Koliki je zbilja užas s vodovodom u Zagrebu? Iz prastarog sustava bez veze iscuri pola vode, da se sve sanira, trebat će desetljeća
Stanje je neodrživo jer je zagrebačka vodoopskrbna mreža u prosjeku stara 40 godina, a poneke cijevi postavljene su još za Marije Terezije i Franje Josipa
Nakon što je u svega tri dana magistralni cjevovod ispod Selske ceste puknuo dva puta, u javnosti se ponovno aktualizirala tema katastrofalnog stanja sustava vodoopskrbe u Zagrebu. Naime, iako je jutros završena sanacija nove rupe, odnosno zamjena cijevi, stručnjaci te nova gradska uprava priznaju da tamo i dalje postoji svakodnevni rizik od ponovnog puknuća.
“Rizik od ponovnog puknuća postoji. Magistralni vod je trasiran 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, već je penzioner”, izjavio je jutros za N1 zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet. Pritom je dodao i kako je dugoročni plan prelazak na hidraulični sustav potiska vode, ali da je to projekt koji se odvija kroz nekoliko desetaka godina. Izjavio je i kako je 300 milijuna eura od obveznica koje je Zagrebački holding prodao 2007. trebalo biti upravo za sanaciju vodoopskrbne, kanalizacijske i plinske mreže no da taj novac očito nije potrošen za tu namjenu.
Da je tomu tako potvrđuje izvješće Državne revizije o radu zagrebačke Vodoopskrbe i odvodnje za 2019. godinu, odnosno dio u kojem se osvrću na gubitke vode. Tamo stoji da je gubitak 2015. godine bio 51,7 posto. Dvije godine kasnije već je narastao na 53,4 posto da bi se 2019. napokon malo spustio na 52,7 posto. Apsurdno, toliko je iznosio tri godine ranije. Valja napomenuti kako je Vodoopskrba 2003. platila studiju koja je, iz današnje perspektive, optimistično predviđala pad gubitaka vode na 20 posto do 2018. godine
Cijevi postavljene za vrijeme cara Franje Josipa
Prema Strategiji upravljanja vodama Republike Hrvatske, prihvatljiva vrijednost gubitaka vode je od 15 do 20 posto, dakle više nego dvostruko manje od sadašnjeg stanja u Zagrebu. U obrazloženju Vodoopskrbe i odvodnje koje su dali Državnoj reviziji tvrde da su gubici vode uzrokovani nedostacima u sustavu kao što su curenje na cjevovodima, priključcima i armaturnim oknima, a do kojih dolazi zbog toga što nemaju dovoljno novca da zamjene više od 2 posto cijevi godišnje.
Situacija je neodrživa jer je zagrebačka vodoopskrbna mreža u prosjeku stara 40 godina, a poneke cijevi koje se koriste postavljene su još za Marije Terezije i Franje Josipa. Uz to u uporabi je pet do šest različitih materijala za cijevi, od kojih svaki drugačije reagira na tlakove. U strategijama Vodoopskrbe i odvodnje više je puta bilo naglašeno i kako su agregati i hidrofonska postrojenja u sustavu crpljenja u prosjeku stara i do 25 godina, a vodospreme pola stoljeća.
Inače Zagreb ima nekoliko vodoopskrbnih zona od kojih svaka ima svoju vodospremu na različitoj nadmorskoj visini što prisiljava Vodoopskrbu da vodu uzbrdo tjeraju jačim tlakovima, a što pak uzrokuju česte kvarove i puknuća. Kako već samo 20 postotno smanjenja tlaka dovodi i do 50 posto manje pucanja cijevi, to je najefikasniji način kontrole gubitaka, no zahtjeva ulaganje koje se mjeri u milijardama kuna.
Neučinkovit i skup sustav
Grad Zagreb prema metodologiji Svjetske banke po gubicima vode spada u najgori D razred učinkovitosti. To znači vrlo neučinkovito korištenje resursa pri čemu je provođenje programa smanjenja gubitaka imperativ i visoki prioritet. Budući da se za crpljenje koristi električna energija jasno je da je ona uzalud potrošena (i plaćena od strane građana) svaki put kada voda na putu do kućanstva iscuri.
Stručnjaci naglašavaju da bi u slučaju da Vodoopskrba i odvodnja nekim čudom sutra dobije milijarde kuna i krene u ozbiljnu rekonstrukciju mreže, za konkretnije smanjenje gubitaka trebala proći desetljeća, s obzirom na to da se ona ne može odmah i samo tako obnoviti u cijelosti. Primjerice u Amsterdamu su u ozbiljnu rekonstrukciju vodovodne mreže krenuli još 70-ih, ali njihovi gubici vode iz sustava tek danas iznose oko 5 posto.