Komentar: Što se to sada zbiva s Milanovićem i zdravim razumom?
Telegramov kolumnist o neuobičajenom ponašanju hrvatskog premijera
Evo, već nekoliko mjeseci u čudu gledam Zorana Milanovića i pokušavam sam sebi objasniti što se to događa s tim čovjekom. Na svašta sam ja pritom pomislio: da su našeg dragog i uljudnog Zokija kao nekad davno Josipa Broza ugrabili Rusi, a nama poslali svog pomahnitalog tajnog agenta; da su MUP-ovci greškom uhitili pouzdanog dilera pa da sada nabavlja robu gdje god stigne i da zato nije uvijek sasvim svoj (mislim, znam ja da on ne bi drogu ni uz kavu, ali maštoviti pokvarenjak kao ja na svašta pomisli); da mu je ponestalo lijekova za nekakav sindrom i da su mu se tijelo i um oteli kontroli, a on nikako da uhvati sat vremena da skokne do liječnika po recept pa u ljekarnu; da je sav u bunilu jer nije oka sklopio otkad se na proljeće u stan do njegova uselio par uspaljenih studenata; da je doživio neku tešku traumu (umro mu omiljeni lik u turskoj sapunici, otkrio da dijeli ljubavnicu s Vladimirom Šeksom, žena zabunom ponijela njegovu službenu karticu na šoping vikend u London) pa sad trpi neki žestoki PTSP; da mu je stvarno stalo do hrvatskog nogometa pa ga je ova zadnja epizoda potpuno uništila.
Neobična transformacija
Jer, nešto mora biti. Čovjek najprije skoro zaratio sa Slovencima oko malo veće lokve, pa onda nagonio sirijske i afganistanske izbjeglice iz Hrvatske, da bi na kraju zaratio još i sa za rat uvijek spremnim Srbima (za potrebe tog rata hrvatski se predsjednik Vlade nakratko pretvorio u Zdravka Mamića).
Dobro, za rat sa Srbima, ako ste dovoljno veliki Hrvat, ne treba vam liječnička dijagnoza, ali ako u verbalnom sporu s Aleksandrom Vučićem ovaj ispada gospodin i diplomata, onda s vama i vašim retoričkim vještinama nešto ozbiljno nije u redu i vrijeme je, barem prema mome mišljenju, da se posavjetujete sa svojim tiskovnim predstavnicima.
Ali u mišljenju da Zoran ima određenih problema sa zdravljem ja sam, na žalost, usamljen, jer čitav svijet, vidite, vjeruje u to da je transformacija hrvatskog predsjednika Vlade u siledžiju na vratima noćnog bara u Drnišu samo logična posljedica činjenice da se u Hrvatskoj bliže parlamentarni izbori na kojima Zoranu Milanoviću i njegovu SDP-u valja pobijediti Tomislava Karamarka i time spriječiti da Hrvatskom zavlada pomahnitali desničar koji će, nagađa se, najprije bez razloga zaratiti sa Slovenijom, pa iz Hrvatske potjerati sve izbjeglice i sve što na njih imalo liče, a na kraju krenuti u diplomatski, ako ne i oružani sukob sa Srbijom.
Jednoj polovici birača trebao bi se svidjeti čovjek koji zatvara državne granice i srpskom premijeru putem državnih medija poručuje da prošara, a drugoj polovici Tomislav Karamarko
Priznajem, pomislio sam i ja na to da su za sve krivi izbori i objašnjavao si s pomoću njih neke čudne stvari vezane uz hrvatsku vanjsku i unutarnju politiku, ali u toj ideji, ideji da je baš sve što Zoran Milanović u posljednjih nekoliko mjeseci radi i govori moguće objasniti isključivo njegovom velikom željom da još jednom pobijedi HDZ, nešto je prilično užasno.
Jer meni se, ako u jednom trenu pristanem na to da Milanovićevu politiku objašnjavam ranim početkom njegove predizborne kampanje, već u narednom postavljaju sljedeća, vrlo mučna pitanja: Koji su i kakvi su to hrvatski ljevičari odnosno nedesničari koji će Milanovića za njegovo ponašanje nagraditi svojim glasovima?
Preimenovanje trga
Koja je to većina hrvatskih birača koja se može nagovarati na tako primitivan način (jer Milanović, ako ja to dobro shvaćam, pokušava nagovoriti većinu)? Kakva je to država u kojoj bi se jednoj polovici trebao svidjeti čovjek koji se zalaže za preimenovanje glavnog gradskog trga po Franji Tuđmanu, koji zatvara državne granice i koji srpskom premijeru putem državnih medija poručuje da malo prošara, a drugoj polovici Tomislav Karamarko?
Ako je, dakle, sva ta sramotna politika koju gledamo prošlih mjeseci zbilja tek Milanovićeva medijska kampanja, onda ja jednostavno moram izraziti zabrinutost za svoju rodbinu i prijatelje koji žive u Hrvatskoj i najozbiljnije ih pozvati da se što prije pridruže koloni izbjeglica na putu prema sjeveru. Jer ako je ovo mamićevsko šaranje vodećeg hrvatskog socijaldemokrata podilaženje lijevim, srednjim te umjereno desnim biračima, onda je, žali bože, normalnim ljudima ipak puno prije mjesto u koloni izmučenih pješaka na putu iz besmisla prema Njemačkoj i Skandinaviji, nego što im je mjesto u Hrvatskoj.
Zato, vidite, ja, usprkos u svijetu prevladavajućem mišljenju da su Zorana Milanovića samo spucali nadolazeći izbori, ustrajem vjerovati da je razlog za njegovo bludničenje posve privatne, to jest intimne prirode, i da ono ima veze samo sa Zoranom Milanovićem osobno.
Pomračenje uma
Ja, naime, odlučno odbijam prihvatiti da se Hrvatska pretvorila u zemlju u kojoj je većina ljudi spremna kupiti to što im se trenutno prodaje na političkom tržištu. Ja ne želim povjerovati da bi ijedan od mojih brojnih hrvatskih prijatelja i poznanika, potencijalnih glasača svega što nije HDZ, bio spreman takvo što zaokružiti i ubaciti u glasačku kutiju. Ja ne želim vjerovati da ima tog bunta, očaja ili mamurluka koji bi normalnog čovjeka natjerao na nešto tako sumanuto jer bi to značilo da je moje hrvatske prijatelje i poznanike, otkad sam ih zadnji put vidio, napustio zdrav razum, odnosno da je Hrvatsku poharalo neko kolektivno pomračenje uma.
Sve je, vidite, po meni bolje od te mogućnosti, pa čak i ona da su se Milanoviću, njegovim SDP-ovcima i njihovim piar službama potpuno polupali lončići i da su iz nekog samo njima poznatog razloga odlučili pomoći Tomislavu Karamarku da na izborima osvoji parlamentarnu većinu. Jer je i država u kojoj velika većina birača glasuje za HDZ crnog Marka bolja od države u kojoj normalni ljudi glasuju za ovakvog Milanovića.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.