Finska i Švedska spremaju zajednički zahtjev za prijem u NATO. Izgleda da je cijela stvar već ranije dogovorena s najjačim članicama saveza. Zbog toga će procedura prijema biti puka formalnost. Finci i Švedi nisu skloni donositi brzoplete, ad hoc odluke, pogotovo ne one koje iz temelja mijenjaju njihovu nacionalnu sigurnosnu i obrambenu arhitekturu. Razlog za promjenu je očigledan. Tradicionalna neutralnost nije više garancija zaštite teritorijalnog integriteta i očuvanja društvenih vrijednosti na kojima počivaju demokratska uređenje Finske i Švedske.
U ovom povijesnom trenutku, jedino sustav kolektivne sigurnosti može biti jamac odvraćanja i obrane od agresivne politike Moskve. Međutim, ne mijenja se samo nacionalna obrambena arhitektura ovih dviju nordijskih država. Pored činjenice da će Rusija, ulaskom Finske u zapadnu obrambenu alijansu, dobiti još 1300 kilometara izravne granice s NATO savezom, dogovoreno je stalno prisustvo savezničkih trupa u zemljama istočne Europe.
Stvaranje globalne ‘kontakt grupe’
Definitivno se napušta NATO-va i američka vojna infrastruktura izgrađena za vrijeme Hladnog rata. Tako, na primjer, zrakoplovne baze američkog taktičkog zrakoplovstva, kao što su Aviano u Italiji i Spangdahlem u jugozapadnoj Njemačkoj, postaju baze druge linije obrane. Pored Velike Britanije, i Italija, Nizozemska, Belgija, Norveška, Danska, Njemačka, Poljska, Finska nabavljaju lovce pete generacija F-35A Lightning II. Uskoro će u Europi operirati preko 600 borbenih aviona pete generacije pod zapovjedništvom NATO snaga.
Njemačka je gotovo udvostručila svoj vojni budžet, Europska unija po prvi put financira nabavu naoružanja i vojne opreme trećih država. Nedavni sastanak četrdeset država u Ramsteinu začetak je stvaranja globalne ‘kontakt grupe’ za podršku Ukrajini. Razgovori na razini ministara obrane imali su za cilj procijeniti trenutnu rusku ofenzivu u istočnoj Ukrajini i kako osigurati kontinuirani protok sigurnosne pomoći Ukrajini te osigurati dugoročnu sigurnost Ukrajine i nakon okončanja rata.
Znakovi zaokreta u Srbiji
Gdje se u globalnom sigurnosnom preslagivanju nalazi Hrvatska i njeno susjedstvo? Koliko god zvučalo nevjerojatno, najbrže prilagođavanje novoj situaciji odvija se u susjednoj Srbiji. Čak i površna analiza medija pod kontrolom Vučićeve vladajuće partije ukazuje na pripreme javnog mnijenja za neminovan preokret u vanjskoj i obrambenoj politici. Takve vrste kampanja u Srbiji odvajaju se smišljeno, planski i ciljano. U prvoj fazi, neposredno nakon upravo provedenih izbora, počelo je zagrijavanje. Već kod objave prvih rezultata, najavljeno je kako za Ivicu Dačića, predsjednika SPS i najvećeg eksponenta ruskih interesa u Srbiji, nema mjesta na čelu nove Vlade Srbije.
Samim time, upitna je i pozicija njegovog stranačkog kolege Dušana Bajatovića, koji je na čelu Naftne industrije Srbije u većinskom ruskom vlasništvu. U igru su ravnopravno uvedena ranije neprihvatljiva rješenja. Do izbora 3. travnja, u Srbiji je bilo nemoguće čuti bilo kakvu kritičku riječ na račun Rusije, niti pohvalnu riječ o euroatlantskim integracijama. Sada se, međutim, uz platonsku ljubav prema Rusiji i ruskom narodu, govori i o potrebi pristupanju sustavu kolektivne sigurnosti, neodrživosti vojne neutralnosti i gotovo potpunoj ovisnosti privrede Srbija o gospodarskim vezama s Europskom unijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spas u Europskoj uniji i NATO-u
Drugu faza modeliranja javnog mnijenja Srbije, koja upravo traje, može se slobodno nazvati “izluđivanjem“. Televizije s državnim frekvencijom, kao iz jukeboxa, izvlače eksperte i analitičare za “prodaju magle“. Uvode se razne teorije zavjere, lamentira se o romantiziranoj povijesti i vrlo se često govori na razini bajki. Na kraju, sve se uvijek završava zaključkom da je Srbiji mjesto u Europi. Pretposljednja faza medijske manipulacije javnim mnijenjem bit će stvaranje osjećaja straha. Ukratko, volimo Ruse, ali ako se ne priključimo Europskoj uniji i NATO savezu – nema nam spasa. Spasenje je posljednja faza komunikacijske kampanje u kojoj glavnu ulogu igra spasitelj. To znači: Rusija ostaje u našim srcima, ali jedini spas od propasti je u usklađivanju naše vanjske i obrambene politike s Europskom unijom i NATO savezom.
Ovu tešku i spasonosnu ulogu u srbijanskoj političkoj monodrami opet će odigrati osobno Aleksandar Vučić. Međutim, ovo je samo dio predstave za javnost. Vojna suradnja Srbije s NATO savezom, u okviru programa Partnerstvo za Mir, daleko je obimnija nego s Vojskom Ruske Federacije. Sporazum o statusu snaga, takozvana SOFA, članicama NATO saveza daje eksteritorijalan status na prostoru Srbije. Status ruskog humanitarnog centra u Nišu i dalje je ostao na razini dobrovoljne vatrogasne postrojbe. Iako su Rusi nekoliko puta tražili promjenu statusa, Srbija je ostala gluha prema njihovim opetovanom traženju.
Vučićevo balansiranje
Naoružanje, koje Srbija nabavlja iz inozemstva, ima prvenstveno vanjskopolitičku svrhu. Kada mu treba podrška od Angele Merkel, Vučić nabavlja helikoptere od njemačkog proizvođača. Za posjeta Emanuela Macrona, kupuje francuske PZO sustave. Polovne MiG-29 iz Rusije, prikazuje kao izraz ljubavi Putina prema vlasti u Beogradu. Međutim, iako su pripadnici Vojske Srbije već otpočeli obuku za ruski PZO sustav S-300, do realizacije posla nije došlo nego je nabavljen kineski ekvivalent. Razlog? Nepoznat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Namjenska industrija Srbije već godinama izvozi, i nikad nije prestala dopremati streljivo u Ukrajinu. Na koncu, Vučić je jasno izjavio da Srbija nije politički neutralna. Njena politika usuglašava se s politikom Europske unije. Deklarirana vojna neutralnost Srbije samo je dimna zavjesa za domaću javnost. Prvo, vojna neutralnost je za lokalnu upotrebu izmišljen pojam. Drugo, suverena država može biti neutralna ako joj to jače sile dozvole. Belgija je, u oba svjetska rata deklarirala neutralnost. Međutim, to nije spriječilo Njemačku da je pregazi oba puta.
Jedini način opstanka
I u odnosu prema Bosni i Hercegovini Srbija se jasno odredila. Aleksandar Vučić nedvojbeno je odbio podržati namjere Milorada Dodika da Republika Srpska preuzme nadležnosti od države Bosne i Hercegovine. Prije sankcija koje su Miloradu Dodiku nametnuli SAD i Velika Britanija, član predsjedništva Bosne i Hercegovine nastupao je na svim televizijama s nacionalnom frekvencijom u Srbiji. Sad ga vise nema. Kad mu se to učini oportunim, Aleksandar Vučić bez problema će pustiti Milorada Dodika niz vodu.
Sve to pokazuje da se Srbija ozbiljno priprema za usklađivanje svoje vanjskopolitičke orijentacije i sigurnosno-obrambenog okvira u skladu s dinamičnim i vrlo intenzivnim aktualnim procesima u Europi. Zašto? Zato što se, u sadašnjim odnosima snaga, to čini jedinim načinom opstanka Vučićeve vlasti u Srbiji. Dakle, sa ili bez članstva u EU i NATO, Vučić želi pozicionirati Srbiju kao pouzdanog partnera zapadnih velikih sila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Brutalno otrježnjenje Hrvatske
No gdje se nalazi Hrvatska u odnosu na tekuće sigurnosne izazove? Još od vremena Franje Tuđmana, nikada kao do sada na vidjelo nije izišla neusklađenost hrvatske vanjske politike u odnosu na najvažnije saveznike i organizacije. Točnije, postalo je očito da Hrvatska općim frazama maskira činjenicu da nema konzistentnu i jasnu vanjsku politiku. Nadrealno zvuči ucjenjivačka izjava Zorana Milanović kako bi Hrvatski sabor mogao uskratiti ratifikaciju ugovora o prijemu Finske u NATO savez dok se ne osigura izmjena izbornog zakona Bosne i Hercegovine po volji HDZ-a BiH. Nažalost, ovakvo ponašanje predsjednika države i vrhovnog zapovjednika može samo dovesti do brutalnog otrežnjenja glede minornosti Hrvatske u odnosu na globalne političke tokove.
Pred početak NATO intervencije u Srbiji, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, jedini je od susjeda Srbije odbio dati suglasnost borbenim zrakoplovima NATO alijanse za korištenje hrvatskog zračnog prostora. U zamjenu je ponudio svoju mirovnu inicijativu, koju na zapadu nitko nije ni komentirao, a kamoli uzeo u razmatranje. Odgovor NATO-a bio je brz i jasan: Mi koristimo zračni prostor Hrvatske, sa ili bez suglasnosti vlasti u Zagrebu. Od međunarodnog sramoćenja Hrvatsku je tada spasio ministar vanjskih poslova Mate Granić. Na sam dan početka operacije, dao je formalni ”diplomatic clearance“ za zrakoplove NATO članica. Također, svi se sjećamo kako je neslavno prošao pokušaj Slovenije da blokira Hrvatsku na putu prema NATO savezu.
EU i SAD neće prihvatiti sadašnji pristup BiH
Čini se da hrvatska Vlada i diplomacija nisu svjesne da je konsolidacija države Bosne i Hercegovine, njeno približavanje NATO savezu i integraciji u Europsku uniju jedino područje gdje Hrvatska može, u sadašnjim okolnostima, dati stvarni i konkretan doprinos u međunarodnim odnosima. Međutim, hrvatska politika prema susjednoj državi čini baš suprotno. Javlja se kao remetilački faktor. Jer, subjekti u međunarodnim odnosima su države, a ne etničke skupine, a hrvatska politika konstantno tretira Bosnu i Hercegovinu upravo kao ovo drugo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europska unija i Sjedinjene Američke Države nikada neće pristati na takav pristup. Kada bi to učinile, mogla bi se otvoriti Pandorina kutija etničkih pitanje širom Europe. Status Poljaka u južnom dijelu Litve, Mađara u Transilvaniji, njemačkih govornika u Južnom Tirolu ili ruske zajednice u Latviji i Estoniji – samo su neki od potencijalnih problema koje može izazvati etnocentrički pristup u međunarodnim odnosima. Dakle, Republika Hrvatska mora imati prihvatljivu politiku prema Bosni i Hercegovini kao državi, a u okviru međudržavnih odnosa rješavati sva ostala pitanja. Izjave o dobronamjernosti političara vladajuće stranke prema Bosni i Hercegovini naprosto nisu utemeljene na stvarnosti.
Bosna i Hercegovina vratila je na korištenje svu imovinu hrvatskih poduzeća. Hrvatska i dalje ne dozvoljava vlasnicima iz BiH da dođu u posjed svoje imovine u Hrvatskoj koju su uglavnom zauzeli lokalni HDZ moćnici. Također, Hrvatska odbija ratificirati ranije potpisane međunarodne ugovore s BiH.
Odnos prema BiH ključan za stabilnost Hrvatske
Odnos prema Bosni i Hercegovini ključan je i za stabilnost same Hrvatske. Kad se povuku dijagonale s krajnjih točaka teritorija, ukazuje se zemljopisno središte Republike Hrvatske. Ono se nalazi kod mjesta Krupa na Vrbasu, 21 kilometar južno od Banja Luke. To je mjesto do kojega su snage HV-a došle u jesen 1995. godine. Dakle, strategijski interes Hrvatske je integracija cijelog prostora, a ne samo jednog dijela. Normalno, to se može vršiti samo u formatu integracije unutar Europske unije i na vrijednostima Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, hrvatska politika uporno forsira etničke podjele, a marginalizira i ignorira svaku varijantu građanske opcije. Srbe u BiH tretira se ili kao ”četnike“ ili kao saveznike u borbi protiv Bošnjaka. Bošnjaci se proglašavaju glavnim krivcima za loš položaja Hrvata. Hrvati su, prema tom narativu, ugroženi u Mostaru, Grudama i Livnu dok u Banja Luci, Derventi, Bosanskom Brodu, Prijedoru i Ljubiji kao da nemaju problema jer za Hrvatsku državu tamo i ne postoje. I koje su, na koncu, glavne vanjskopolitička inicijative Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?
Propale hrvatske inicijative
Za vrijeme mandata Kolinde Grabar Kitarović, vodila se cijela kampanja oko trećeg entiteta. Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, predsjednica Republike i ministarstvo vanjskih poslova zapeli su iz petnih žila uvjeriti europske i američke partnere u nužnost trećeg entiteta. Državna televizija HTV prikazala je tu inicijativu kao pitanje opstanka hrvatskog naroda u BiH. Svi su, iz pristojnosti, uredno saslušali borce za treći entitet i dogodilo se – ništa. Cijelu priču okončalo je veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u BiH izjavom da ”nema potrebe za trećim entitetom“.
Sljedeća, sveobuhvatna inicijativa hrvatske vanjske politike, bila je promjena izbornog zakona, ali pod uvjetima koje zastupa HDZ Bosne i Hercegovine. Je li izborni zakon u BiH pravedan prema Hrvatima? Vjerojatno i nije, isto kao što je i sporazum iz Daytona nepravedan prema većini građana BiH. Međutim, aktualni izborni zakon je, kao i Daytonski mirovini ugovor, nametnula međunarodna zajednica svima. Kako je međunarodna zajednica već signalizirala da nema namjeru mijenjati izborni zakon, promjena je moguća samo dogovorom unutar BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budući da dogovora nema, još jedna vanjskopolitička inicijativa Republike Hrvatske prošla je neslavno. I ovoga puta, državna administracija potrošila je naš novac i naše prilike na nešto što je neostvarivo. Međunarodni odnosi baziraju se na interesima, a ne emocijama. Male države svoje interese mogu realizirati jedino ako nisu u suprotnosti s interesima većih i moćnijih. Očito da hrvatska vanjska politika baulja zaključana u “light“ verziju Tuđmanove politike prema BiH. Navodno promovira europske vrijednosti, a to čini na principima devetnaestog stoljeća. Kao što ovan nasumce udara glavom u zidove tora, tako završavaju i hrvatske vanjskopolitičke inicijative prema BiH.
Umjesto umijeća politike – skandal
Posebno je degutantno slušati kako se Republika Hrvatska brine o opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jer, koliko se to Hrvata vratilo na prostore Republike Srpske? Za njih se nije brinuo ni Tuđman pa što bi Plenković i Milanović. U međuvremenu, u odnosu prema Bosni i Hercegovini, Srbija se pokazuje kao konstruktivan, a ne remetilački čimbenik. Dok se Vučić, lagano ali sigurno ograđuje od destruktivne politike Milorada Dodika, Zoran Milanović pokazuje puno razumijevanje za njegova stajališta.
Sigurno većini ljudi u Hrvatskoj još uvijek u ušima zvone gnjusne izjave Aleksandra Vučića iz prošlosti. Međutim, za američku, kao i za administraciju europskih država, to je samo prošlost. Jer, princip je sviju da traže saveznike na koje se mogu osloniti u ostvarenju svojih interesa i to u realnom vremenu.
Tužno ali istinito, politika, kao umijeće mogućeg, ne stanuje u Banskim dvorima, a ni na Pantovčaku. A činjenice su neumoljive. Hrvata u Bosni i Hercegovini je sve manje, a Hrvatska ne uspijeva uskladiti svoju politiku prema susjednoj državi s glavnim akterima iz međunarodne zajednice. I ne samo to. U odnosima dva brda po pitanju vanjske politike traje potpuna kakofonija. Ona upravo kulminira skandalom u kome Vlada podržava pristup Finske i Švedske NATO savezu dok predsjednik naše države i sukreator vanjske politike pokušava ucjenjivati najveći i najjači međunarodni vojni savez koji je ikad postojao u povijest naše civilizacije.
Katastrofalna hrvatska politika prema BiH: ovakav kaos nije vladao još od vremena Franje Tuđmana
Hrvatska samo forsira etničke podjele i ubija svaku ideju građanske opcije
Posebno je degutantno slušati kako se Republika Hrvatska brine o opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jer, koliko se to Hrvata vratilo na prostore Republike Srpske? Za njih se nije brinuo ni Tuđman pa što bi Plenković i Milanović. U međuvremenu, u odnosu prema Bosni i Hercegovini, Srbija se pokazuje kao konstruktivan, a ne remetilački čimbenik. Dok se Vučić, lagano ali sigurno, ograđuje od destruktivne politike Milorada Dodika, Zoran Milanović pokazuje puno razumijevanje za njegova stajališta
Finska i Švedska spremaju zajednički zahtjev za prijem u NATO. Izgleda da je cijela stvar već ranije dogovorena s najjačim članicama saveza. Zbog toga će procedura prijema biti puka formalnost. Finci i Švedi nisu skloni donositi brzoplete, ad hoc odluke, pogotovo ne one koje iz temelja mijenjaju njihovu nacionalnu sigurnosnu i obrambenu arhitekturu. Razlog za promjenu je očigledan. Tradicionalna neutralnost nije više garancija zaštite teritorijalnog integriteta i očuvanja društvenih vrijednosti na kojima počivaju demokratska uređenje Finske i Švedske.
U ovom povijesnom trenutku, jedino sustav kolektivne sigurnosti može biti jamac odvraćanja i obrane od agresivne politike Moskve. Međutim, ne mijenja se samo nacionalna obrambena arhitektura ovih dviju nordijskih država. Pored činjenice da će Rusija, ulaskom Finske u zapadnu obrambenu alijansu, dobiti još 1300 kilometara izravne granice s NATO savezom, dogovoreno je stalno prisustvo savezničkih trupa u zemljama istočne Europe.
Stvaranje globalne ‘kontakt grupe’
Definitivno se napušta NATO-va i američka vojna infrastruktura izgrađena za vrijeme Hladnog rata. Tako, na primjer, zrakoplovne baze američkog taktičkog zrakoplovstva, kao što su Aviano u Italiji i Spangdahlem u jugozapadnoj Njemačkoj, postaju baze druge linije obrane. Pored Velike Britanije, i Italija, Nizozemska, Belgija, Norveška, Danska, Njemačka, Poljska, Finska nabavljaju lovce pete generacija F-35A Lightning II. Uskoro će u Europi operirati preko 600 borbenih aviona pete generacije pod zapovjedništvom NATO snaga.
Njemačka je gotovo udvostručila svoj vojni budžet, Europska unija po prvi put financira nabavu naoružanja i vojne opreme trećih država. Nedavni sastanak četrdeset država u Ramsteinu začetak je stvaranja globalne ‘kontakt grupe’ za podršku Ukrajini. Razgovori na razini ministara obrane imali su za cilj procijeniti trenutnu rusku ofenzivu u istočnoj Ukrajini i kako osigurati kontinuirani protok sigurnosne pomoći Ukrajini te osigurati dugoročnu sigurnost Ukrajine i nakon okončanja rata.
Znakovi zaokreta u Srbiji
Gdje se u globalnom sigurnosnom preslagivanju nalazi Hrvatska i njeno susjedstvo? Koliko god zvučalo nevjerojatno, najbrže prilagođavanje novoj situaciji odvija se u susjednoj Srbiji. Čak i površna analiza medija pod kontrolom Vučićeve vladajuće partije ukazuje na pripreme javnog mnijenja za neminovan preokret u vanjskoj i obrambenoj politici. Takve vrste kampanja u Srbiji odvajaju se smišljeno, planski i ciljano. U prvoj fazi, neposredno nakon upravo provedenih izbora, počelo je zagrijavanje. Već kod objave prvih rezultata, najavljeno je kako za Ivicu Dačića, predsjednika SPS i najvećeg eksponenta ruskih interesa u Srbiji, nema mjesta na čelu nove Vlade Srbije.
Samim time, upitna je i pozicija njegovog stranačkog kolege Dušana Bajatovića, koji je na čelu Naftne industrije Srbije u većinskom ruskom vlasništvu. U igru su ravnopravno uvedena ranije neprihvatljiva rješenja. Do izbora 3. travnja, u Srbiji je bilo nemoguće čuti bilo kakvu kritičku riječ na račun Rusije, niti pohvalnu riječ o euroatlantskim integracijama. Sada se, međutim, uz platonsku ljubav prema Rusiji i ruskom narodu, govori i o potrebi pristupanju sustavu kolektivne sigurnosti, neodrživosti vojne neutralnosti i gotovo potpunoj ovisnosti privrede Srbija o gospodarskim vezama s Europskom unijom.
Spas u Europskoj uniji i NATO-u
Drugu faza modeliranja javnog mnijenja Srbije, koja upravo traje, može se slobodno nazvati “izluđivanjem“. Televizije s državnim frekvencijom, kao iz jukeboxa, izvlače eksperte i analitičare za “prodaju magle“. Uvode se razne teorije zavjere, lamentira se o romantiziranoj povijesti i vrlo se često govori na razini bajki. Na kraju, sve se uvijek završava zaključkom da je Srbiji mjesto u Europi. Pretposljednja faza medijske manipulacije javnim mnijenjem bit će stvaranje osjećaja straha. Ukratko, volimo Ruse, ali ako se ne priključimo Europskoj uniji i NATO savezu – nema nam spasa. Spasenje je posljednja faza komunikacijske kampanje u kojoj glavnu ulogu igra spasitelj. To znači: Rusija ostaje u našim srcima, ali jedini spas od propasti je u usklađivanju naše vanjske i obrambene politike s Europskom unijom i NATO savezom.
Ovu tešku i spasonosnu ulogu u srbijanskoj političkoj monodrami opet će odigrati osobno Aleksandar Vučić. Međutim, ovo je samo dio predstave za javnost. Vojna suradnja Srbije s NATO savezom, u okviru programa Partnerstvo za Mir, daleko je obimnija nego s Vojskom Ruske Federacije. Sporazum o statusu snaga, takozvana SOFA, članicama NATO saveza daje eksteritorijalan status na prostoru Srbije. Status ruskog humanitarnog centra u Nišu i dalje je ostao na razini dobrovoljne vatrogasne postrojbe. Iako su Rusi nekoliko puta tražili promjenu statusa, Srbija je ostala gluha prema njihovim opetovanom traženju.
Vučićevo balansiranje
Naoružanje, koje Srbija nabavlja iz inozemstva, ima prvenstveno vanjskopolitičku svrhu. Kada mu treba podrška od Angele Merkel, Vučić nabavlja helikoptere od njemačkog proizvođača. Za posjeta Emanuela Macrona, kupuje francuske PZO sustave. Polovne MiG-29 iz Rusije, prikazuje kao izraz ljubavi Putina prema vlasti u Beogradu. Međutim, iako su pripadnici Vojske Srbije već otpočeli obuku za ruski PZO sustav S-300, do realizacije posla nije došlo nego je nabavljen kineski ekvivalent. Razlog? Nepoznat.
Namjenska industrija Srbije već godinama izvozi, i nikad nije prestala dopremati streljivo u Ukrajinu. Na koncu, Vučić je jasno izjavio da Srbija nije politički neutralna. Njena politika usuglašava se s politikom Europske unije. Deklarirana vojna neutralnost Srbije samo je dimna zavjesa za domaću javnost. Prvo, vojna neutralnost je za lokalnu upotrebu izmišljen pojam. Drugo, suverena država može biti neutralna ako joj to jače sile dozvole. Belgija je, u oba svjetska rata deklarirala neutralnost. Međutim, to nije spriječilo Njemačku da je pregazi oba puta.
Jedini način opstanka
I u odnosu prema Bosni i Hercegovini Srbija se jasno odredila. Aleksandar Vučić nedvojbeno je odbio podržati namjere Milorada Dodika da Republika Srpska preuzme nadležnosti od države Bosne i Hercegovine. Prije sankcija koje su Miloradu Dodiku nametnuli SAD i Velika Britanija, član predsjedništva Bosne i Hercegovine nastupao je na svim televizijama s nacionalnom frekvencijom u Srbiji. Sad ga vise nema. Kad mu se to učini oportunim, Aleksandar Vučić bez problema će pustiti Milorada Dodika niz vodu.
Sve to pokazuje da se Srbija ozbiljno priprema za usklađivanje svoje vanjskopolitičke orijentacije i sigurnosno-obrambenog okvira u skladu s dinamičnim i vrlo intenzivnim aktualnim procesima u Europi. Zašto? Zato što se, u sadašnjim odnosima snaga, to čini jedinim načinom opstanka Vučićeve vlasti u Srbiji. Dakle, sa ili bez članstva u EU i NATO, Vučić želi pozicionirati Srbiju kao pouzdanog partnera zapadnih velikih sila.
Brutalno otrježnjenje Hrvatske
No gdje se nalazi Hrvatska u odnosu na tekuće sigurnosne izazove? Još od vremena Franje Tuđmana, nikada kao do sada na vidjelo nije izišla neusklađenost hrvatske vanjske politike u odnosu na najvažnije saveznike i organizacije. Točnije, postalo je očito da Hrvatska općim frazama maskira činjenicu da nema konzistentnu i jasnu vanjsku politiku. Nadrealno zvuči ucjenjivačka izjava Zorana Milanović kako bi Hrvatski sabor mogao uskratiti ratifikaciju ugovora o prijemu Finske u NATO savez dok se ne osigura izmjena izbornog zakona Bosne i Hercegovine po volji HDZ-a BiH. Nažalost, ovakvo ponašanje predsjednika države i vrhovnog zapovjednika može samo dovesti do brutalnog otrežnjenja glede minornosti Hrvatske u odnosu na globalne političke tokove.
Pred početak NATO intervencije u Srbiji, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, jedini je od susjeda Srbije odbio dati suglasnost borbenim zrakoplovima NATO alijanse za korištenje hrvatskog zračnog prostora. U zamjenu je ponudio svoju mirovnu inicijativu, koju na zapadu nitko nije ni komentirao, a kamoli uzeo u razmatranje. Odgovor NATO-a bio je brz i jasan: Mi koristimo zračni prostor Hrvatske, sa ili bez suglasnosti vlasti u Zagrebu. Od međunarodnog sramoćenja Hrvatsku je tada spasio ministar vanjskih poslova Mate Granić. Na sam dan početka operacije, dao je formalni ”diplomatic clearance“ za zrakoplove NATO članica. Također, svi se sjećamo kako je neslavno prošao pokušaj Slovenije da blokira Hrvatsku na putu prema NATO savezu.
EU i SAD neće prihvatiti sadašnji pristup BiH
Čini se da hrvatska Vlada i diplomacija nisu svjesne da je konsolidacija države Bosne i Hercegovine, njeno približavanje NATO savezu i integraciji u Europsku uniju jedino područje gdje Hrvatska može, u sadašnjim okolnostima, dati stvarni i konkretan doprinos u međunarodnim odnosima. Međutim, hrvatska politika prema susjednoj državi čini baš suprotno. Javlja se kao remetilački faktor. Jer, subjekti u međunarodnim odnosima su države, a ne etničke skupine, a hrvatska politika konstantno tretira Bosnu i Hercegovinu upravo kao ovo drugo.
Europska unija i Sjedinjene Američke Države nikada neće pristati na takav pristup. Kada bi to učinile, mogla bi se otvoriti Pandorina kutija etničkih pitanje širom Europe. Status Poljaka u južnom dijelu Litve, Mađara u Transilvaniji, njemačkih govornika u Južnom Tirolu ili ruske zajednice u Latviji i Estoniji – samo su neki od potencijalnih problema koje može izazvati etnocentrički pristup u međunarodnim odnosima. Dakle, Republika Hrvatska mora imati prihvatljivu politiku prema Bosni i Hercegovini kao državi, a u okviru međudržavnih odnosa rješavati sva ostala pitanja. Izjave o dobronamjernosti političara vladajuće stranke prema Bosni i Hercegovini naprosto nisu utemeljene na stvarnosti.
Bosna i Hercegovina vratila je na korištenje svu imovinu hrvatskih poduzeća. Hrvatska i dalje ne dozvoljava vlasnicima iz BiH da dođu u posjed svoje imovine u Hrvatskoj koju su uglavnom zauzeli lokalni HDZ moćnici. Također, Hrvatska odbija ratificirati ranije potpisane međunarodne ugovore s BiH.
Odnos prema BiH ključan za stabilnost Hrvatske
Odnos prema Bosni i Hercegovini ključan je i za stabilnost same Hrvatske. Kad se povuku dijagonale s krajnjih točaka teritorija, ukazuje se zemljopisno središte Republike Hrvatske. Ono se nalazi kod mjesta Krupa na Vrbasu, 21 kilometar južno od Banja Luke. To je mjesto do kojega su snage HV-a došle u jesen 1995. godine. Dakle, strategijski interes Hrvatske je integracija cijelog prostora, a ne samo jednog dijela. Normalno, to se može vršiti samo u formatu integracije unutar Europske unije i na vrijednostima Europske unije.
Međutim, hrvatska politika uporno forsira etničke podjele, a marginalizira i ignorira svaku varijantu građanske opcije. Srbe u BiH tretira se ili kao ”četnike“ ili kao saveznike u borbi protiv Bošnjaka. Bošnjaci se proglašavaju glavnim krivcima za loš položaja Hrvata. Hrvati su, prema tom narativu, ugroženi u Mostaru, Grudama i Livnu dok u Banja Luci, Derventi, Bosanskom Brodu, Prijedoru i Ljubiji kao da nemaju problema jer za Hrvatsku državu tamo i ne postoje. I koje su, na koncu, glavne vanjskopolitička inicijative Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?
Propale hrvatske inicijative
Za vrijeme mandata Kolinde Grabar Kitarović, vodila se cijela kampanja oko trećeg entiteta. Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, predsjednica Republike i ministarstvo vanjskih poslova zapeli su iz petnih žila uvjeriti europske i američke partnere u nužnost trećeg entiteta. Državna televizija HTV prikazala je tu inicijativu kao pitanje opstanka hrvatskog naroda u BiH. Svi su, iz pristojnosti, uredno saslušali borce za treći entitet i dogodilo se – ništa. Cijelu priču okončalo je veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u BiH izjavom da ”nema potrebe za trećim entitetom“.
Sljedeća, sveobuhvatna inicijativa hrvatske vanjske politike, bila je promjena izbornog zakona, ali pod uvjetima koje zastupa HDZ Bosne i Hercegovine. Je li izborni zakon u BiH pravedan prema Hrvatima? Vjerojatno i nije, isto kao što je i sporazum iz Daytona nepravedan prema većini građana BiH. Međutim, aktualni izborni zakon je, kao i Daytonski mirovini ugovor, nametnula međunarodna zajednica svima. Kako je međunarodna zajednica već signalizirala da nema namjeru mijenjati izborni zakon, promjena je moguća samo dogovorom unutar BiH.
Budući da dogovora nema, još jedna vanjskopolitička inicijativa Republike Hrvatske prošla je neslavno. I ovoga puta, državna administracija potrošila je naš novac i naše prilike na nešto što je neostvarivo. Međunarodni odnosi baziraju se na interesima, a ne emocijama. Male države svoje interese mogu realizirati jedino ako nisu u suprotnosti s interesima većih i moćnijih. Očito da hrvatska vanjska politika baulja zaključana u “light“ verziju Tuđmanove politike prema BiH. Navodno promovira europske vrijednosti, a to čini na principima devetnaestog stoljeća. Kao što ovan nasumce udara glavom u zidove tora, tako završavaju i hrvatske vanjskopolitičke inicijative prema BiH.
Umjesto umijeća politike – skandal
Posebno je degutantno slušati kako se Republika Hrvatska brine o opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jer, koliko se to Hrvata vratilo na prostore Republike Srpske? Za njih se nije brinuo ni Tuđman pa što bi Plenković i Milanović. U međuvremenu, u odnosu prema Bosni i Hercegovini, Srbija se pokazuje kao konstruktivan, a ne remetilački čimbenik. Dok se Vučić, lagano ali sigurno ograđuje od destruktivne politike Milorada Dodika, Zoran Milanović pokazuje puno razumijevanje za njegova stajališta.
Sigurno većini ljudi u Hrvatskoj još uvijek u ušima zvone gnjusne izjave Aleksandra Vučića iz prošlosti. Međutim, za američku, kao i za administraciju europskih država, to je samo prošlost. Jer, princip je sviju da traže saveznike na koje se mogu osloniti u ostvarenju svojih interesa i to u realnom vremenu.
Tužno ali istinito, politika, kao umijeće mogućeg, ne stanuje u Banskim dvorima, a ni na Pantovčaku. A činjenice su neumoljive. Hrvata u Bosni i Hercegovini je sve manje, a Hrvatska ne uspijeva uskladiti svoju politiku prema susjednoj državi s glavnim akterima iz međunarodne zajednice. I ne samo to. U odnosima dva brda po pitanju vanjske politike traje potpuna kakofonija. Ona upravo kulminira skandalom u kome Vlada podržava pristup Finske i Švedske NATO savezu dok predsjednik naše države i sukreator vanjske politike pokušava ucjenjivati najveći i najjači međunarodni vojni savez koji je ikad postojao u povijest naše civilizacije.