Nekad je nužno odabrati stranu

Glasovi razuma slabo se čuju u ovoj općoj i vrlo zaglušujućoj halabuci

Pomislio sam da bi treći hrvatski izložak trebao biti novi ministar kulture

11.02.2016., Zagreb - Ministar kulture Zlatko Hasanbegovic dao je izjavu vezanu na optuzbe koje se iznose u medijima. Photo: Patrik Macek/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Kad sam se prije nekoliko dana našao pred instalacijama dvojice suvremenih hrvatskih umjetnika u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, nisam mogao ne zapitati se hoće li za takva djela biti mjesta u hrvatskim galerijama i muzejima ako se kulturna politika bude krojila u skladu s vrijednosnim i svjetonazorskim preferencijama trenutačne institucionalne vertikale Karamarko-Hasanbegović.

Na nevelikoj izložbi suvremenih svjetskih umjetnika Mladen Stilinović predstavljen je instalacijom koja obuhvaća njegove konceptualističke intervencije u razdoblju od više desetljeća. Nesvodivi na jednoznačnu interpretaciju njihova značenja ti izlošci svjedoče o autorovu neprihvaćanju bilo kakva ideološkog okvira i njegovoj odlučnosti da imperativ slobode pretpostavi zahtjevima estetskog, stilskog ili političkog konformizma. Istodobno, oni potvrđuju pripadnost tog opusa europskom umjetničkom kontekstu posljednjih desetljeća dvadesetog vijeka.

David Maljković predstavljen je djelom Scene za novo nasljeđe. Nijemi film prikazuje automobile obložene aluminijskom folijom u prostoru oko Bakićeva spomenika na Petrovoj gori i skupine mladih ljudi koji besciljno glavinjaju neodržavanim prostorom oko spomenika koji propada. Koliko je velik taj spomenik, toliko su velika neizgovorena pitanja o vremenu u kojem je spomenik nastao, o vremenu u kojem spomenik propada i o smislu za kojim uzaludno tragaju ljudi prikazani u filmu.

Treći izložak

Pomislio sam da bi treći, ništa manje upečatljiv, hrvatski izložak trebao biti novi hrvatski ministar kulture. On bi trebao iznositi svoja stajališta o tome da škole trebaju dobivati imena prema zagovornicima rasno čiste Nove Europe za koju su se trebali izboriti junaci SS divizija. Njihova je zadaća bila uništiti komunizam, kapitalizam i svjetsko židovstvo.

Posjetitelji bi zasigurno pitali kakva je zemlja ta Hrvatska u kojoj su se u vrijeme komunizma umjetnici borili i izborili za slobodu stvaralaštva, u kojoj je komunistička partija sišla s vlasti temeljem rezultata slobodnih i demokratskih izbora i u kojoj sadašnji potpredsjednik Vlade i njegov ministar kulture misle da žive u 1941. a ne u 2016. godini.

Peta kolona

Ti začuđeni posjetitelji bi se još više zgranuli kad bi doznali koliko je prijetnji posljednjih tjedana upućeno hrvatskim novinarima, osobito novinarki Heleni Puljiz, koji su se odvažili prokomentirati dosad neviđenu retroorijentaciju hrvatske politike. Zasigurno im ne bi promaknula ni činjenica da glasnogovornik crkvene hijerarhije govori o petoj koloni koja ugrožava hrvatsku državu i hrvatsku slobodu. Temeljem toga neupućeni promatrač bi mogao pomisliti da se Domovinski rat, koji je omogućio da ta dva temeljna pitanja budu riješena, nije dogodio prije četvrt stoljeća i da se on tek treba dogoditi.

Pomislio sam da bi treći, ništa manje upečatljiv, hrvatski izložak trebao biti novi hrvatski ministar kulture.

U takvu bi se zbunjujuću sliku uklopio i novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta koji glavnim problemom svog mandata smatra filozofsko pitanje o tome je li svijet rezultat svjesnog dizajna božanske inteligencije ili plod slučaja i evolucije. Toga ministra treba pitati smatra li on da je sustav obrazovanja i znanosti dostatno prepustiti dizajnerskim nagnućima božanskoga bića ili bi se on, ministar, morao angažirati oko povećanja plaća u obrazovanju, oko smanjivanja količine gradiva i opremanja školskih učionica i kabineta.

Vjeronauk u crkve

Ne bi li temeljna filozofska pitanja o početku svijeta trebalo prepustiti raspravama na filozofskim seminarima? Ne bi li vjeronauk trebalo prepustiti crkvama, a u školama predstaviti sve svjetske religije i mnoštvo zamisli o tome tko je, kako i zašto stvorio svijet? Ne bi li tijekom obrazovanja trebalo pokazati da je u ne tako dalekoj prošlosti upravo Katolička crkva bila glavna prepreka slobodi znanstvenog rada u Europi? Stavljanjem u prvi plan nerješivih filozofskih pitanja i relativiziranjem povijesnih uloga znanosti i religije uz potpuno izbjegavanje problematizacije pogubne političke uloge crkve novi ministar znanosti se uklapa u opću sliku HDZ-ove retropolitike.

Osnovni ton djelovanja vladajuće elite određuju pozivi na progon neistomišljenika s cilje da se izvan javne kontrole stekne važan utjecaj na represivni i obavještajni aparat što bi, misle, trebalo biti jamstvo trajnog zadržavanja vlasti neovisno o volji građana

Znatiželjnom promatraču hrvatskih političkih zbivanja vjerojatno bi bila zanimljiva i predsjednica Republike koja voli govoriti da je ona predsjednica svih građana i građanki Hrvatske i svih Hrvata i Hrvatica. Ponavljanje nečeg tako banalnog i očekivanog vjerojatno bi najprije izazvalo podsmijeh. Ali kad bi, nakon temeljitije analize onoga što radi i govori predsjednica, taj promatrač shvatio da ona, zapravo, odobrava ne samo verbalne napade na one koji se ne slažu s njezinom politikom i da ona smatra da manjine i politička opozicija ne smiju kritizirati vlast da bi zaslužili njezinu predsjedničku milost (za razliku od stranački podobnih kriminalaca i osoba protiv kojih se vode višegodišnje istrage), taj bi se promatrač vjerojatno zapitao ima li u Hrvatskoj ikoga tko je uza sve to još ostao normalan.

No, nasuprot križarskim pohodima protiv nepostojećih neprijatelja, oni koji doista pokušavaju riješiti probleme ove države u sve većoj mjeri ukazuju na to da jednostavno treba nastaviti započete projekte prošle vlasti. Sjetimo se koliko su žuči prosuli HDZ-ovi ideolozi i predsjednica Republike protiv načina na koji se prošla vlast suočavala s problemom izbjeglica. Nova je vlast, na sreću, taj problem nastavila rješavati na potpuno isti način kao i prethodna.

Karamarkovi tutori

To, dakako, pretpostavlja da će se u slučaju radikalne promjene njemačke politike i zatvaranja granica za nove izbjeglice ponašati točno onako kako je najavljivao i bivši premijer: Hrvatska neće biti hotspot. I nova ministrica uprave poziva se na Nacionalni program reformi za 2015. godinu koji je donijela prethodna vlada i koji će nova nastaviti. Na svaki pokušaj daljnje privatizacije državnih poduzeća tadašnja je opozicija tvrdila da je riječ o rasprodaji obiteljskog srebra, a upravo takva rasprodaja jedan je od pet stupova budućeg ekonomskog oporavka za koji se zauzima premijer Orešković.

Žalosno je što se takvi glasovi razuma slabu čuju u halabuci koji dižu Tomislav Karamarko i njegovi crkveni tutori. Nažalost, izgledi da prevlada razum nisu preveliki u situaciji u kojoj osnovni ton djelovanja vladajuće elite određuju pozivi na progon neistomišljenika s ciljem da se izvan javne kontrole stekne presudan utjecaj na represivni i obavještajni aparat državne vlasti, što bi – prema zamislima kreatora takve politike – trebalo biti jamstvo trajnog zadržavanja vlasti neovisno o volji građana.


Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.