Ključno pitanje: Kako je moguće da premijer nije znao da Horvat dijeli milijune po željama strateškog koalicijskog partnera?

Posljednja afera nije nezgodna samo zbog četvorice ministara na optužnici

Premijer i njegovi stranački lojalisti morali bi ovih dana biti sve zabrinutiji. Plenkovićev narativ, naime, u javnosti žestoko i bez rezervi brani upadljivo sve manji broj stranačkih ljudi

Špranca je bila savršeno očekivana – te oni ionako nisu više u Vladi, te DORH je samo jedna strana u postupku, te jeste li vidjeli sinoćnju anketu… Kao i svaku gadnu vijest s područja korupcijskih afera, HDZ je i optužnicu protiv četiri donedavna ministra iz svoje Vlade (trojica su to bila još početkom ove godine!) dočekao savršeno kompletnim izostankom osjećaja odgovornosti, relativizacijom i par priručnih, poluamaterskih spinova.

Kad se malo priberu vjerojatno će u javnosti opet krenuti priče tipa zabrane rada nedjeljom, gradnje najljepšeg i najstarijeg stadiona za Dinamo ili prijesne teorije zavjere o stranim utjecajima na hrvatsku oporbu. Uostalom, zašto ne – ako je dosad palilo i uspjelo debelim slojem buke i dimnih zavjesa u prvi plan zaborava baciti većinu korupcijskih gadosti koje sežu prema samom vrhu vlasti – valjda će upaliti još jednom.

Specijalna političko-medijska operacija

S obzirom na činjenicu da će HDZ još jednom rutinski odraditi specijalnu političko-medijsku operaciju odvlačenja pažnje, valjalo bi posebno naglasiti na ključan problem cijele te afere koja je na jednu optužnicu stavila četvoricu ministara, pomoćnicu ministra gospodarstva, državnog tajnika i HDZ-ovog gradonačelnika. Taj problem se zove Andrej Plenković.

Suština posljednje optužnice je da je HDZ-ov ključni koalicijski partner od resornog ministra Darka Horvata (spektakularno uhićenog u veljači, još dok je bio na dužnosti) tražio bespovratnu državnu pomoć za tvrtke koje na nju nisu imale pravo. Uz još par sličnih “preporuka”, bez osnove je isplaćeno preko 2,6 milijuna kuna.

Bez znanja premijera?!

Teško je zamisliti scenarij u kojem je Andrej Plenković ovdje bez ikakve – čak bez ikakve mimo one političke! – odgovornosti. Naime, koliko je vjerojatno da se ministar gospodarstva, kojeg su, pritom, iz ministarstva upozoravali da se radi o nezakonitoj raboti, nije o ovome konzultirao s premijerom?

Je li moguće da je Horvat isključivo na svoju ruku, bez Plenkovića, ispunio želju SDSS-a i firmama s njihovog popisa dodijelio državne novce na koje nisu imali pravo? Svatko tko imalo poznaje način funkcioniranja Vlade i HDZ-a u to će teško povjerovati.

Još gore, ako je Horvat ovo “odradio” na svoju ruku, bez šefa, to gotovo izvjesno znači da je protupravno dodjeljivanje državnog novca diskrecijskim odlukama ministara bio sasvim uobičajeni način rada u Plenkovićevoj Vladi. I da se, možda, slične stvari događaju i u ovom trenutku.

Plinara istočne Slavonije

Ta dosta jasna poveznica prema Plenkoviću (u jednoj i drugoj varijanti) čini ovaj slučaj tako eksplozivnim i za premijera – ne samo politički! – opasnim. I zato će se on tako zlovoljno kao danas pozivati na ankete, napadati oporbu i govoriti o tome koliko je njegova Vlada, zapravo, genijalna za građane. Dodatna doza novih blještavih projekata i inzistiranja na narativu “Ili Rusija ili Ukrajina” kao razdjelnici na domaćoj političkoj sceni, vjerojatno slijedi u danima koji dolaze. Stoga treba podsjetiti na dva, u najmanju ruku jednako eksplozivna pitanja koja su posljednjih tjedana privremeno spremljena pod tepih.

Prvo je, jasno, afera oko pljačke Ine. Odnosno ono u toj aferi što se uporno izbjegava istaknuti. Ključni posrednik u prodaji Ininog plina po bizarno niskim cijenama bila je Plinara istočne Slavonije – tvrtka pod direktnom kontrolom HDZ-a (u Vukovarsko-srijemskoj županiji).

Gašenje Siska

Druga je gašenje Rafinerije Sisak. Nakon silnih i neprekinutih pokušaja da se opstruira ili obezvrijedi rad Antikorupcijskog vijeća, na tom tijelu se jasno čulo kako se odluka o gašenju Siska nije mogla donijeti bez Andreja Plenkovića. Što je i normalno.

Skoro pola Ine je državno vlasništvo i naravno da tako krupna odluka ne može biti donesena bez suglasnosti Vlade. Odnosno, Plenkovića. O tome zbog čega je pristao na gašenje Siska, međutim, premijer danas izbjegava govoriti.

Sve manje stranačkih lojalista

Iako se možda čini da se ova ključna pitanja od goleme političke važnosti uspješno eskiviraju i da će do daljnjeg uspjeti ostati pod tepihom kontroliranog zaborava javnosti, premijer i njegovi stranački lojalisti morali bi ovih dana biti sve zabrinutiji. Čak i ako se (pogrešno) zaključi da je oporba uglavnom bezopasna i da (valjda također pogrešno) istrage imaju strogo određene granice do kojih mogu ići, jedan detalj upućuje da možda svjedočimo početku kraja cijele političke ere.

Plenkovićev narativ, naime, u javnosti žestoko i bez rezervi brani upadljivo sve manji broj stranačkih ljudi. Branko Bačić, Damir Habijan, glasnogovornik Vlade Marko Milić i tu je, manje-više, priči kraj. Tišina, ukratko, postaje sve bučnija.