Novoj velikoj bijeloj nadi hrvatskog populizma, predsjedničkom kandidatu Mislavu Kolakušiću (jer Ivan Pernar je sooo last season), treba doista skinuti kapu. Svojom mističnom pojavom, slapovima oglasa na internetu i pričom o borbi protiv korupcije i HDZ/SDP zlu koji izjeda Hrvatsku, ovaj je nesuđeni ministar pravosuđa u Vladi nesuđenog premijera Tomislava Karamarka, osigurao je sebi vrlo isplativu gažu u Strasbourgu i Bruxellesu.
U samoj gaži, naravno, nema ničeg spornog, niti je ona za Kolakušića drugačija u odnosu na ostale europarlamentarce – više od 4000 eura neto plaće, plus 4416 eura mjesečno za opće troškove, plus dnevnice i putni troškovi, plus mirovina u iznosu od 3,5 posto plaće po godini mandata. Ako tako mogu zastupnici stranaka koje, kako misli Kolakušić, uništavaju Hrvatsku, nema nikakvog razloga da takva primanja ne dobivaju i reformatori poput njega.
Zagrebački Ronaldinho
No, ono čemu se doista treba nakloniti kod bivšeg suca je vještina driblinga, usporediva jedino s nezaboravnim Ronaldinhom. Kolakušićeva vještina političkog migoljenja pred biračima i suparnicima doista ponekad podsjeća na izvanzemaljske rolice, tunele, špiceve i lobove čudesnog Brazilca.
Kolakušić, kako je i obećao, ne staje. Neće se zadovoljiti udobnom foteljom u središtu europske moći, nego nastavlja bitku za spas Hrvatske. Sljedeći korak, kako je i obećao ulazeći u politiku, bit će predsjednički izbori. Uz jedan mali uvjetić – 600 tisuća glasova. To je procijenio kao minimum biračke podrške da se nastavi rad na stvarnim promjenama u zemlji.
Mount Everest
Ne dobije li toliko, veli Kolakušić, to će biti njegov kraj u domaćoj politici. Prilično je odvažna ta teza. Jer, kad se malo bolje pogleda brojka od 600 tisuća glasova doima se poput Mount Everesta. Ako bi izlaznost bila slična onoj otprije pet godina, 600 tisuća glasova nosilo bi 33 posto. Golemih i ogromnih 33 posto u situaciji u kojoj su se etablirala tri izrazito jaka kandidata. I u kojoj je Kolakušić po anketnoj podršci na 5-6 posto glasova.
Može se ta granica tumačiti kao hrabrost. Kao igra otvorenih karata, juriš prsima na političke bajunete, pa tko preživi pričat će. Ali, što će se dogoditi ako Kolakušić ipak ne “preživi”, odnosno ostane kratak u odnosu na ultra ambiciozni cilj koji si je zadao?
Članak se nastavlja ispod oglasa
A onda će, kako je rekao u emisiji HRT-a Nedjeljom u dva, “naredne četiri i po godine biti najbolji zastupnik Republike Hrvatske u Europskom parlamentu kojeg je ikad imala – najglasniji, najodlučniji i najodrješitiji”. Jedino gdje neće biti “naj” će, očito, biti u primanjima. Tu će biti jednak svim ostalim europarlamentarcima.
Kolakušić se povlači ne osvoji li tridesetak posto glasova. Srećom pa se u tom slučaju siroti može utješiti europskom plaćicom
Kako dribla Kolakušić? I Ronaldinho bi zapljeskao
Ako bi izlaznost bila slična onoj otprije pet godina, 600 tisuća glasova nosilo bi 33 posto. Golemih i ogromnih 33 posto u situaciji u kojoj su se etablirala tri izrazito jaka kandidata. I u kojoj je Kolakušić po anketnoj podršci na 5-6 posto glasova.
Novoj velikoj bijeloj nadi hrvatskog populizma, predsjedničkom kandidatu Mislavu Kolakušiću (jer Ivan Pernar je sooo last season), treba doista skinuti kapu. Svojom mističnom pojavom, slapovima oglasa na internetu i pričom o borbi protiv korupcije i HDZ/SDP zlu koji izjeda Hrvatsku, ovaj je nesuđeni ministar pravosuđa u Vladi nesuđenog premijera Tomislava Karamarka, osigurao je sebi vrlo isplativu gažu u Strasbourgu i Bruxellesu.
U samoj gaži, naravno, nema ničeg spornog, niti je ona za Kolakušića drugačija u odnosu na ostale europarlamentarce – više od 4000 eura neto plaće, plus 4416 eura mjesečno za opće troškove, plus dnevnice i putni troškovi, plus mirovina u iznosu od 3,5 posto plaće po godini mandata. Ako tako mogu zastupnici stranaka koje, kako misli Kolakušić, uništavaju Hrvatsku, nema nikakvog razloga da takva primanja ne dobivaju i reformatori poput njega.
Zagrebački Ronaldinho
No, ono čemu se doista treba nakloniti kod bivšeg suca je vještina driblinga, usporediva jedino s nezaboravnim Ronaldinhom. Kolakušićeva vještina političkog migoljenja pred biračima i suparnicima doista ponekad podsjeća na izvanzemaljske rolice, tunele, špiceve i lobove čudesnog Brazilca.
Kolakušić, kako je i obećao, ne staje. Neće se zadovoljiti udobnom foteljom u središtu europske moći, nego nastavlja bitku za spas Hrvatske. Sljedeći korak, kako je i obećao ulazeći u politiku, bit će predsjednički izbori. Uz jedan mali uvjetić – 600 tisuća glasova. To je procijenio kao minimum biračke podrške da se nastavi rad na stvarnim promjenama u zemlji.
Mount Everest
Ne dobije li toliko, veli Kolakušić, to će biti njegov kraj u domaćoj politici. Prilično je odvažna ta teza. Jer, kad se malo bolje pogleda brojka od 600 tisuća glasova doima se poput Mount Everesta. Ako bi izlaznost bila slična onoj otprije pet godina, 600 tisuća glasova nosilo bi 33 posto. Golemih i ogromnih 33 posto u situaciji u kojoj su se etablirala tri izrazito jaka kandidata. I u kojoj je Kolakušić po anketnoj podršci na 5-6 posto glasova.
Može se ta granica tumačiti kao hrabrost. Kao igra otvorenih karata, juriš prsima na političke bajunete, pa tko preživi pričat će. Ali, što će se dogoditi ako Kolakušić ipak ne “preživi”, odnosno ostane kratak u odnosu na ultra ambiciozni cilj koji si je zadao?
A onda će, kako je rekao u emisiji HRT-a Nedjeljom u dva, “naredne četiri i po godine biti najbolji zastupnik Republike Hrvatske u Europskom parlamentu kojeg je ikad imala – najglasniji, najodlučniji i najodrješitiji”. Jedino gdje neće biti “naj” će, očito, biti u primanjima. Tu će biti jednak svim ostalim europarlamentarcima.