Koliko je, s obzirom na situaciju, Plenkovićev put u Ukrajinu zbilja bio u hrvatskom interesu?
Drugi državnici nisu se od početka najnovije krize žurili u Kijev, nego su čekali dogovor i nisu trčali pred rudo
Da bi bolje razumjeli aktualni sukob SAD-a i Rusije oko Ukrajine te lakše predvidjeli njegov rasplet, valja se podsjetiti na kubansku krizu iz 1962. Naime, dosta je sličnosti između tih dviju kriza koje su, svaka na svoj način, dovele u opasnost svjetski mir. Amerikanci su bili zaprepašteni kad su saznali da je SSSR instalirao na Kubi balističke rakete koje mogu nositi atomske bojeve glave. Zanimljivo je da su tada sve balističke rakete bile proizvedene u Ukrajini, a većina raketnih jedinica poslanih na Kubu došla je iz Ukrajine i kroz ukrajinske luke.
Puno je važnije što je američki predsjednik John Kennedy zaključio da je sigurnost SAD-a najozbiljnije ugrožena jer su blizu njene granice postavljene ruske rakete. Zbog toga je odlučio milom ili silom izbaciti ruske vojnike i projektile iz Kube pa se svijet preko noći našao na rubu nuklearnog rata, kao nikad prije, a ni poslije u povijesti. Kao Kennedy tada, tako je i ruski predsjednik Vladimir Putin danas zaključio kako Rusija mora poduzeti odgovarajuće vojne i tehničke mjere kako bi odgovorila na rastuću aktivnost NATO-a u Ukrajini i oko nje, blizu ruskih granica.
Upozorio je da će Rusija, ako se u Ukrajini rasporede projektili koji bi mogli stići do Moskve u roku od nekoliko minuta, odmah odgovoriti. “Pogledajte samo koliko se približila ruskim granicama vojna infrastruktura sjevernoatlantskog saveza“, rekao je Putin. “Za nas je sve ovo više nego ozbiljno”, dodao je. Ruse je posebno pogodilo to što Amerikanci opskrbljuju Ukrajinu oružjem te uvježbavaju njihove vojnike. Šest tisuća ukrajinskih i NATO-ovih vojnika održalo je u rujnu zajedničke vježbe.
Putin je uvijek tvrdio da Ukrajina nikada nije bila neovisna država
Putin je optužio SAD da su doveli strateške bombardere na 17 kilometara od ruske granice te da njihovi ratni brodovi patroliraju uz obalu Krima, vodama koje Rusija smatra svojim otkad je anektirala taj poluotok. Moskva je čak nedavno doživjela slanje NATO snaga na poljsko-bjelorusku granicu zbog migranata koje je poslao bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, kao anti-rusku provokaciju.
Dio analitičara drži da Putin reagira tako oštro jer postoje informacije da Ukrajinci planiraju vojnu akciju na dijelu državnog teritorija koji sada kontroliraju Rusi u Ukrajini. Uz sve to, podsjećaju zapadni analitičari, Putin je oduvijek tvrdio da Ukrajina nikada nije bila neovisna država, da je oduvijek neotuđivi dio Rusije te da nema jasan etnički identitet, kulturu, vjeru i jezik.
Zbog toga nikada nije eksplicitno isključio invaziju na Ukrajinu tvrdeći da Rusija ima pravo osigurati svoju sigurnost, srednjoročno i dugoročno. “Prijetnja na našim zapadnim granicama doista raste”, rekao je Putin na svečanosti za veleposlanike u Kremlju. “U našem dijalogu sa SAD-om i njihovim saveznicima inzistirat ćemo na izradi konkretnih sporazuma koji zabranjuju bilo kakvo daljnje širenje NATO-a na istok i postavljanje oružanih sustava u neposrednoj blizini ruskog teritorija”, dodao je tada.
‘Kubanska kriza najveći je obavještajni debakl u američkoj povijesti’
Dok je 1962. Kennedy stavio američke vojne snage u stanje pripravnosti te zaprijetio vojnom intervencijom, ruski predsjednik Putin dovukao je na granicu s Ukrajinom oko 70.000 vojnika te tako izravno pokazao da je spreman na invaziju. Kubanska kriza najveći je obavještajni debakl u američkoj povijesti. Rakete su isporučene na Kubu, a da nitko u SAD-u nije znao za to. Kad su otkrivene, samo ih je tjedan dana dijelilo od spremnosti za upotrebu.
Sada su međutim Amerikanci i saveznici od prvog dana pažljivo pratili gomilanje ruskih trupa na granici s Ukrajinom i na vrijeme se pripremili za sve moguće scenarije. No, odmah su dali do znanja da neće slati svoju vojnu silu u Ukrajinu. Čime su automatski pokazali da će zapravo Ukrajinu ostaviti na cjedilu ako dođe do rata. Kao što se nekada Washington protivio ruskim balističkim raketama na Kubi, tako danas Moskva želi spriječiti raspoređivanje trupa i opreme NATO pakta koja bi se mogla upotrijebiti za napad na Rusiju iz susjednih zemalja.
Nakon pregovora iza zatvorenih vrata, tadašnji ruski predsjednik Nikita Hruščov i Kennedy postigli su kompromis. Dogovorili su povlačenje ruskih raketa s Kube, ali i američkih iz Turske i Italije. SAD su potpisale da nikada neće napasti Kubu bez neposredne provokacije, a Kremlj je pristao na uspostavu nuklearne telefonske vruće linije između Washingtona i Moskve. Sličan scenarij dogodit će se i na završetku ukrajinske krize. Kao što je tada nuklearni rat izbjegnut zbog straha i spoznaje da bi svaka eskalacija bilo sa strane Sovjeta ili Amerikanaca vodila do međusobnog uništenja, tako će i sada sukob biti izbjegnut jer bi to dovelo do nezamislive svjetske katastrofe.
”Počinje razdoblje novog hladnog rata i utrka u naoružavanju’
Washington je pokušao odvratiti Ruse od agresije na Ukrajinu prijeteći da će Moskvi uvesti nove, još žešće sankcije. One bi, dakako, stvorile probleme Rusiji, ali ju egzistencijalno ne bi ugrozile. Uostalom, još nigdje, od Kube do Venezuele, od Sjeverne Koreje do Irana, sankcije nisu riješile niti jedan međunarodni spor niti su pogođene strane povinovale američkim zahtjevima. A u slučaju novih sankcija Rusija će se okrenuti Kini i Aziji. Tako će spasiti sebe, a istodobno pomoći usponu Kine, drugog arhi-neprijatelja SAD-a.
Uostalom, Kina i Rusija već su potpisale nekoliko plinskih sporazuma, jedan je vrijedan čak 400 milijardi dolara, a već duže vrijeme provode zajedničke pomorske vježbe i povećavaju trgovinu. Ruska tvrdoglava politika u Ukrajini i njezin prkos spram SAD-a, objašnjavaju brojni analitičari, povećali su njen kredibilitet na Bliskom istoku. Istodobno, Amerikanci su, iako je SAD i dalje najveća ekonomska, politička i vojna silna na svijetu, u velikoj mjeri izgubili na vjerodostojnosti zbog sloma politike u Afganistanu i Iraku. Što bez sumnje ohrabruje Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga da sve agresivnije nastupaju protiv Washingtona.
Iako će sve završiti dogovorom, posljedice ukrajinske krize neće biti bezazlene. S njom, bez sumnje, počinje razdoblje novog hladnog rata i utrke u naoružavanju. Od Kine do Australije, od Velike Britanije do Poljske, od Rusije do SAD-a, svi nagomilavaju oružje. I što je najopasnije, utrka se ne vodi samo u konvencionalnom oružju nego i u nuklearnom oružju. Bijela kuća je uspjela izboriti najveći vojni proračun u povijesti od 715 milijardi dolara, što je četiri puta više od kineskog proračuna koji je na drugom mjestu na svijetu. Rusija je s vojnim proračunom od 46,4 milijarde dolara tek na devetom mjestu nas svijetu, a nedavno je Boris Johnson odlučio podići proračun na 49 milijardi dolara.
Biden je prvi povukao značajni diplomatski ustupak
Prvi korak, odnosno značajan diplomatski ustupak, za koji se do sada zna, povukao je predsjednik Biden. Na razgovoru s Putinom predložio je sastanak Rusije i SAD-a te četiri glavne članice NATO pakta kako bi razgovarali o optužbama Vladimira Putina na raspoređivanje trupa i oružja NATO pakta na ruskim granicama i u Ukrajini. U razgovorima bi se istražilo, napomenuo je Biden, “možemo li ili ne riješiti bilo kakvu prilagodbu u vezi sa smanjenjem temperature duž istočne fronte”, dodao je Biden. Pri tomu će zahtjevu Moskve da Ukrajina nikada ne može postati članicom NATO-a pakta biti najlakše udovoljiti.
Realnost je da Ukrajina ionako ne ispunjava uvjete za članstvo te da je zbog toga vrlo daleko od ulaska u tu vojno-političku organizaciju. To za SAD nije nikakav značajan ustupak, a to što je za Ukrajinu težak udarac, to očito nikoga ne brine ako se može spriječiti veći sukob. Takav dogovor zaprepastio je mnoge članice NATO-a i druge saveznike SAD-a, koji se boje da Putin koristi vojnu silu kako bi dobio ustupke o američkoj sigurnosnoj prisutnosti u Europi. Jedan visoki dužnosnik iz istočne države NATO-a izjavio je naivno da se “ni pod kojim okolnostima ne smije dopustiti rasprava o jamstvima u kontekstu europske sigurnosti”.
Svaki razgovor o kompromisu s Moskvom “mora se odmah sjeći u korijenu”, reklo je više diplomata iz istočnih članica EU. Naravno, te njegove riječi nikoga nisu posebno dirnule. Međutim, skorim dogovorom Bidena i Putina po tko zna koji puta velike sile pokazuju da vode računa isključivo o svojim interesima, te da ih sudbine i interesi malih naroda ne zanimaju.
Koliko je u interesu Hrvatske bio Plenkovićev put u Ukrajinu?
U takvoj situaciji pitanje je koliko je put premijera Andreja Plenkovića u Ukrajinu bio u interesu Hrvatske. Pomoći Ukrajini mala država kao Hrvatska ne može, jer će o njenoj sudbini odlučivati veliki igrači. Premda vjerojatno neće dodatno narušiti odnose s Moskvom, sasvim je jasno da Kremlj ne gleda blagonaklono na taj posjet. A dobri su nam odnosi s Kremljem važni ne samo zbog gospodarskih odnosa, nego i zbog utjecaja Rusije na Zapadnom Balkanu.
Uostalom, ni drugi državnici nisu se od početka najnovije krize žurili u Kijev, nego su čekali dogovor i nisu trčali pred rudo. Vjerojatno će ipak najviše koristi imati premijer Plenković koji je Bruxellesu pokazao da je diplomat širokih obzora te da se na njega uvijek može računati.