Koje su zemlje uz Rusiju, koje uz Ukrajinu? Nova drama otkriva niz kompliciranih odnosa

Međutim Plenković nije u pravu kad napada Milanovića jer za to nema uporišta u stajalištima dijela zemalja članica EU prema sukobu u Ukrajini. Te države, a među njima su Njemačka i Francuska, zauzele su vrlo slično stajalište, premda ga njihovi političari neće tako javno i otvoreno iskazati kao predsjednik Milanović.

Washington isključivo mari za svoje strateške interese

Primjerice, u Berlinu i Parizu i dalje prevladava uvjerenje da se američkom predsjedniku Bidenu ne može vjerovati jer nastavlja primjenjivati osnovna načela vanjsko političke doktrine bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. A to znači da Washington isključivo mari za svoje strateške interese, a ne za interese Europske unije. I Ukrajina pri tome nije nikakva iznimka.

Da takve ocjene dijele i u Bruxellesu dokaz je nedavna izjava Josepa Borrella, potpredsjednika Europske komisije i njenog ministra vanjskih poslova zaduženog i za sigurnosnu politiku u kojoj je otvoreno napao predsjednika Bidena. Optužio ga je, naime, da iza leđa EU s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom dijeli Europu. “Ovo nije vrijeme Jalte, dvije velike sile ne mogu dogovorom dijeliti Europu na svoje sfere utjecaja”, te je dodao da su takvi dogovori apsolutno neprihvatljivi istaknuvši “kako ne postoje samo dva aktera, SAD i Rusija”.

EU ne može biti ‘neutralni promatrač’

Potom je izravno poslao poruku Moskvi, a posredno i Washingtonu: “Ako je Rusija stvarno voljna razgovarati o sigurnosti u Europi, onda Europljani moraju biti dio toga. Svidjelo se to vama ili ne, morat ćete razgovarati s nama, budite sigurni u to”. Zaključio je kako EU ne može sjediti skrštenih ruku te biti “neutralan promatrač” dok drugi pokušavaju odlučivati o njenoj sudbini. Glavni oponenti američke strategije spram Rusije i Ukrajine su Njemačka i Francuska koje se već dugo zalažu za veću samostalnost EU u odnosu na SAD.

Nepovjerenje spram američke politike jasnije je izraženo prvi puta nakon što je tadašnji američki predsjednik George Bush, nakon što je lažno optužio Irak da ima oružje za masovno uništenje, izvršio agresiju na tu zemlju. Dodatno se jaz produbio nakon što je Trump objavio da u središtu njegove vanjske politike više nije Europa, nego je to Azija. Osim toga, Nijemci ne mogu zaboraviti bahato ponašanje Trumpa naspram bivše kancelarke Angele Merkel.

Njemačka ne kani slijepo ispunjavati američke prohtjeve

U Berlinu i Parizu zebnju također budi pristajanje američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena na zahtjev Moskve da se Washington pismeno očituje o prijedlozima predsjednika Putina. To se drži iznimno opasnim, smatra se u Bruxellesu, jer navješćuje spremnost Bidenove administracije na popuštanje Moskvi.

Zbog svega toga nikako se ne može uzeti kao eksces izjava sada već bivšeg šefa njemačke mornarice viceadmirala Kay-Achim Schönbacha koji je u Indiji izjavio da Putinu valja odati “poštovanje koje vjerojatno zaslužuje” te je zaključio kako Krim nikada neće biti vraćen Ukrajini.

Premda je odmah dao ostavku, to njegovo stajalište potvrđuje da Njemačka ne namjerava slijepo ispunjavati američke prohtjeve. Uostalom, Berlin je, za razliku od drugih zemalja, stavio veto na ukrajinsku kupnju pušaka protiv bespilotnih letjelica i protusnajperskih sustava preko NATO-ove Agencije za potporu i nabavu.

Berlin popušta zbog ovisnosti o ruskom plinu?

U Washingtonu pak optužuju Berlin da su im vezane ruke zbog prevelike ovisnosti o ruskom plinu. Naime, Njemačka je najveći kupac ruskog plina na svijetu, čak 50 posto svojih potreba pokriva isporukama iz Rusije. Ta ovisnost postala je još veća nakon što Njemačka počela zatvarati svoje elektrane na nuklearni pogon i smanjila oslanjanje na ugljen kao izvor električne energije. Zbog svega toga Njemačka nikada nije odustala od završetka gradnje plinovoda Sjeverni tok 2, pa unatoč sukoba SAD-a i EU, pitanje je vremena kad će taj golemi projekt proraditi.

Međutim, žestoka reakcija Bruxellesa nije uslijedila samo zbog toga što Washington i Moskva kroje sudbinu Ukrajini, već iz zbog toga što se na tim pregovara i o novom svjetskom poretku te mogućoj drugoj podjeli svijeta na interesne sfere. A za to i te kako mora biti zainteresirana i Hrvatska jer će na tim pregovorima jedna od važnih tema svakako biti i Balkan. Zna se da Rusija svojata Republiku Srpsku čemu se Beograd i Banja Luka ne protive. Također Moskva ne krije da želi imati pod kontrolom Srbiju, a nije još digla ni ruke od Crne Gore.

BiH će svakako biti tema razgovora SAD-a i Rusije

U tom kontekstu SAD i Rusija svakako će razgovarati i o situaciji u BiH. Visoko pozicionirani diplomat u Bruxellesu koji je želio ostati anoniman, u kraćem razgovoru za Telegram takve je najave nazvao apsolutno neprihvatljivim. “Ne mogu Rusija i SAD razgovarati o BiH, bez političara te zemlje, a ni bez EU, koja je već desetljećima duboko involvirana u sve ono što se događa u toj zemlji. Ma što o uspješnosti te politike netko mislio”. Istodobno upozorio je da je takav pristup politici poguban i zbog toga što će se i male zemlje poželjeti ponašati se kao te dvije velesile.

“Pogledajte inicijativu da sudbinu Bosne i Hercegovine kroje predsjednici Srbije, Hrvatske i Turske. Oni žele razgovarati o BiH, kao Rusi i Amerikanci o Ukrajini, bez političara iz te zemlje te bez Bruxellesa”, istakao je sugovornik Telegrama iz Bruxellesa te dodao: “Ponadali smo da se nakon krvavog rata više nikada nitko neće odnositi prema BiH na način kako su to pokušali učiniti Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Ako problem neće rješavati političari tri naroda u BiH, onda se to svakako neće dopustiti ni susjedima te zemlje. U tom slučaju o sudbini BiH, zadnji će riječ imati prije svega Rusija i SAD te, za nadati se, i EU.”

Zaključio je kako Hrvatska ne bi trebala nasjedati na ponude iz Beograda i Ankare, jer ima potporu SAD-a i EU da se u BiH promijeni izborni zakon. To je uostalom nedavno definirao francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian kad je naglasio da je potrebno završiti izborne i ustavne reforme kako bi se moglo zajamčiti legitimno predstavljanje svih komponenti Bosne i Hercegovine.

Putin putuje u Peking po podršku Xi Jinpinga

S obzirom na to da se zbog svoje politike spram Ukrajine našao na udaru SAD-a, dijela EU-a i dijela NATO pakta, Vladimir Putin uskoro putuje u Peking kako bi osigurao potporu kineskog predsjednika Xi Jinpinga. A to mu neće biti teško jer je Kina već podržala stajalište Moskve da Ukrajina ne može postati članica NATO pakta.

Xi je također upozorio Washington da se ne može miješati u unutarnje stvari Kine i Rusije, pod krinkom borbe za demokraciju i ljudska prava. Istodobno Putin će istražiti mogućnosti da u slučaju zapadnih sankcija svoje izvozne kapacitete preusmjeri iz Europe i SAD-a u Kinu i tako ublaži njihove moguće posljedice. I u tome će mu Xi Jinping zdušno pomoći kako bi se, a o tomu neskriveno govore u Pekingu, napokon dokrajčila američka dominacija u svijetu.

Bitka za Ukrajinu odredit će novi svjetski poredak

Zbog toga će ishod bitke za Ukrajinu, ne samo bitno utjecati na budućnost te zemlje, nego će odrediti hoće li biti uspostavljen novi svjetski poredak za što se zalažu Moskva i Peking. Ruski predsjednik Vladimir Putin zalaže se za preoblikovanje i prilagodbu obrambene i sigurnosne arhitekture Europe novim okolnostima.

Ako se diplomatskim ili vojnim putem uspije izboriti priznanje da je Ukrajina dio ruske interesne sfere, onda tu sudbinu neće moći izbjeći ni Bjelorusija, Moldavija, Kazahstan, Gruzija… Tada će ponovno na scenu stupiti takozvana Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta koja je vrijedila za sve članice nekadašnjeg Varšavskog pakta. A na temelju te doktrine Moskva je brutalnom silom ugušila ustanke za nezavisnost u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj…

Putin želi otvorene ruke

Putin ne želi samo odgurnuti NATO pakt što dalje od svojih granica samo zbog straha od američkih raketa. On također želi imati otvorene ruke za intervencije kako se ne bi ponovili pokušaji rušenja proruskih vlada u Bjelorusiji i Kazahstanu. Kad su ruski vojnici ušli u Kazahstan, nitko se u Washingtonu i Bruxellesu nije uznemirio, čime su dali do znanja da se ne žele petljati u poslove ruske interesne sfere. Međunarodnom verifikacijom svoje interesne sfere Putin želi pozicionirati Rusiju kao ključnu političku i vojnu silu kakva je bila za ere Sovjetskog saveza.

Bidenova administracija ima pak problem ako popusti Putinu, to bi se u Pekingu zasigurno protumačilo kao zeleno svjetlo da pojača napore za povratak Tajvana matici zemlji. Uspije li Kina u tome, to bi značilo da je istisnula SAD iz Pacifika, a to bi bio strašan udarac za Washington jer područje indijskog i pacifičkog oceana postaje sve više središte svjetske ekonomije.

Kini i Rusiji sad ne odgovara sukob

Kina već godinama gradi vojne baze na svim spornim područjima Južnog kineskog mora te šalje sve više ratnih brodova i aviona u neposrednu blizinu Tajvana. Na taj način, kao i Rusija u Ukrajini, izravno prijeti vojnom invazijom na Tajvan. Tako, koristeći sukobe SAD-a s Rusijom oko Ukrajine, otvara drugi bok Amerikancima. A takva dva opasna žarišta previše su čak i za SAD.

Međutim, minimalna je vjerojatnost da bi Kina i Rusija započele ratove jer im to u ovom trenutku naprosto ne odgovara. U Pekingu ne skrivaju ambicije da za 10 ili 15 godina postanu prva vojna sila svijeta, a to znači da će tek tada biti spremne vojnim putem rješavati pitanje Tajvana. Zbog toga rat sada nije kineska opcija, naprosto je sada još preslaba u odnosu na SAD. No za petnaestak godina i to će se promijeniti i tada će Kina moći krenuti, ako će trebati, i u rat za Tajvan.

Rusko gospodarstvo teško bi podnijelo rat

Ni Rusija si ne može priuštiti rat, jer bi to njeno gospodarstvo teško podnijelo. Ono, naime, nije puno snažnije od talijanske ekonomije, a to znači da ne može izdržati nikakav sukob većeg intenziteta. No, to ne znači da nema ambicija izgraditi svoju interesnu sferu koja bi podsjećala na rusku imperiju ili vladavinu Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi.

Kinu i Rusiju dodatno povezuje želja da se ukine američka vojna, ekonomska i politička dominacija do koje je došlo nakon raspada Sovjetskog Saveza. U Pekingu i Moskvi drže da SAD koriste sadašnji svjetski unipolarni poredak, kako bi kao svjetski policajac, koristili silu za realizaciju svojih političkih i ekonomskih ciljeva. Zbog toga se Putin i Xi zalažu za podjelu svijeta na interesne sfere, kako se to napravilo sporazumom u Jalti koji je, tvrde, omogućio najdugotrajniji mir u Europi.

Kraj američke dominacije u svijetu?

Moskva i Peking drže da se američka i zapadna demokratska načela ne mogu mehanički prenositi ni na Kinu ni na Rusiji, ali i na mnoge druge države, jer ne odgovaraju njihovim povijesnim iskustvima, kulturnim i civilizacijskim iskustvima.

Posljedice pokušaja nametanja američkih i zapadnih standarda u svijetu su, po ocjeni Pekinga i Moskve, brojni ratovi, od invazije na Irak, napada na Afganistan, uništavanje Sirije i Libije, pobune do kojih dolazi u Hong Kongu i Ukrajini. Da bi se to izbjeglo mora se uspostaviti novi svjetski poredak koji će respektirati snagu Rusije i Kine i potrebu za njihovim sferama utjecaja. U Moskvi smatraju da je američko povlačenje iz Afganistana i katastrofalno stanje koje je ostavljeno u toj zemlji na simboličan način najavilo kraj američke dominacije u svijetu.