Fižulić: Nekoliko suvislih prijedloga za rješenje izbjegličke krize
Zašto su te izbjeglice za dio hrvatske politike i medija 'migranti'?
Jose Gutierrez je kao siroče u osmoj godini života bio bez doma i nade na ulicama Guatemala Cityja kada ga je pronašao i zbrinuo Bruce Harris, koji je vodio sirotište Casa Alianza u tome gradu.
U Gvatemali, maloj srednjoameričkoj državi, 80 posto stanovništva je siromašno i Jose željan drukčijeg života 1997. odluči otići u SAD. Put od 4000 kilometara dvadesetogodišnjacima se obično ne čini preteškim, čak i kada se jedan dio mora prijeći pješice. Na kraju puta bila je ograda i Jose je završio u rukama američkih imigracijskih vlasti. Iste su ga namjeravale vratiti natrag, ali je Jose rekao da ima samo šesnaest godina. Njegovo baby lice i nedostatak osobnih dokumenata osigurali su mu ostanak i pravo na boravak jer SAD ne vraća maloljetnike koji ilegalno prijeđu granicu.
Želio je postati arhitekt, ali prekida školovanje i odlazi na tri godine u američku vojsku. Bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u ratu u Iraku, 21. ožujka 2003., službeno u 22. godini života jer je onih pet pri ilegalnom prijelazu granice zatajio. Posthumno je dobio američko državljanstvo. Te ratne 2003., 38.000 američkih vojnika bilo je u istom statusu kao i Jose, statusu ilegalnih imigranata s nadom i šansom da postanu američki državljani.
Američki zakoni i uspjeh imigranta u SAD-u
Ove sam se priče prisjetio prošle subote hodajući kroz srpska polja kukuruza nedaleko od Tovarnika s četvoricom tinejdžera iz središnjeg Afganistana. Ti dječaci koji govore perzijski i nominalno pripadaju Shia-islamu pobjegli su od rata i vojske u želji za školovanjem negdje u Europi.
Za njih je „stari kontinent“ ostvarenje svih dječačkih snova, isto kao što je za Josea bio SAD, a početna bezuvjetna imigrantska ljubav prema novoj domovini je uvijek slična iako obično ima gorka otrežnjenja.
U SAD je 1980. usvojen „Refugee Act“ na temelju kojeg je u 35 godina gotovo 3 milijuna izbjeglica dobilo pravo na boravak, rad i život, a dobar dio i državljanstvo. Od 46 milijuna današnjih stanovnika SAD-a koji su rođeni u nekoj drugoj zemlji, njih 11 milijuna su ilegalni imigranti. Njih 70 posto došlo je iz Meksika i država Srednje Amerike, više od dvije trećine je zaposleno, 13,6 posto ima fakultetsko obrazovanje, a svaki deseti zaposleni je na nekoj od upravljačkih funkcija.
Ako bi se prihvatili temeljni prijedlozi iz opsežne studije autorice Nicole Ostrand, uz pomoć razvijenih zemalja i zaljevskih arapskih država, do kraja 2016. trećina izbjeglih osoba iz Turske, Jordana i Libanona bila bi trajno zbrinuta prije kraja 2016.
Prije dvije godine Kongres je izglasao „Refugee Protection Act“ koji je dao svakome tko je spašen i u međunarodnim vodama ispred obala SAD-a, a deklarira se kao izbjeglica, pravo na postupak pred odgovarajućim tijelima. Istodobno je američkoj obalnoj straži zabranjeno presretanje i odvraćanje brodova i drugih plovila s izbjeglicama. Politički prijepori o imigrantskoj politici su konstanta na američkoj političkoj sceni. Retorika dijela Republikanske stranke, a pogotovo trenutačno vodećeg u utrci za predsjedničku nominaciju Donalda Trumpa prešla je sve granice političke korektnosti i pristojnosti. Zbog demografskih promjena i elektorskog izbornog modela takva politika podilaženja ksenofobnom i rasizmu sklonom dijelu javnosti čine pobjedu Trumpa ili nekog sličnog u srazu s protukandidatom iz Demokratske stranke nemogućom misijom.
U tri godine preseljeno 2576 izbjeglica
Izvjesno je da će daljnja eskalacija ratnog sukoba u Siriji prisiliti mnoge od 7,6 milijuna raseljenih osoba unutar same Sirije da povećaju broj od 3,7 milijuna izbjeglih u Turskoj, Libanonu i Jordanu. U Turskoj od 1,6 milijuna izbjeglica iz Sirije njih 70 posto živi izvan kampova, u Libanonu jedan izbjegli dolazi na četiri stanovnika, a trećina nema za osnovne životne potrebe.
Dvije trećine izbjeglica u Jordanu živi ispod granice apsolutnog siromaštva, a više od 80 posto ih stanuje izvan kampova. Europska unija je do siječnja 2015. izdvojila 3,5 milijardi američkih dolara, a SAD 2,9 milijardi dolara za zbrinjavanje sirijskih izbjeglica. Sve to nije bilo dostatno jer je 2014. prema UNHCR-u bilo zadovoljeno jedva 61 posto baznih potreba izbjeglica, a u prosincu iste godine UN-ov World Food Program ostao je bez sredstava te dva tjedna 1,7 milijuna izbjeglica nije dobivalo hranu. UNHCR je dao preporuku da se 10 posto od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica preseli u druge države, a u tri godine preseljeno ih je 2576, uglavnom u Njemačku, SAD i Švedsku. Trenutačni egzodus biblijskih razmjera je rezultat ove humanitarne katastrofe bez presedana uzrokovane pogrešnim odlukama i kukavičkim ponašanjem većine političkih elita razvijenog svijeta.
Plan trajnog zbrinjavanja trećine izbjeglica u 2016.
Europska unija i Sjedinjene Američke Države zajedno s UNHCR-om propustile su usvojiti jasan i učinkovit plan kojim će dugoročno riješiti problem zbrinjavanja izbjeglica, a koji se dobrim dijelom mogao bazirati na prijedlozima iz studije Nicole Ostrand u izdanju „Center for Migration Studies of New York“. Sažeto, plan bi trebao sadržavati tri ključna elementa:
1.Omogućiti izravno preseljenje najranjivijih skupina izbjeglica iz Turske, Jordana i Libanona u treće zemlje kroz javno privatno partnerstvo, sponzorstvo kompanija i pojedinaca te školarine i stipendije
2.Omogućiti izravno spajanje obitelji izbjeglica koje su dijelom već u trećim zemljama
3.Omogućiti izdavanje ulaznih izbjegličkih viza u veleposlanstvima trećih zemalja u Turskoj, Libanonu i Jordanu
Ako bi u navedene mjere bile uključene 44 razvijene države s 1,5 milijardi stanovnika te dodatno financijski podržane od arapskih zaljevskih država, trećina izbjeglih osoba na području Turske, Jordana i Libanona bila bi trajno zbrinuta prije kraja 2016. godine. Moram još jednom naglasiti svu apsurdnost trenutačnih odnosa: u Libanonu na 1000 stanovnika dolaze 232 izbjegla, a 10.000 stanovnika „kluba bogatih“ (OECD) trebalo bi zbrinuti jednog izbjeglog.
Terminološka razlika
Provođenje ovog plana sigurno ne bi u cijelosti zaustavilo kolone izbjeglica u njihovoj namjeri da pravo na azil zatraže ilegalnim dolaskom u Njemačku ili neku drugu europsku državu, ali bi smanjilo nepotrebne tenzije između pojedinih država te korištenje izbjegličkih kolona za unutrašnje političke obračune. Dio politike i medija naziva izbjeglice „migrantima“ iako je to protivno ne samo zdravoj ljudskoj pameti nego i Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i Konvenciji o pravu izbjeglica.
Države EU-a su u prvoj polovici 2015. pozitivno riješile 94,8 posto zahtjeva za azil sirijskih izbjeglica, također je 88,5 posto izbjeglica iz Eritreje, 87,5 posto iz Iraka, 69,4 posto iz Afganistana i 61,1 posto iz Somalije dobilo azil .Zašto su onda te izbjeglice za dio hrvatske politike i medija „migranti“? Jednostavno im ta terminološka razlika omogućuje da lakše traže „hermetičko zatvaranje granice“ jer će „svi ostati kod nas kada Mađarska zatvori granicu“, a „moramo misliti na naše ljude i naš turizam“. I, naravno, ugrožena je „nacionalna sigurnost“.
Ovo zadnje mi je najdraže, u Hrvatsku uđe petnaest milijuna stranih vozila godišnje, to znači da postoji petnaest milijuna mogućnosti unošenja eksplozivnih naprava ili „ugroza nacionalne sigurnosti“. Ali ne, naši stručnjaci su zaključili da izbjeglice koje dolaze u japankama, a nose plastične vrećice ili u boljem slučaju ruksake, možda u njima imaju eksplozivne naprave ili neku drugu smrtonosnu opasnost za našu nacionalnu sigurnost. Budući da je 90.000 izbjeglica bez ikakvih većih teškoća prošlo kroz Hrvatsku, onda treba dizati napetost širenjem straha od zatvaranja mađarske granice. Ne treba valjda biti geostrateg kako bi se razumjelo položaj i mogućnosti Slovenije te gotovo 700 kilometara njene granice s Hrvatskom. I naših 1100 kilometara granice s BIH.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.