Nekad je nužno odabrati stranu

Kaos u Crnoj Gori nije eksces. Nova balkanska kriza je posljedica velikosrpske državne ideologije koja ne jenjava već stotinjak godina

Zbivanja u Crnoj Gori neke političare i analitičare podsjećaju na početak ratova u SFRJ prije tridesetak godina

Velikosrpska ideologija i velikosrpska politika izraz su, nažalost, većinske političke volje srpskog naroda u Srbiji i Republici Srpskoj i o tome ne treba imati nikakvih iluzija. Poslije teškog ratnog poraza u devedesetima, Srbija nije denacificirana. Ona i danas živi s istim glavnim nacionalnim vrijednostima kao u Miloševićevo vrijeme.

Mali simbolični državni udar, koji se prije nekoliko dana dogodio na Cetinju, zgrozio je i uplašio javnost u pojedinim zemljama bivše Jugoslavije. Neke političare i analitičare sve podsjeća na početak ratova u SFRJ prije tridesetak godina, dok drugi uspoređuju Aleksandra Vučića sa Slobodanom Miloševićem. Sve je to donekle točno, ali i potpuno nevažno.

Jer, ovdje, zapravo, nije riječ ni o srpskom predsjedniku, kao ni o srpskom patrijarhu, bivšem zagrebačkom mitropolitu Porfiriju. Ovdje je riječ o dosad najagresivnijem ispadu velikosrpske politike u ovom stoljeću; u toj su politici Vučić i njegova stranka, kao i Porfirije i Srpska pravoslavna crkva tek protagonisti s nešto kraćim ili vrlo dugim rokom trajanja, ali Vučić i Porfirije nipošto nisu stvarni kreatori onoga što je eskaliralo na Cetinju.

Stoljetna velikosrpska ideologija

Stvarni kreator jest kontinuirana velikosrpska državna ideologija, koja se u svojim bitnim postavkama ne mijenja već dulje od sto godina. Josip Broz Tito bio je jedini političar koji je uspio, i to punih trideset i pet godina, suzbijati velikosrpsku ideologiju pa su ga zato u beogradskim medijima pred kraj osamdesetih počeli nazivati vampirom s Dedinja.

Samo šest ili sedam godina poslije Titove smrti, Slobodan Milošević postao je glavni realizator glavnog srpskog geopolitičkog cilja, artikuliranog početkom dvadesetog stoljeća. Radi se o širenju srpskog životno državnog prostora na Zapad, u Bosnu i Hercegovinu i dijelove Hrvatske.

A taj glavni srpski geopolitički cilj, koji se u vrijeme prve Jugoslavije pokušavao realizirati i kroz stvaranje jedne jugoslavenske nacije kojom dominira srpstvo, u praksi se svodi na okupljanje svih Srba, i svih područja koje Srbi smatraju kulturno i vjerski svojima, u zajednički državni prostor.

Stvaranje ‘srpskog svijeta’

Prije tridesetak godina, glavna parola tog projekta glasila je svi Srbi u jednoj državi, a danas Vučićev ministar Vulin govori o stvaranju “srpskog svijeta”. Cilj je, međutim, zaista uvijek isti. Srbija želi, na što većem fizičkom prostoru, okupiti što više Srba, i tom etničkom prostoru zatim dodati područja koja Srbija smatra kulturno, identitetski i povijesno svojima.

Budući da je Srbija uslijed ratnih poraza iz devedesetih godina izgubila Crnu Goru i Kosovo, parola srpski svijet sada više ne znači samo potencijalno širenje na Zapad, nego, prije svega, povratak Crne Gore i Kosova u sferu pretežnog srpskog utjecaja. U Crnoj Gori taj se proces upravo događa, dok je na Kosovu, srećom, nemoguć bez ozbiljne vojne akcije, koja u ovom trenutku nije realna.

Život s vrijednostima iz Miloševićevog vremena

Međutim, s obzirom na američki izolacionizam, na nacionalističke populističke trendove u velikom dijelu Europe, kao i na Putinove bliske veze sa Srbijom, ni tu opciju ne možemo potpuno isključiti. Srpsku ekspanzionističku ideologiju i politiku, koju svi nesrpski narodi na području bivše Jugoslavije doživljavaju isključivo kao politiku Velike Srbije, formirale su i još formiraju generacije srpskih intelektualaca, političara, umjetnika i pojedinih predstavnika SPC-a.

Velikosrpska ideologija i velikosrpska politika izraz su, nažalost, većinske političke volje srpskog naroda u Srbiji i Republici Srpskoj i o tome ne treba imati nikakvih iluzija. Poslije teškog ratnog poraza u devedesetima, Srbija nije denacificirana. Ona i danas živi s istim glavnim nacionalnim vrijednostima kao u Miloševićevo vrijeme, s istom simbolikom, s istim pozicijama naroda žrtve i jednakom nemogućnošću da surađuje s narodima susjednih država, s kojima dijeli bilo kakva sporna pitanja ili lošu prošlost.

Protagonisti srpskog ideološkog kontinuiteta

Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije tek su neizbježni protagonisti srpskog državnog ideološkog kontinuiteta, od kojeg se strateški bio odmaknuo jedino prozapadni premijer Zoran Đinđić, kojeg su Srbi ubili prije devetnaest godina.

Šteta je što se Porfirije, ozbiljan čovjek kojeg Zagreb pamti po dobrom, svrstao u velikosrpski mainstream. No, s druge strane, kako uopće da se ponaša poglavar crkve čiji svećenici pjesmom dozivaju dolazak srpske vojske na Kosovo? SPC je, srećom, puno kompleksnija organizacija, a pojedini njeni visoki dostojanstvenici definitivno ne dijele velikosrpsku ideologiju.

Upozorenja za Hrvatsku i BiH

Incident na Cetinju, kao i proces nove srbizacije Crne Gore, neugodna su, ali dobrodošla upozorenja za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Bošnjačko vodstvo možda sada bolje razumije da bi se Dodikove prijetnje odcijepljenjem jednom mogle realizirati, uz svesrdnu potporu Beograda.

A svi u Hrvatskoj, nažalost, moraju razumjeti da Srbija kojom, ponovimo, dominira ista ona velikosrpska ideologija iz 1928. i 1990., predstavlja konstantnu sigurnosnu prijetnju. Rat u ovom dijelu Europe više nije opcija; barem bismo to željeli vjerovati. Ali, kupnja modernih ratnih zrakoplova možda je najpametnija investicija Plenkovićeve Vlade u cijelom njenom mandatu.