Komentar: Kako će nova Vlada rješavati izbjegličku krizu koja slijedi
Predsjednica više to ne komentira, a HDZ nije predstavio svoj plan
U subotu sam napravio biciklističku turu Brežice – Mostec – Dobova – Rigonce – Brežice, desetak kilometara savskog nasipa i lokalnih cesta koje izbjeglice moraju proći pješke u kolonama čije su slike obišle svijet. Naime, na čelu kolone su policajci na konjima, iza njih interventni policajci, zatim slijedi tisuću do dvije tisuće izbjeglih, a sa strane i na kraju kolone kreću se vojnici naoružani dugim cijevima.
Budući da kolona dio puta prevaljuje savskim nasipom, to upravo nestvarno uprizorenje ima iznimno neugodne asocijacije. Kamp u Brežicama je premalog kapaciteta, tretman izbjeglica sličan je već viđenom u Mađarskoj, onaj u Dobovi u subotu se tek gradio pa su izbjeglice noći provodile na livadama, opkoljene stražarima. Slovenska država želi provesti urednu registraciju svih izbjeglica, ali nije organizirala i zaposlila dovoljan broj ljudi za taj posao. Hladnoća, sporost registracije, pomanjkanje informacija uz nedovoljnu količinu vode i hrane pretvorilo je ovaj kraj uz Sutlu u vjerojatno najgoru točku balkanske izbjegličke rute.
Veliki broj djece predškolskog uzrasta koja su spavala na otvorenom pri temperaturi od nekoliko stupnjeva iznad ništice sigurno neće poželjeti ponovno posjetiti zemlju na sunčanoj strani Alpa. Nedjeljna policijska zabrana ulaska medijima u Rigonce završni je čin poraza slovenske i europske civilizacije.
Smisao postojanja EU
Ako zajednica od petsto milijuna najbogatijih nije kadra zbrinuti nekoliko stotina tisuća najbjednijih koji su imali dovoljno hrabrosti i umijeća probiti se u njene vrtove i dvorišta, onda ista stvarno ne mora ni postojati. Slovenski premijer Cerar je u pravu, ugrožen je opstanak Europske unije, ali ne zbog toga što njegova bojna kola i policijska konjica ne mogu braniti granicu na Sutli, nego zbog njegove nesposobnosti ili nevoljkosti da osigura šatore, deke, grijalice, vodu i hranu za one koji nikada prije nisu čuli za njegovu “deželu”.
Europska unija je izdahnula zajedno sa svim onim srnama i zečevima koji su se zapleli u najnoviju verziju “razor blade wire” ugarskog velmože i očekivati od nje da riješi ovu krizu je uzaludno. Europa je već stotinu godina potpuno nesposobna za rješavanje bilo koje krize bez američke pomoći. A tamo su zabavljeni izborima u studenome 2016. koji trebaju odlučiti o novom stanaru Bijele kuće. To znači da sirijsko-irački gordijski čvor sigurno ostaje čvrsto zavezan do druge polovice 2017.
Europa se u međuvremenu misli braniti Frontexom, samo mora odlučiti na kojoj graničnoj crti. Odluka da Frontex štiti granice Makedonije i Albanije prema članici Europske unije i schengenske zone, Grčkoj, spada u rubriku “vjerovali ili ne”.
I kada bi kojim slučajem izbjeglice poput turističkih namjernika na nekom TripAdvisor.comu ocjenjivale svoj put, Hrvatska bi sigurno dobila najbolju ocjenu. Jedino u Hrvatskoj ne moraju plaćati prijevoz, zadržavanje je minimalno, ako moraju prespavati imaju osiguranu postelju u kampu, dobivaju besplatnu hranu i vodu u potrebnim količinama, toplu odjeću i obuću te potrebnu medicinsku njegu, a policijske snage u slučaju nereda ne upotrebljavaju silu i suzavac.
Veliki mađarski preokret
U Grčkoj moraju ponekad platiti trajekt i prijevoz, a kampovi su rijetki i pretrpani. Srpska i makedonska država brigu o izbjeglicama prepustile su privatnoj poduzetničkoj inicijativi. Nakon što je Mađarska samoisključenjem ne samo s balkanske rute, nego i iz pristojnog i civiliziranog dijela svijeta uskratila novim izbjegličkim valovima svoju gostoljubivost, Slovenija je postala neočekivana i potpuno nepotrebna noćna mora.
Hrvatska je, osim u prvim danima izbjegličke krize u rujnu, uredno koristila vezu na mađarski autobusni i željeznički servis te je gotovo 190.000 izbjeglica bez ikakvih većih problema stiglo u Austriju i Njemačku. Rutinska operacija prestala je biti zanimljiva ne samo stranim nego čak i domaćim medijima te je blok izbjegličkih vijesti u udarnim dnevnicima bio pretvoren u čitanu poruku MUP-a o broju izbjeglica koje su danas ušle u zemlju, po prilici kao vijest o dužini kolone na izlazu u Lučkom u kolovozu.
Kada je mađarski kabadahija odlučio ukinuti liniju Zakany – Nickelsdorf i prepustio daljnju brigu o izbjeglicama svojim južnim slavenskim susjedima, sve se preokrenulo. Naravno, za hrvatski uigrani tim zamjena Botova s Ključem Brdovečkim ili Trnovcem nije izazvala neko preveliko uzbuđenje, sve u nadi da će Slovenija, koja je imala mjesece za pripremu, svojom poslovičnom organiziranošću bez većih napora odraditi tih nekoliko sati transporta do Šentilja. Ovaj put “dežela” je potpuno zakazala te se izbjeglička kriza pretvorila u humanitarnu katastrofu .
Velika većina hrvatskih građana vidjela je izbjeglice samo na televizijskim ekranima te uopće nema realnu predstavu o broju od gotovo 300.000 ljudi koji su u stotinama vlakova i tisućama autobusnih tura prevezeni od istočnih do zapadnih i sjevernih granica. Kada je u rujnu izbjeglički val zahvatio i Hrvatsku, brojni kritičari i protivnici Vladine politike očekivali su da će to biti završni čavao u lijesu vladajuće koalicije.
Prikrivanje ksenofobije
Predsjednica Republike je imenovanjem svojih savjetnika te posebno njihovim djelovanjem preuzela neslavno vodstvo onog dijela javnog mnijenja koje je svoju ksenofobiju zamatalo u lažnu brigu o “nacionalnoj ugrozi”. Traženje gradnje ograde i žice na granici prema Srbiji, koju “ne treba zvati žicom”, kako nas je poučila predsjednica, uvijek je dobrodošao potez za dio hrvatskih birača sklonih pojednostavljenju politike na stoljetno hrvatsko-srpsko pitanje.
Ali na opće iznenađenje, hrvatska Vlada je za način rješavanja izbjegličke krize dobila dvotrećinsku podršku javnosti, čak i dobrog dijela glasača Domoljubne koalicije. Predsjednica je prije nekoliko dana obavijestila javnost da do izbora više neće komentirati izbjegličku krizu, ali ništa nije kazala o radu svojih savjetnika za “imigrantska pitanja”. Isto tako, Domoljubna koalicija nije nikada objasnila ideju o gradnji ograde. Naime, ako je ona prema Srbiji zbog svoje dužine i prirodnih prepreka i izvediva, ograda prema BIH zbog istih razloga jednostavno nije moguća.
Kako će se riješiti kriza
Dvoji li netko možda da će Milorad Dodik sprječavati ulaz izbjeglica iz Srbije i njihov prijevoz do bilo koje točke beskonačno duge granice s Hrvatskom? Hoće li EU i SAD prihvatiti moguću dodatnu destabilizaciju najkrhkije države na Balkanu? Vjerojatno je Angela Merkel na to upozorila i predsjednika HDZ-a prigodom njihova susreta početkom tjedna.
Ako nova Vlada bude sastavljena od više-manje istih stranaka kao i dosadašnja, način rješavanja izbjegličke krize je poznat. Može se očekivati da će u sklopu novog tranzitnog centra u Slavonskom Brodu zadržavanje izbjeglica biti bitno dulje te da će izbjeglice početi dobivati i prve ponude za ostanak u Hrvatskoj, sukladno potrebama hrvatskog tržišta rada.
U slučaju pobjede Domoljubne koalicije potpuno je nejasan način rješavanja izbjegličke krize. Ako nastave politiku sadašnje Vlade onda je to zbog njihovih žestokih napada i kritika ravno gutanju žaba, a ako imaju neke druge ideje i planove, javnost bi za njih morala znati. Izbjeglička kriza neće tek tako prestati utjecati na europska zbivanja i regionalna događanja, a svaki pokušaj skretanja izbjegličkog vala u BiH mogao bi nas vratiti u devedesete.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada 2015.