Komentar: Državni službenici odlučili su da na poslu neće biti ljudi
Zašto je službenica N.B. zamolila glazbenika Avdića da napusti Sloveniju
Kada je gospođa N.B. uručila Damiru Avdiću odluku o tome da se ne produži njegov privremeni boravak u Republici Sloveniji, bila je potpuno svjesna da je ta odluka pogrešna.
Znala je ona da Damir Avdić zarađuje i više nego dovoljno novca za ispunjavanje zakonskih uvjeta, vidjela je svojim očima ispis stanja njegovog tekućeg računa, ali zakon službenici N.B. nije dozvoljavao da joj službenička glava uvaži to što njene ljudske oči vide.
U Zakonu o strancima naime lijepo piše, barem je to ona tako protumačila, da se dohodak računa prema odmjeri poreza i nigdje ništa ne piše o tome što je službenicima činiti, ako netko ima, što ja znam, poreske olakšice.
Zakon ili savjest
Kao, recimo, Damir Avdić (na fotografiji), vrhunski muzičar i pisac, Tuzlak koji već godinama živi u Ljubljani i čovjek sa priznatim statusom kulturnog radnika koji je zbog te činjenice oslobođen plaćanja poreza na sedamdeset posto svojih prihoda. Po zakonu, a samo zakon za službenicu N.B. važi, smjela je vidjeti tek trideset posto prihoda na računu Damira Avdića, i ni eura više (tako je barem ona sebi zakon protumačila). A tih trideset posto bilo je, žali bože, premalo za izdržavanje porodice pa je stoga Damirova molba za produženje privremenog boravka u Republici Sloveniji odbijena.
Gospođi N.B. zasigurno je bilo žao novopečenog bosanskog turiste Damira, njegove slovenske žene i slovenskog djeteta, ali za službenicu N.B. zakon je zakon i nije na njoj da ga ispravlja. Ako je po zakonu tisuću eura jednako tristo eura, onda je to tristo eura, i nema te matematike koja to smije promijeniti. Zato je službenica N.B. zamolila Damira Avdića da u predviđenom roku napusti zemlju. Gospođa N.B. tu nije imala pravo glasa. Ona se u poslove službenice N.B. ne voli miješati.
Jer, molim vas lijepo, kakva bi ona državna službenica bila da se umjesto na zakone ugleda na vlastitu savjest? I na što bi nam država sličila da njeni službenici razmišljaju svojom glavom i da svojom voljom ispravljaju zakone i prilagođavaju ih ovom ili onom zaslužnom umjetniku?
Službenica N. B., kao i brojni anonimni službenici, odlučila je svojim službeničkim očima ne vidjeti ludost koju bi i slijep čovjek vidio, jer je ta ludost bila u skladu sa zakonom (barem kako su ga oni tumačili), i tu stvar za službenike završava
Kad malo bolje razmislite, vidite da je službenica N.B. učinila samo ono što bi svaki pošten i vrijedan službenik Republike Slovenije trebao učiniti. Poštovala je zakone. To možda zvuči banalno, ali takve banalnosti omogućavaju sistemu da funkcionira. Zbog takvih banalnosti svakog se jutra otvore domovi zdravlja, sudovi, škole i vrtići, upale se semafori, a ulicama krenu voziti gradski autobusi i čitav se naš svijet upravo zbog takvih banalnosti pokrene na unaprijed predviđen način, zbog čega se mi u njemu možemo snaći. Bez službenika poput službenice N.B. bi, vidite, zavladao kaos.
Opstanak sistema
Svi mi dobro znamo da red mora biti pa makar on bio loš i krivo tumačen i da taj red održavaju upravo ljudi poput gospođe N.B. koja na radnom mjestu sebi ne dozvoljava biti čovjek. A takvih ljudi, na sreću, u Sloveniji ima i više nego dovoljno pa se ne moramo bojati za opstanak našeg sistema.
Odvjetnik Damira Avdića pisao je o tom slučaju na Ministarstvo unutrašnjih poslova, na Ministarstvo za kulturu i na Poresku upravu, na vrijeme ih je sve upozorio na ovaj mali problem i zamolio ih da otkriju za službenicu N.B. nevidljivih sedamdeset posto prihoda na Damirovom računu, objašnjavajući im detaljno da je njegov klijent žrtva krivog tumačenja zakona, zbog kojeg je tisuću jednako tristo i zbog kojih novac ne postoji iako uredno leži na nečijem tekućem računu. Nikakav odgovor nije dobio.
Ludost koju bi i slijep čovjek vidio
Kao i službenica N.B. i brojni anonimni službenici, kroz čije je ruke prošao dopis odvjetnika Damira Avdića, odlučili su svojim službeničkim očima ne vidjeti ludost koju bi i slijep čovjek vidio jer je ta ludost bila u skladu sa zakonom (barem kako su ga oni protumačili), a što je u skladu sa zakonom to je u skladu sa zakonom i tu se za službenike sve završava. To možda zvuči banalno, ali nije na službenicima da pune rupice u zakonima kad god neki Damir Avdić u njih propadne.
Jer kakva bi to država … Dobro, shvatili ste.
Ova kafkovska i na žalost posve istinita priča lijepo objašnjava kako je 1992. godine u Sloveniji bilo moguće izbrisati dvadeset pet tisuća ljudi. Jer i tada su to u ime zakona i reda uredno obavljali bezbrojni anonimni službenici na šalterima općinskih ureda, službenici poput službenice N.B., ljudi, kojima se tada možda činilo da je zakon koji njihovim sugrađanima oduzima pravo na stalni boravak nepravedan, ali nije bilo na njima, državnim službenicima, da taj zakon ispravljaju ili, nedajbože, zanemaruju. Što je bilo po zakonu, bilo je po zakonu.
Ljudi koji nisu ljudi
Ti su službenici izvan svojih ureda možda bili prijazni susjedi koji su žrtvama rasističkog zakona, kojeg su tako vjerno provodili, još dan ranije pridržavali vrata lifta i raspitivali se kako njihovoj dječici ide u školi. Jer tamo, u liftu zgrade, važila su samo pravila lijepog ponašanja, pa su oni tim ljudima rekli Dobar dan i Doviđenja i možda im se i nasmiješili, da bi im slijedećeg dana, na šalteru, tamo gdje su važili zakoni i samo zakoni, prerezali osobne iskaznice i objasnili im da zvanično oni u državi Sloveniji više ne postoje.
O tim službenicima mi danas ne znamo ništa, kao što nikada ništa nećemo saznati o službenici N.B. i o svim onim službenicima kojima je kroz ruke prošao slučaj Damira Avdića, a koji ništa nisu poduzeli da se taj slučaj riješi na pravedniji, ljudskiji način. Jedino što znamo je da su ti ljudi i onda i danas samo obavljali svoj posao i da ih se zato po nekoj perverznoj logici ne može kriviti nizašto. Jer zakoni su zakoni, a oni ih nisu pisali. Oni su ih samo poštovali.
Ali nešto o njima ipak znamo. Znamo da su posve sami odlučili da u službenoj uniformi neće biti ljudi. Sami su na radnom mjestu isklopili svoj mozak i svoju savjest, sami su odlučili biti pokorni sistemu pa kakav god on bio i štogod on od njih tražio.
To možda zvuči banalno, a možda i jeste banalno.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. prosinca 2015.