Komentar Dragana Markovine: Je li Aleksandar Vučić novi Milošević?
Srbija ponovno ima šizofrenu situaciju potpore vođi bez obzira na politike
Nakon što su sinoćnji rezultati izbora u Srbiji potvrdili ono što su sve ankete najavljivale kao izvjesno, a to je uvjerljiva pobjeda Aleksandra Vučića i njegove stranke s natpolovičnom većinom glasova, teško je izbjeći usporedbu između njega i Slobodana Miloševića. Pri čemu nas ta usporedba ponajprije zanima na fenomenološkoj razini.
S obzirom da se pobjede s ovakvim rezultatima bilježe gotovo isključivo u manje ili više otvorenim diktaturama i autokratskim režimima, ili pak u izrazito kriznim situacijama u sređenim društvima, jasno je kako je riječ o apsolutnom fenomenu.
Ogromna podrška u narodu
Iako se režim Aleksandra Vučića može promatrati kao autokratski na mnogo razina te unatoč tome što je kriza u Srbiji postala gotovo trajno stanje već desetljećima, stoji činjenica kako ogromna podrška koju taj čovjek uživa nije izmišljena, a sad već ni jednokratna.
Ostaviti prve pratitelje gotovo 40 posto iza sebe i stvoriti situaciju u kojoj praktično ne postoji ozbiljna i snažno organizirana opozicija, umnogome evocira uspomene na Miloševićev režim i tadašnje političke odnose u Srbiji. Ovo bi vrijedilo čak i kada ne bismo bili svjesni činjenice da je u to doba Vučić jedno vrijeme bio ministar informiranja u socijalističko-radikalskoj vladi.
Prihvatimo li tezu koju zastupaju brojni predstavnici tzv. Druge Srbije, a koju je najbolje opisala Latinka Perović, o tome kako u srpskom društvu već gotovo stoljeće i pol postoji koncepcijski sukob između elita sklonih Europi i europskim vrijednostima te onih naklonjenih Rusiji, ovakav Vučićev rezultat može izgledati zbunjujuće.
Šizofrena situacija kao za Miloševića
Ponajprije stoga što poruke koje on i njegova vlast emitiraju, naizgled nadilaze ovakvu vrstu podjela i homogeniziraju društvo. No odgovor na pitanje koji je krajnji cilj ovakve homogenizacije gotovo da je nemoguće dati. Vučićev javno proklamirani cilj jeste članstvo u Europskoj Uniji i evidentno je nastojanje politike da se taj cilj i ostvari.
No s druge strane, već i zbog maksimalno šarolikog sastava njegove koalicije, od Vuka Draškovića, do Miroslava Lazanskog, koju čine i proruske stranke, a posebno s obzirom na činjenicu da je dobar dio Vučićevih glasača također antieuropske orijentacije, suočavamo se sa zanimljivim fenomenom maksimalne podrške vođi, neovisno o sadržaju njegovih politika.
Riječ je o posve šizofrenoj situaciji, prisutnoj i u Miloševićevo doba, koja ponajprije svjedoči o dubokoj demokratskoj nezrelosti pretežnog dijela srpskog društva. Preciznije govoreći, zbog nerazvijene kulture demokratskog dijaloga i neizgrađenih državnih institucija dobar dio populacije spreman je slijediti vođu, čak i kad djeluje nesuvislo, nekonzistentno i opsjenarski.
Suludi ratovi i opsjenarski projekti
To je vrijedilo za podršku Miloševićevim suludim ratovima, kao i za podršku Vučićevim opsjenarskim projektima, poput Beograda na vodi. S tom razlikom što je današnja politika barem manje tragična od ondašnje. U prilog ovom zaključku možda najbolje govore političke sudbine dva nekoć moćna političara, koji su na ovim izborima igrali epizodne uloge.
Riječ je o Vuku Draškoviću i Borisu Tadiću.
Nekadašnji prvi vođa opozicije, najsnažniji Miloševićev oponent i čovjek koji je bez problema mogao skupiti preko sto tisuća ljudi na demonstracijama i povesti ih u obračun s policijom, danas se, zajedno sa svojim SPO-om sveo na minornu poziciju, gotovo marginalnog člana Vučićeve koalicije.
Spektakularno političko samoubojstvo
Isto tako, Boris Tadić je od pozicije neupitnog lidera Srbije, koji je de facto odlučivao o svim društveno-političkim i ekonomskim procesima u zemlji, nakon spektakularnog političkog samoubojstva, kada je više od godinu dana prije roka raspisao i predsjedničke izbore zajedno s parlamentarnim, na kojima je tijesno izgubio, došao do pozicije čovjeka čija se lista vrti oko izbornog praga.
S obzirom da se Tadićev pad desio relativno nedavno, pri čemu su njegov poraz, kao i poraz Demokratske stranke bili rezultatski minimalni, teško je ne doći do zaključka kako birači u Srbiji cijene i nagrađuju političku moć. Preciznije govoreći, birači u Srbiji u pravilu premoćno glasaju za vođe, što sudbina demokrata najbolje pokazuje.
Jasno je kako su promašena Tadićeva politika i svi neuspjesi demokratske vlasti, kao i raskoli unutar te stranke, logično morali odnijeti dio birača toj opciji, ali da ono što je ostalo od demokrata u par godina padne sa preko 30 posto glasova, na jedva 11 kad se zbroje sve njihove liste sa ovih izbora, teško je objasniti drukčije, doli izraženom potrebom za vođom.
Savršeni križanac za srpsko društvo
Stoga nam nakon svega ostaje pitanje kakav će biti Vučićev pad, koji će neminovno uslijediti. Dramatičan kao Miloševićev ili tragikomičan kao Tadićev? Iako je to u ovom času teško prognozirati, činjenica da je Vučić do te mjere sveprisutan, na način da gotovo u potpunosti kontrolira medije i sve poluge vlasti i da se postavlja kao neupitan autoritet za sva pitanja, uvrijeđeno izbjegavajući otvorenu konfrontaciju i ozbiljan razgovor s bilo kim, njegov pad bi mogao biti spektakularan.
Posebno s obzirom na činjenicu da je čitavu politiku pretvorio u medijski spektakl, dok je sadržaj ostao po strani, ako ga uopće i ima. Na taj način Vučić se ispostavlja kao savršeni križanac Slobodana Miloševića i Silvija Berlusconija, što očito u srpskom društvu odlično prolazi.