Karamarko odlazi. Šteta ostaje
Telegramova analiza političkog nasljeđa bivšeg predsjednika HDZ-a
Karamarkov HDZ, a ne isključivo Tomislav Karamarko – i to je važna razlika – razbuktao je frustracije, strahove i bijes tisuća i tisuća građana koji podsvjesno osjećaju da smo u posljednjih 25 godina propustili stvoriti moderno društvo; razbuktao je, također, emocije onih koji se boje svega što bi moderno društvo moglo predstavljati.
Politika Karamarkova HDZ-a ponudila im je topli lijek za sve probleme: niste vi za ništa krivi, već oni, komunisti, nedomoljubi. Danas znamo, bila je to također cinična i licemjerna politika, usmjerena isključivo na osvajanje vlasti pod svaku cijenu, s bilokojim partnerom i pod bilokakvim uvjetima; posredna suradnja vrha HDZ-a i vrha MOL-a, preko Joze Petrovića, sugerira da je ta politika vjerojatno imala i drugih ciljeva.
Karamarko danas odlazi, no šteta koju je politka njegovog HDZ-a posijala po cijelom društvu ostaje; dovoljno je pogledati reakciju predsjednice Republike na huliganski incident u Francuskoj, kao i internetske komentatore inspirirane njome, pojačane HDZ-ovim medijma.
Uvođenje marginalnog u politički mainstream
Koliko daleko smo kao društvo otišli, najbolje ocrtava podsjećanje na opći skandal koji je Franjo Tuđman izazvao kad je, 1996. na Plesu, netom nakon što mu je dijagnosticiran karcinom, iznapadao crne, zelene i žute vragove, zazivao Judu i upozoravao na ostatke jugosrpskog sustava; Tuđmana su godinama ismijavali zbog tog ispada, a današnja predsjednica na Facebooku redovito objavljuje slične stvari, na što smo svi naviknuli.
Tomislav Karamarko u mainstream hrvatske politike uveo je najgori desni populizam, nacionalističke obmane, totalitarne prijetnje, ideološku isključivost i čitav niz marginalnih teoretičara zavjera koji, organizirano, uporno i svakodnevno, u javnost spinaju najsumanutije teorije o tome da ljevica organizira navijače u borbi protiv Hrvatske. Ili, recimo, o nužnosti prodaje dodatnih 19 posto dionica Ine mađarskom MOL-u.
Njegova agresivna retorika, vjerojatno strateški dizajnirana kako bi pokrila rupe u biografiji, tijekom kojih je surađivao s izdajnicima poput Mesića, dala je kreativnu dozvolu tisućama i tisućama građana, frustriranih nakon šest godina recesije, 25 godina općeg zaostajanja i korupcije. Dao im je, na neki perverzan način, i nadu.
Toksični miks osnovnoškolske argumentacije
Svima njima Karamarko je ponudio jasno definiranog krivca: cijelo vrijeme, prijatelji, potrkadaju nas i upropaštavaju oni koji Hrvatsku uopće nisu željeli. Ima li išta logičnije od toga da će Hrvatsku namjerno uništavati oni koji je uopće nisu željeli? Nismo krivi mi, narodni ljudi iz HDZ-a, kojima se doduše dogodio Sanader. Krivi su, i oduvijek su bili, komunisti.
A to što se doslovno nitko u hrvatskoj politici danas ne deklarira komunistom, Karamarko je jednostavno riješio: prijatelji, oni se prikrivaju, skrivaju se pod “plaštom europske socijaldemokracije”, kako je kazao u notornom intervjuu za Globus. Ima li što logičnije od toga da oni koji rade protiv Hrvatske to rade skriveni, iza nekakvog europskog plašta?
Ta argumentacija, na razini petog ili šestog razreda osnovne škole, mora se Karamarku priznati, bila je toksični miks, kratkoročno uspješniji nego što se sam Karamarko mogao nadati. HDZ je, kako je danas kazao na pressici na kojoj je odstupio, “vratio mišiće”, a nitko više nije pričao o Sanaderu. Bio je to, kao što je Telegram pisao, osmišljen stratateški manevar koji je nadživio samog sebe.
Izmišljeni protivnici i najgora demagogija
Osnovnoškolska matetmatika, međutim, ukazuje da je Karamarkova retorika o “onima koji Hrvatsku nikad nisu ni željeli” obmana, osmišljena da emotivno nahrani frustrirane građane: na referendumu o samostalnosti Hrvatske 94 posto građana kazalo je da želi neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 posto kazalo je da želi ostanak u jedinstvenoj Jugoslaviji. O kome je, dakle, Karamarko pričao kad je pričao o onima koji su bili protiv Hrvatske?
Kao svaki demagog, Karamarko je morao izmisliti vlastitog protivnika kako bi ga onda, sustavno i pažljivo, mogao prezentirati narodu. A kako je jačala Karamarkova retorika o tom navodnom protivniku, jačao je i sam protivnik u očima njegovih pristaša; protiv jakog protivnika, nenarodnih skupina koje Hrvatsku nisu ni željele, jasno je, dopuštene su razne metode borbe. Političko čišćenje udžbenika, zabrane stranaka, cenzuriranje ideoloških neistomišljenika, kao što je otvoreno najavljivao.
Na vrhuncu borbe za politički život, Karamarko je otišao toliko daleko da je građanima i protivnicima prijetio represivnim aparatom, koristeći istu retoričku fintu kao kod izmišljanja protivnika Hrvatske. Imamo ozbiljnih indicija, prijatelji, da oni žele zloupotrijebiti policiju i tajne službe, za što je optužio i Milanovića i Orepića i Oreškovića. A ako neprijatelji naroda žele ilegalno koristiti službe, jasno je, onda ih moramo preuzeti mi da to spriječimo.
Incest, pedofilija i nekrofilija u mainstreamu
Konkretni rezultati retorike Karamarkovog HDZ-a mogu se vidjeti na slučaju kurikularne reforme. Uz fiskalizaciju, riječ je o jedinom ozbiljnom projektu pokrenutom u vrijeme SDP-ove pasivne vlasti, a srušen je točno unutar argumentacijskog okvira što ga je Karamarko stvorio. Od Ladislava Ilčića, koji je reformu prozivao za incest, nekrofiliju i pedofiliju, do raznih egzibicionista koji su u HTV-ovim emisijama lagali da je nova reforma iz udžbenika izbacila Domovinski rat.
Bez ijednog koherentnog argumenta, osim onog da su voditelji reforme zapravo ovdje da ruše Hrvatsku i hrvatsku povijest, razorena je i kompromitirana najvažnija društvena reforma u posljednjih petnaestak godina. Za to nije kriv Ladislav Ilčić, kao ni tadašnji ministar Šustar; nisu krivi ni ljudi poput Ante Nazora i Zlatka Hasanbegovića, koji su također nasrnuli na kurikulum.
Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj radikali iznose ludosti poput pedofilije za napade na politike s kojima se ne slažu; u Hrvatskoj su, međutim, dobili društveni i politički legitimet. U mainstream ih je uveo šef jedne od dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj. Mnogi koji su poznavali Tomislava Karamarka u ranijim fazama karijere kažu kako on osobno nije osobit radikal ni mračni desničar. Bio je to proračunati niz poteza, od šatora do progona, čije posljedice on više nije bio kadar kontrolirati.
Političko nasljeđe Tomislava Karamarka
Još gore, nekad umjereni komentatori i društveni analitičari, svjesno ili ne, preuzeli su dio retorike o prikrivenom komunizmu u politici, medijima, školstvu, pravosuđu… Razumno je i ekonomski dokazivo reći da je socijalizam, metaforički, preživio u obliku gigantskog javnog sektora i čitavog niza propisa koji onemogućuju slobodnu privredu, a štite velike i često državne monopole. Ali, tvrditi da neke skupine ljudi zavjernički rade na širenju socijalističkog, nenarodnog mentaliteta graniči s paranojom.
Trebat će niz godina, konkretnih poteza i gesti poput “Hristos se rodi”, da bi se prevladalo sjeme mržnje i međusobne sumnje što ju je HDZ Tomislava Karamarka – opet, ne isključivo Tomislav Karamarko – utkao u hrvatsko društvo. To je njegovo političko nasljeđe s kojim će Hrvatska morati još neko vrijeme živjeti; Tomislav Karamarko s njim će morati živjeti do kraja života, a jednoga dana, kad se strasti primire, događaji zaborave, a emocije rasplinu, možda osjeti iskreni osjećaj srama. Za Hrvatsku to neće značiti puno, ali za njega bi moglo.