosjeku bilo više od pola dana putovanja za sat i pol terapije”, priča nam predsjednica Bračkih pupoljaka.
Kaže kako su neki roditelji naprosto osuđeni na selidbu jer žive na otocima koji su puno nepristupačniji od Brača, na koje ni fizioterapeuti ne žele doći jer za to vrijeme, koje bi potrošili na putovanje, mogu zaraditi kao privatnici. Iz Udruge Brački Pupoljci zato traže da se zakon izmijeni kako bi sva djeca s poteškoćama, koja žive na otocima, svaki put naprosto imala besplatan trajektni prijevoz kad idu na terapije na obalu.
“Mi smo kao udruga uspjeli s Jadrolinijom dogovoriti da svi članovi, uz predočenje rješenja Centra za socijalnu skrb i dijagnoze, imaju 90 posto popusta na putovanja u zdravstvene svrhe. No, zaključili smo da nije u redu da samo djeca s Brača imaju taj popust pa smo odlučili pokrenuti inicijativu za promjenu Zakona”, objašnjava nam gospođa Bonačić-Proti.
U čemu je uopće problem i gdje je zapelo?
Vlade im već 10 godina obećavaju da će izmijeniti cijeli Zakon, pa tako i ovaj problematični članak, ali to se dosad nije dogodilo. “Nikada, u ovih deset godina, nismo dobili niti jedan valjan razlog zašto zakon još nije izmijenjen. Oni to obećavaju, ali bez ikakvog roka, bez objašnjenja kada će biti, tko će to mijenjati ni što će se točno mijenjati”, kaže nam član udruge Brački Pupoljci Mate Mladina.
A u čemu je uopće problem i gdje je deset godina zapelo s izmjenom spornog članka zakona, pokušali smo doznati u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. No, oni su nas uputili na Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture jer je to, smatraju, njihova domena. Iz Ministarstva prometa kažu nam kako djeca s teškoćama u razvoju prema trenutnom zakonu ne pripadaju ni jednoj kategoriji stanovnika koji ostvaruju pravo na besplatan prijevoz te da moraju plaćati kartu, kao i svi ostali radno sposobni stanovnici otoka.
Pojašnjavaju i kako se trenutno radi na izmjenama tog zakona pa će, usput, izmijeniti i sporni članak. No, i dalje ne navode rok u kojem bi se to trebalo dogoditi, a ni kako ga točno misle izmijeniti. Izmjenu problematičnog članka tražio je i SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk. O prijedlogu je već raspravljao i Odbor za pomorstvo i promet, no oni su ga odbacili s pet glasova za i šest protiv (za su glasovala tri zastupnika SDP-a, jedan zastupnik MOST-a i iz redova nezavisnih, a protiv je bilo pet zastupnika HDZ-a i jedan zastupnik HNS-a).
Kad bi se Zakon mogao promijeniti?
U obrazloženju stoji kako otočani već “uživaju opsežna prava” te da pojedinačni članak, s obzirom na to da planiraju promijeniti cijeli Zakon, zasad ne treba mijenjati. Čuli smo se kratko s Baukom koji pojašnjava kako nije izgledno da će prijedlog proći u Saboru, budući da ga je Odbor već odbacio, a pitanje je i kad će ga predsjednik Sabora uopće staviti na raspravu. “Obrazloženje vlade je bilo da će oni to predložiti kao cijeli zakon, ali po mojoj procjeni to se neće dogoditi u 2019. godini pa bi bilo pametnije, dok se ne donese cijeli zakon, promijeniti tu jednu odredbu”, kaže Bauk. Iz Udruge Brački pupoljci prošli su tjedan pisali i predsjednici i tražili sastanak na kojem bi razgovarali o ovom problemu. Odgovor, zasad, nisu dobili.
Inače, roditelji kartu na relaciji Supetar – Split plaćaju više od 200 kuna, a ta cijena još je veća kada moraju ići vozilom, što je često jer neka djeca s poteškoćama naprosto ne mogu podnijeti vožnju u putničkom salonu pa sve vrijeme puta moraju sjediti u autu. ”Jednostavno, teško je roditeljima koji imaju plaću od 3000 kuna živjeti s djecom s poteškoćama u razvoju, a posebno je teško kada se uzmu u obzir svi nabrojani problemi”, kaže nam gospodin Mladina iz Udruge Brački pupoljci.