Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar Gorana Vojnovića: Što mi je otkrio ulični rat domobrana i partizana u jednoj ljubljanskoj ulici

Moderni fašizam kompleksna je pojava i ne može se nadglasati na ulici

Otkako je nakon četrdesetogodišnjeg primirja na opće veselje nastavljen Drugi svjetski rat, on se, dobro vam je to poznato, vodi svuda, od parlamenata i televizijskih studija do frizerskih salona i stočnih pijaca. Ratuju partizani, ustaše, domobrani i četnici za naslove nogometnih prvaka i udio u državnoj imovini, a znaju se pobiti i oko Melodija hrvatskog Jadrana ili novog izabranika Jelene Rozge.

Dana 27. veljače 2016. godine partizani i domobrani su tako otvorili novo ratište u mome komšiluku, pred samačkim domom u susjednoj ulici u koji je slovenska vlada smjestila nekoliko sirijskih izbjeglica.

Korak do katastrofe

Uznemireni mogućnošću da ti tamnoputi ljudi jednoga dana izađu na ulicu i krenu šetati gradom te pritom sretati i obraćati se domaćinima, što bi nas, kako kažu, dovelo na korak od masovnih silovanja i kamenovanja grešnih žena, domobrani su se već dopodne okupili na glavnom gradskom trgu pa od tamo zajedno krenuli prema odredištu, slijedeći pritom visoko podignuti šareni kišobran čovjeka na čelu kolone.

Što je posve logično jer su se u Ljubljanu mahom dovezli iz raznih nedođija pa bi jadnici bez stručnog vodstva vjerojatno još i danas lutali nepoznatim im glavnim gradom tražeći Kotnikovu ulicu.

Za razliku od njih, partizani su sami našli put do linije fronta, što je opet logično, jer su oni bili i ostali privilegirana kasta, ljudi sa stanovima i uredima u strogom središtu glavnog grada, pa im Kotnikova ulica nije nepoznata. Oni su se u njoj okupili malo zbog izbjeglica, a malo i zbog želje da se domobranima naliježu u krevete domoljubnih im majki.

Antifašizam iz Drugog svjetskog rata potrebno je prepustiti neslavnoj prošlosti jer jednostavno mora postojati drugi način da se u 21. stoljeću suprotstavimo fašistima

Tako to kod nas ide. Čim se u gradu okupe domobrani, eto ti i partizana. Onda ovi prvi ritualno popizde jer ih ovi drugi ritualno prozivaju fašistima. Domobrani, naime, samo neizmjerno vole svoju domovinu i plaše se za njenu budućnost.

A u demokratskom i slobodnom društvu, valjda, imaju pravo da javno izraze svoj strah. Strah pred šestero siročadi u đačkom domu, strah pred šačicom azilanata koji se boje proviriti iz azilantskih domova, strah pred islamizacijom Slovenije koja već trideset godina gradi svoju prvu džamiju.

Kordon policije

To što tu vrstu straha stručno nazivamo ksenofobijom za domobrane nije opravdan razlog da ih se naziva ksenofobima. Jer nije njih baš strah strah. Oni zapravo samo imaju svoje mišljenje. Mišljenje da, recimo, izbjeglicama nije mjesto na Kotnikovoj ulici u Ljubljani ili bilo gdje u Sloveniji, nego u Siriji. Ili barem u Turskoj.

I tako su i u prošlu subotu partizani krenuli s jedne, a domobrani s druge strane ulice, pa se među njih, za nedajbože, morao postaviti kordon policije. Vikali su svoje parole malo jedni, mahali svojim zastavama drugi da bi se na kraju mirno razišli bez pobjednika.

Sve je, kažem, bilo kao i obično, samo je to ovog puta, kad su se u Drugom svjetskom ratu ni krive ni dužne našle sirijske izbjeglice, izgledalo još besmislenije nego inače. Jer za izbjeglice su se na Kotnikovoj ulici svim grlima borili partizani, ponosni što su prije sedamdeset i kusur godina branili i obranili svoje šume i gore od svakojakih stranaca, a na ustanak protiv njih i na obranu svete slovenske zemlje pozivali su oni što su nas još jučer uvjeravali da je partizanski otpor Slovencima nanio tek nepotrebne žrtve i da bi pametnije bilo šutjeti i trpjeti stranu okupaciju.

No pasaran

I dok je naravno neviđena glupost što suvremeni domobrani ne umiju voljeti svoju zemlju bez da istodobno odaju počast i nacizmu i njihovim kolaborantima, glupo je i kada se za otvorene granice bez bodljikavih žica zauzimaš vičući nasred Ljubljane “No pasaran!”. Za čisti idiotizam trebalo je ustvari pred samačkim domom 27. veljače zapjevati samo još neku partizansku pjesmu. Hej, tovariši, pod orožje vsi, tujec mora iz naše zemlje…

Od današnjeg fašizma, koji se manifestira povećanim brojem glasova za ekstremnu desnicu, neuspjelim referendumima o ljudskim pravima, bodljikavim žicama i ratom Europe protiv izbjeglica, ne može vas zaštititi zamaskirana antifašistička gerila

Žalosno je to što mi na moderni, u domoljublje zapakirani fašizam ne znamo odgovoriti bez potrošenog antifašizma narodnooslobodilačkog rata. Potrošenog, jer su te vrste antifašisti danas i Vladimir Putin i Barack Obama čije antifašističke bombe padaju na sve strane, kao što su te vrste antifašisti bili i Staljin i Truman. Jebiga, i najveće su gulage otvorili i jedine atomske bombe bacili, a kako stvari stoje, i treći će svjetski rat pokrenuti, a tko drugi nego antifašisti.

Ubili su ti antifašisti više ljudi od fašista, i još ih ubijaju, pa možete vi zato danas antifašizam objesiti mačku o rep koliko nam god drag bio i koliko god mi poštovali naše djedove i njihov ustanak. Mahanje zastavama sa crvenim zvijezdama, slikama Che Guevare, Tita i Mao Ce-tunga infantilno je i u borbi protiv ksenofobije, islamofobije i svih drugih fobija današnje Europe posve neupotrebljivo.

Mišje rupe

Antifašizam iz Drugog svjetskog rata potrebno je prepustiti njegovoj neslavnoj prošlosti jer jednostavno mora postojati drugi način da se u 21. stoljeću suprotstavimo fašistima. Ne mora se valjda 2016. godine otići u šumu i postati partizan da bi se borilo protiv ustaštva i domobranstva.

Jer od današnjeg fašizma, koji se manifestira povećanim brojem glasova za ekstremnu desnicu, neuspjelim referendumima o ljudskim pravima, bodljikavim žicama i otvorenim ratom Europe protiv izbjeglica, ne može vas zaštititi hrabro zamaskirana antifašistička gerila koja se u svakom trenutku spremna sukobiti prsa o prsa s neonacističkim obrijanoglavcima. Ili pak policijom.

Moderni fašizam mnogo je kompleksnija pojava i ne može se nadglasati na ulici. Vrijeme je zato da si otvoreno priznamo kako je terapija liječenja fašizma s pomoću antifašizma bezuspješna i da krenemo drugim putem. Za početak bi možda bilo dobro shvatiti da svi domobrani i sve ustaše, ili pak isisovci, neće nestati, jer koliko god ih mi uporno gurali u mišje rupe, oni će uporno iz njih izvirivati.

I možda je došlo vrijeme da si pogledamo u oči i priznamo si da je i to što izviruje iz mišjih rupa naše. Da smo to mi.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.