Karamarko uporno izbjegava TV sučeljavanje s Milanovićem, a mi podsjećamo na najpoznatija (i zašto su ustvari debate važne za izbore)
Šef HDZ-a već se mjesecima grčevito opire TV sučeljavanju s premijerom
Nakon što je i službeno objavljen datum održavanja parlamentarnih izbora, iznova se aktualiziralo pitanje javnog sučeljavanja dvojice predsjednika dviju najjačih hrvatskih stranaka, SDP-a i HDZ-a. Tomislav Karamarko već mjesecima odbija sučeliti se sa Zoranom Milanovićem; pozive na debatu dobiva već od ranog proljeća ove godine. Još u ožujku je, naime, Milanović pozvao Karamarka na javnu debatu “da se vidi koja je vlada bila najbolja”.
Iz HDZ-a su u to vrijeme poručivali da će na sučeljavanje izaći kada premijer raspiše izbore (iako datum izbora zapravo određuje predsjednica RH), odnosno u službenom dijelu kampanje, “kada i nalažu pravila političke utakmice”. Međutim, iako je datum izbora već objavljen, Karamarko i dalje uporno odbija suočiti se sa svojim najvećim protivnikom.
‘Što su uopće kandidati za premijera’
“Da se igramo kao mala djeca tko će koga na ruku. Pa možemo i tako u konačnici, ali ajmo najprije ozbiljne stvari. Idemo vidjeti što su programi”, komentirao je danas predsjednik HDZ-a Milanovićev prijedlog o sučeljavanju dvojice čelnih ljudi najjačih stranaka. “S kim ću se sučeljavati. S nekim tko je jučer izjavio da sad će početi raditi program. Pa o čemu govorimo. Stazić, Ostojić, svi govore pa nemamo program. Kaže, program je ono što radimo. Molim Vas nemojte tako dalje”, poručio je Karamarko vladajućima. Tvrdi da bi osobno sučeljavanje bilo presedan. “Kad se to dosad događalo. Predsjednički kandidati – da. Što su uopće kandidati za premijera. Tko je kandidat za premijera. Halo. Pustimo da se stvari odviju. Ajmo programe staviti na stol. Da vidimo što su napravili i što nudimo”, kazao je predsjednik HDZ-a.
Sučeljavanja kao polustoljetna praksa
Javna sučeljavanja kandidata već su pola stoljeća uobičajena i za birače vrlo korisna praksa u demokratskim, višestranačkim državama, jer se u izravnom kontaktu puno lakše može razlučiti koliko je koji od njih spreman za obnašanje dužnosti na koju se kandidira te koliko se snalazi u teškim situacijama i s potencijalno problematičnim pitanjima na koja treba ponuditi odgovor.
Političari se na taj način predstavljaju najširem mogućem krugu birača, a odbijanje sučeljavanja zapravo je svojevrsna uvreda i nepoštovanje glasača od kojih očekuju da ih dovedu na vlast. Debate su često i odlučivale ishode izbora, čemu je primjer upravo SAD. Neki su njegovi najpoznatiji čelnici do uspjeha u neizvjesnim izbornim utrkama došli nakon pobjede u izravnim sučeljavanjima sa svojim protivnicima.
1. Kennedy vs. Nixon
John Fitzgerald Kennedy, jedan od najpopularnijih američkih predsjednika, izbornu pobjedu nad Richardom Nixonom duguje upravo pobjedi u TV debati. Godine 1960. Kennedy i Nixon sučelili su se u prvoj TV debati kandidata za predsjednika SAD-a, a prva je bila iz jednostavnog razloga što je televizija tada bila nov medij. Kennedy je u debati bio uvjerljivo bolji od Nixona, a uz elokventnost i otvorenost uspjehu nije odmoglo ni što je pred kamerama izgledao daleko privlačnije. Namrgođeni Nixon nije se dobro pripremio, a usto je bio prehlađen i stalno se znojio pa je nakon debate naglo porasla Kennedyjeva popularnost.
2. Reagan vs. Mondale
Republikanac Ronald Reagan je 1984., iako je tada već imao 73 godine, umješno u debati s Walterom Mondaleom, koji je od njega bio mlađi deset godina, okrenuo to u svoju korist. Naime, u jednom je trenutku istaknuo da ne želi da godine postanu tema izborne kampanje, kao i da se ne želi, iz političkih razloga, okoristiti mladošću i neiskustvom svog protivnika. Ta je autoironična opaska oduševila birače, a Mondale je kasnije često isticao kako je u tom trenutku bio svjestan da je izgubio izbore. Naravno, Reaganu nije odmoglo ni što je prije političke karijere bio – glumac.
3. Bush vs. Clinton
Da je tijekom sučeljavanja važno ne samo što se govori, nego i kako, odnosno kako se kandidati ponašaju najbolje pokazuje primjer Georgea W. Busha, koji je u to vrijeme bio predsjednik SAD-a, a koji je za vrijeme debate s Billom Clintonom stalno pogledavao na sat. Rezultati su poznati: izgubio je izbore, a u Bijelu kuću stigao je demokrat Clinton.
4. Gore vs. Bush
Na izborima 2000. godine demokrat Al Gore imao je osam posto prednosti pred republikancem Georgeom W. Bushom mlađim, ali je do treće debate prednost izgubio – analitičari smatraju da je razlog bilo i to što je Gore na sučeljavanjima glasno uzdisao svaki put kada bi Bush rekao nešto s čime se on nije slagao.
5. Obama vs. Romney
Barack Obama i Mitt Romney imali su 2012. tri sučeljavanja pred kamerama. Iako je u prvom Romney uvjerljivo bio bolji, Obama je druga dva sučeljavanja odradio puno agresivnije, bez milosti, naučivši iz svojih pogrešaka. Treba dodati i da je zadnja debata bila samo dva tjedna prije izbora. Obama je u svojoj ofenzivi ismijavao Romneyjeve stavove o vanjskoj politici i povećanju vojske, govoreći da SAD ima manje konjice i bajuneta, te ga optužio za povratak u hladnoratovske godine i politiku 1980-ih. Romney je pokušao parirati propašću Obamine politike na Bliskom istoku i terorističkim prijetnjama, no nije bio pretjerano uvjerljiv pa je Obama te godine osvojio svoj drugi mandat na čelu SAD-a.