Kći branitelja koji je uporno podizao zastavu na Vodotoranj: 'Bila sam sama u koloni, nisam znala gdje mi je obitelj'
'Nije mi bilo jesno odakle to sve, svi smo se lijepo slagali'
Vukovar obilježava 30 godina od sloma herojske obrane grada i agresije bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u kojoj je poginulo i nestalo 2717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom. Među onim koji su na današnji dan prije 30 godina u koloni izašli iz Vukovara bila je i Gabrijela Varga, kći Hrvoja Džalte, jednog od vojnika koji je uporno svaku večer prije pada grada podizao hrvatsku zastavu na Vodotornju. Ona se danas za N1 prisjetila hrabrosti svog oca i odlaska iz Vukovara.
“Zastava nam je značila što i danas, simbol hrvatskog zajedništva. Podizali su zastavu svake noći, znali smo da grad još nije pokoren. Kad bih izašla iz podruma, gledala sam je li zastava na Vodotornju da znam da je tata još živ”, prisjetila se Gabrijela Varga. Kazala je kako su se stalno šile nove zastave kako bi se ponovno idućeg dana podizale. Na pitanje je li razumjela kao dijete što se oko nje događa odgovorila je: “Razumjela sam i nisam, nije mi bilo jesno odakle to sve, svi smo se lijepo slagali. Svi snovi su se srušili, ali gledala sam to tako kao da tako mora biti”.
Pakao nakon pada
Varga je hodala u koloni koja je izlazila iz Vukovara. Danas kaže kako je tada samo željela otići kući. “Otišli smo na groblje, odvezli su nas na Ovčaru gdje smo noćili u autobusima. Jedan vozač nam je rekao da mora ići, ali da ni slučajno ne izlazimo iz autobusa. U susjednom hangaru je bio urnebes. Nisam znala ni gdje su mama, brat, bila sam sama. Nisam znala gdje ćemo završiti…”, prisjeća se.
Kazala je da su ih tri dana vozali i govorili im da ih Hrvatska ne treba i da ih neće pustiti. “Onda smo jednu noć završili u Brčkom odakle sam završila u Đakovu pa u Zagrebu. Neke ljude sam poznavala. U Đakovo su nas vozili u kamionu. S mamom sam se srela tek 24. 11. u Zagrebu, tata je bio tri mjeseca u logoru, a brat šest mjeseci, on je izašao sa zadnjom razmjenom”, opisuje.
Kaže kako godinama nisu pričali o tome, a da se onda počelo saznavati što se događalo. “Nakon nekih pet godina počelo se saznavati. I tad su počeli pričati o drugima, a od drugih smo saznali što se njima dogodilo. Tek nakon deset godina su sami pričali. Tatu su nekoliko puta vodili na streljanje, topili u vodi, bacili ga u neku rupu za smeće gdje je ležao deset dana, jedva je preživio”, govori Gabrijela koja se u Vukovar vratila čim je krenula prva reintegracija.