Nekad je nužno odabrati stranu

Kakvu Hrvatsku žele Škorić, don Plenković i, kako ih je nazvao Eco, ‘divizije imbecila na internetu’?

Zašto danas svaka ništarija ima pravo dovoditi u pitanje nečije domoljublje

Zašto nitko ne dovodi u pitanje, a trebao bi, hrvatstvo hvarskog župnika i predsjednika splitskog HDZ-a? Zašto danas svaka hrvatska ništarija ima pravo javno prebrojavati tuđa krvna zrnca i dovoditi u pitanje nečije domoljublje? Upravo to su radili i slabo prikriveni uzori današnjih hrvatskih hulja.

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izričito poričem, što još uvijek ne znači da sam negator ‘hrvatstva kao takvog’, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.”

Ovaj nebrojeno puta citirani odlomak iz eseja Miroslav Krleže “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva” objavljenog u Književnoj republici 1926. proteklog su tjedna ponovo učinili aktualnim saborski zastupnik i predsjednik splitskog HDZ-a Petar Škorić i predstojnik Katehetskog ureda Hvarske biskupije i lokalni župnik don Mili Plenković. Prvi je početkom tjedna putem Facebooka pozdravio ukidanje emisije HTV-a “Hrvatska uživo” između ostalog i rečenicama: “Maja Sever postala je najbolji primjer arogantnog i bahatog SDP-ovog propagandista koji promovira propalu totalitarističku ideologiju. Licemjerno je da emisiju ‘Hrvatska uživo’ uređuje osoba koja mrzi sve hrvatsko.”

Svećenik kojeg raduje tuđa smrt

Župnik Mili Plenković koji u Hvarskoj biskupiji skrbi za katolički odgoj mladih otišao je u subotu korak dalje objavivši na Facebooku: “Obradovala me je (!) vijest da je umro Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.” Nakon burnih reakcija i zgražanja vlastitih župljana don Plenković dodatno je potvrdio svoju radost napisavši: “Ne vidim ništa loše u mojoj objavi. On je činio zlo, i to sistematski, a ima i puno tekstova koji to dokazuju.” Za razliku od ustrajnog župnika saborski zastupnik Škorić popustio je nadređenima i javno se ispričao Maji Sever zbog svog ispada.

Smrt Slavka Goldsteina bila je nažalost popraćena i nizom morbidnih komentara na društvenim mrežama, onim što je Umberto Eco jednostavno nazvao “Ė l’invasione degli imbecili”. Prije dvije godine veliki je talijanski književnik napisao da društvene mreže daju pravo javnog govora divizijama imbecila koji su u predinternetsko vrijeme držali govore nakon čaše vina u lokalnoj krčmi bez ikakve štete za zajednicu. U Hrvatskoj nemala skupina takvih redovno puni statuse društvenih mreža ili komentira članke na internetskim portalima rigajući mržnju prema svima onima koji “pojam hrvatstva ne poistovjećuju s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, (pa) će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko.”

Divizije imbecila

Kako je hrvatska nacionalistička i šovinistička desnica u proteklih stotinjak godina ipak napredovala i u svom pogledu na “hrvatstvo” mogu, umjesto navedenog citata iz Krležinog eseja, tu mržnju definirati i nešto drugačije. Hrvatski šoveni jednostavno ne praštaju pomanjkanje simpatija prema Endehaziji i višak empatije prema drugačijima koji su bili žrtve tog nacističkog nusprodukta. Zbog toga ne može biti tog hrvatstva koje će istovremeno biti i hrvatstvo hvarskog župnika i hrvatstvo Slavka Goldsteina.

Slavko Goldstein bio je iznimna i u mnogočemu jedinstvena osoba. I da je napravio samo dvije od mnogobrojnih stvari u svom životu, Hrvatska i njeni građani dugovali bi mu nepodijeljeno poštovanje i svekoliku zahvalnost. Imao je dovoljno građanske hrabrosti da početkom 1989. preuzme na sebe teret osnivanja prve demokratske političke stranke u jednopartijskoj Hrvatskoj, u vrijeme kada je cijela hrvatska oporba stala u dva autobusa.

Goldsteinova građanska hrabrost

U svibnju iste godine postao je prvi predsjednik HSLS-a te je bio jedan od najzaslužnijih za odluku Ivice Račana o raspisivanju prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. To što je Hrvatska imala mirnu tranziciju iz jednopartijskog sustava u višestranačje danas se uzima kao nešto samo po sebi razumljivo. Kako HDZ za tu važnu povijesnu epizodu nema nekih naročitih zasluga ona je povijesno i faktografski u potpunosti zanemarena. Na moje pitanje u proljeće 1990. zašto se povlači s mjesta predsjednika HSLS-a odgovorio je lakonski: “Gledajte, nije zgodno da ja kao Židov budem na čelu hrvatske političke stranke.”

Kada je prije deset godina objavio memoarsku knjigu “1941. Godina koja se vraća” pokazao je želju da shvati, kako je napisao recenzent Miljenko Jergović, što se to dogodilo s njegovim karlovačkim susjedima koji su krenuli u zlo. Slično piše i Richard J. Evans za britanski The Guardian nakon izlaska engleskog prijevoda knjige. “Autor je osobno poznavao mnoge od ustaških koljača, igrao je s njima stolni tenis prije okupacije, ili se s njima družio na ulici. I tada, te 1941., u osobnim pripovijestima ubojice se pojavljuju kao ljudska bića, ali on ih daleko češće karakterizira kao moralno ambivalentne osobe nego kao jednodimenzionalne zločince.”

Monopol na hrvatstvo

Treba ponoviti: Slavko Goldstein bio je osnivač i predsjednik prve demokratske političke stranke u jednopartijskoj Hrvatskoj i napisao je najvažnije publicističko djelo u modernoj Hrvatskoj. Hvarski župnik koji likuje nad njegovim odrom samo ponavlja jedno stoljeće stari obrazac monopola na “hrvatstvo” u kojem nema mjesta za one koji ne vjeruju da je ono “božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma” u čije je ime moguće nekažnjeno raditi najveće gadosti.

Petar Škorić koji optužuje Maju Sever kao mrziteljicu svega hrvatskog zapravo čini upitnom svoju navodnu ljubav prema svemu hrvatskom. Jer valjda Hrvatska nisu samo rijeke, njive, šume, more i planine nego i sve Maje čije hrvatstvo nije hrvatstvo Petra Škorića. Ako Petar Škorić njih ne voli, logičan je zaključak da Petar Škorić ne voli ni sve hrvatsko.

Grobnica ideala

Zašto nitko ne dovodi u pitanje, a trebao bi, hrvatstvo hvarskog župnika i predsjednika splitskog HDZ-a? Zašto danas svaka hrvatska ništarija ima pravo javno prebrojavati tuđa krvna zrnca i dovoditi u pitanje nečije domoljublje? Upravo to su radili i slabo prikriveni uzori današnjih hrvatskih hulja. Slavko Goldstein imao je dovoljno građanske hrabrosti da još 1989. javno kaže kakvu Hrvatsku želi. Njegovo hrvatstvo najviše smeta onima koji poput hvarskog župnika svoje reduciraju samo na Antemurale Christianitatis.

“To što su to govorili”, kako kaže Krleža, “i svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli koje su ginule na krvavoj predstraži europskih interesa” hvarskom župniku samo je dodatan dokaz vlastite pravovjernosti. Slavko Goldstein završava svoju memoarsku knjigu riječima: “Dvadeseto stoljeće proizvelo je najveće nade čovječanstva, ali većinu je i pokopalo. Postalo je grobnica velikih ideala. Naučilo nas je da su ideali najčešće zavodljive himere i da sumnja nije smrtna slabost, već nužna obrana od pogibeljnih zabluda.” Znamo li u što vjeruju i u što sumnjaju Petar Škorić i don Mili Plenković? Što je stvarni sadržaj njihove navodne velike ljubavi prema Hrvatskoj? Očito, to je neka druga Hrvatska, svakako ne ona kakvu je želio i za koju se borio Slavko Goldstein.