Kinezi su zbilja, nakon desetljeća privikavanja počeli masovno piti mlijeko. Zanimljivo je kako su, polako, do toga došli
Otvaranje EU tržištu desetkovalo je domaće proizvođače mlijeka. Otvaranje istočnog tržišta moglo bi ih spasiti
Nedavni posjet kineskog premijera Li Keqianga razbuktao je nadu da će ulaganja iz te zemlje napokon dati vjetar u leđa tromom hrvatskom gospodarstvu. Na Kineze smo stoga navalili sa svih strana, za ruku ih vodeći od Dubrovnika do Kumrovca, nudeći im da nam grade željeznice, obnavljaju mastodontske socijalističke građevine, i naravno, dižu nove nogometne stadione. Kao vrhunac posjeta kineskog premijera predstavljeno je potpisivanje deset sporazuma kojima smo s azijskom supersilom dogovorili suradnju na različitim poljima, od obrazovanja do izgradnje infrastrukture. Možda najmanje glamurozno zvučao je sporazum o otvorenom izvozu mlijeka i mliječnih proizvoda iz Hrvatske u Kinu, o čemu su se dogovorili naše Ministarstvo poljoprivrede i glavna carinska uprava Kine.
Ali baš taj sporazum posebno je zasmetao Mostu nezavisnih lista, iz kojeg su zaključili kako Hrvatska nema kapaciteta za najavljeni izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u Kinu jer je u posljednjih šest godina izgubila 85 posto obitelji koje su se bavile tom vrstom proizvodnje. Svoje mišljenje potkrijepili su statističkim podacima po kojima je broj goveda u Hrvatskoj tijekom 2018. smanjen za 8,2 posto, izgubljeno je 2,2 posto muznih krava, a proizvodnja mlijeka smanjena je za 3,3 posto u usporedbi s prethodnom godinom. Hrvatska može jedino proizvoditi prerađevine od mlijeka iz drugih država, koje se i sada uvozi za potrebe prehranjivanja vlastitog stanovništva, zaključili su Mostovci svoj napad na novouspostavljene veze s Kinom, koje je premijer Plenković tih dana predstavljao kao veliki osobni uspjeh.
Spletom okolnosti, rasprava o izvozu hrvatskog, ili ako vjerujemo Mostu, europskog mlijeka u Kinu počela je desetak dana nakon što je britanski The Guardian objavio veliku priču o pojačanoj konzumaciji mlijeka kao simbolu nove Kine, što je jedna od ideja koju vlasti te zemlje guraju u neprestanim nastojanjima da izgrade moderniju i uspješniju naciju.
Od naroda koji je mlijeko smatra odvratnim…
Ideja da se kroz mlijeko gradi nova Kina zvuči neobično ako poznajemo povijest konzumacije mlijeka u toj zemlji. Kroz već dio svoje povijesti Kinezi su mlijeko smatrali odvratnom hranom stranih barbara. Imidžu mlijeka vjerojatno nije pomoglo ni to što je priličan broj Han Kineza, daleko najveće etničke skupine u zemlji, netolerantan na laktozu. S obzirom na to kako su simptomi toga stanja nadutost, grčevi, učestali vjetrovi i sve ostalo što ide uz probavne smetnje, prilično je jasno zašto su jedini konzumenti mlijeka u Kini kroz povijest bili stranci u obalnim gradovima i stepski nomadi na sjevernim i istočnim granicama Kineskog carstva.
Stvari se nisu bitno promijenile ni nakon uspostave komunističke vlasti. Predrasude prema mlijeku počele su polako nestajati, ali s obzirom na to da je zemlja bila zatvorena, a lokalna proizvodnja minimalna, ono malo mlijeka koje je bilo na raspolaganju u Kini se čuvalo se za djecu, starce, sportaše i visokopozicionirane članove partije.
…do trećih proizvođača mlijeka u svijetu
Kada se Kina nakon smrti velikog komunističkog vođe Mao Ce-tunga počela otvarati prema svijetu, mlijeko je postajalo sve dostupnije. Na njega su se Kinezi navikavali polako, najprije ga kupujući u prahu, i to na kupone koje je izdavala država. Kineska komunistička partija s vremenom je zaključila koko bi mlijeko moglo biti jedan od ključnih strateških sredstava u usmjeravanju zemlje prema blistavoj budućnosti u koju su je nakanili odvesti.
Stvari su se nakon toga znatno ubrzale, pa je kroz posljednjih 30 godina naglog uspjeha Kine na svim poljima mlijeko je postalo simbol modernizacije, uspjeha društva i uspostave države koja je u stanju prehraniti svoj narod. Mliječni bum koji je se dogodio u Kini možda najbolje ilustrira podatak da je u toj zemlji 1949. godine, kada je uspostavljena komunistički režim, bilo svega 120 tisuća krava. Danas ih je 13 milijuna, a Kina je nedavno postala treći najveći proizvođač mlijeka na svijetu.
Novi Kinez je mljekopija
Ako ga se učini dostupnim svakom Kinezu, to bi mogao biti argument da rastuće razlike u razvijenosti različitih dijelova zemlje, kao i raslojavanje društva na klase, neprihvatljivo prema marksističkom nauku, nisu stvarni. Tako je proizvodnja mlijeka postala jedna od odrednica posljednjeg petogodišnjeg plana razvoja kineske ekonomije, a vlasti su narodu službeno preporučile da utrostruči konzumaciju mlijeka i mliječnih proizvoda, sve u skladu s vizijom stvaranja novog Kineza koji bi, izgleda, trebao biti veliki mlijekopija.
Jedan od problema s kojim će se kinesko društvo susresti svom putu prema mlijekom obojenoj budućnosti svakako je poguban utjecaj mliječne industrije na okoliš. Uz to što je, prema Guardianu, za proizvodnju litre mlijeka potrebno čak 1020 litara vode, prisutni su i problem krčenja šuma kako bi nastala polja na kojima će se uzgajati stočna hrana, te činjenica da krave u atmosferu izbacuju 14.5 posto svih stakleničkih plinova koji uništavaju atmosferu. Ako se planovi o utrostručenju konzumacije mlijeka u Kini realiziraju, to će biti ozbiljna opasnost za ekologiju te zemlja ali i za ostatak svijeta.
Što je uzrokovalo oduševljenje mlijekom?
Prema Guardianu, kineska mljekomanija počela je s Olimpijskim igrama održanim u Los Angelesu 1984. godine. Prvi val gospodarskog razvoja početkom 80-ih desecima milijuna Kineza omogućio je da Olimpijadu gledaju na vlastitim televizorima. Veličina i snaga stranih sportaša smjesta su izazvali divljenje, a zaključak je bio jasan: ako Kinezi žele postati nalik njima, moraju početi piti mlijeko i jesti govedinu. U tom uvjerenju dodatno ih je učvrstio primjer njihovih susjeda Japanaca. Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu i američke okupacije na jelovnike japanskih škola uvršteni su mlijeko i jaja, a rezultati su bili vidljivi u roku od jedne generacije – prosječna visina Japanaca naglo je porasla.
Zapanjujući gospodarski rast njihove zemlje Kinezima je, uz posjedovanje televizora, omogućio i posjedovanje hladnjaka, a vlastima otvaranje supermarketa zapadnog tipa koji su proizvođačima i uvoznicima omogućili da mlijeko distribuiraju u sve zakutke Kine. Promijenile su se i radne te životne navike Kineza, koji iz pretežno ruralnog naroda postali sličniji zapadnjacima, pa su sve više vremena provodili u uredima ili tvornicama daleko od kuće. Kako na poslu nisu mogli kuhati, mliječni obroci postali su jednostavan način da nešto prezalogaje, a fermentirani mliječni proizvodi postali su prihvatljivo rješenje za Kineze koje je mučila netolerancija na laktozu.
Uskoro su u Kinu stigli McDonalds i Starbucks, koji su postali hit, a mlijeko u kavi i sir u sendviču Kinezima su dodatno su približili kulturu prehrane mliječnim proizvodima. Vlasti su tada već snažno podupirale razvijanje takvih navika, pa su, primjerice, pedijatri insturirani da roditeljima preporučuju neka djeci daju mlijeko od najranije dobi, a u škole je uveden program kojim je svaki učenik dnevno dobiva šalicu besplatnog mlijeka.
Afera s melaminom
Naravno, Kinezi u svojoj vožnji mliječnim putem nisu mogli izbjeći neke rupe na cesti. Tako je 2008. godine izbio veliki skandal kada je otkriveno da je mlijeko u prahu, namijenjeno prehrani male djece, zagađeno melaminom, industrijskom kemikalijom koja uzrokuje nastanak bubrežnih kamenaca te izaziva teške infekcije urinarnog trakta. Šestero djece je umrlo, više od 300 tisuća se ozbiljno razboljelo, a prodaja mlijeka u zemlji je kolabirala.
Vlasti su situaciju nakon nekog vremena pod kontrolu dovele na kineski način, smrtnim kaznama i teškom robijom za odgovorne, a narod je nastavio konzumirati mlijeko. Ipak, povjerenje u domaće proizvođače nikada nije potpuno obnovljeno, pa je došlo do velikog povećanja uvoza mlijeka. Vlasti na to nisu odgovorile zabranama, nego ulaganjima u modernizaciju i dodatnu industrijalizaciju nacionalne proizvodnje mlijeka, te otvaranje tehnoloških parkova u kojima se mlijeko lokalnih proizvođača strogo kontrolira.
Pojas i cesta za opskrbu hranom
Takve mjere su uz kvalitetu povećale i proizvodnju mlijeka, ali Kina ni na taj način neće moći proizvesti dovoljno za rastuće potrebe svoga tržišta. Kinezi su tome doskočili metodom kojom sve češće nabavljaju i druge resurse kojih im nedostaje: kupnjom zemljišta i izvora vode u inozemstvu. Inicijativa „Pojas i cesta”, razlog zbog kojeg se kineski premijer Li prije desetak dana u Dubrovniku susreo s premijerima 17 država srednje i istočne Europe, osmišljena je među ostalim i zato da se kineskom tržištu osigura neometan priljev hrane koju ta zemlja ne može sama proizvesti.
Kineskim vlastima to je posebno važno u svjetlu činjenice da se rast njihovog gospodarstva iz godine u godinu smanjuje. Kako bi se zadržalo povjerenje naroda u sustav vlasti patentiran pod imenom „socijalizam s kineskim karakteristikama”, čije se postojanje opravdava argumentom kako je to jedini oblik vladavine sposoban izaći na kraj s ogromnim globalnim izazovima koje nosi budućnost (jer tako nešto nije moguće u sustavima čije su glavno obilježje kratki izborni ciklusi i gospodarstvo u kojem je stvaranje profita najvažniji motiv, kažu kineske vlasti), narodu se mora omogućiti rast standarda.
Šansa za hrvatske mljekare
I ljudi koji vode Kinu postali su svjesni nužnosti ekološki održivog razvoja, vjerojatno uzbunjeni čestima krizama zbog zagađenja zraka u najvećim gradovima i poteškoćama u opskrbi vodom zbog kojih neki znanstvenici predviđaju veliku krizu u kineskoj budućnosti. Zbog toga ne inzistiraju na tome da se mlijeko, kojim namjeravaju nahraniti naciju, proizvodi baš u Kini, pa ono nije uključeno ni u „Made in China 2025” kampanju koju promiče predsjednik Xi Jinping.
Ako se konzumacija mliječnih proizvoda u Kini zaista utrostruči do 2050. godine, očito je da će velik dio tog mlijeka biti uvezen. Da bi se Hrvatska ukrcala u taj deal, morala bi prvo početi proizvoditi dovoljne količine za izvoz; zasad ih doista nema ni za svoje potrebe.