Nekad je nužno odabrati stranu

Goran Vojnović: Ljubljanski maraton otkrio je bitne stvari o smislu svijeta

Glavni sponzor maratona je Vokswagen, nedavno uhvaćen sa spuštenim auspusima

FOTO: Volkswagen Ljubljana marathon

U nedjelju je u Ljubljani održan jubilarni, dvadeseti Ljubljanski maraton. Kao i svake godine, okupilo se na ljubljanskim ulicama malo more ljubitelja masovnog odijevanja u tajice i, jebiga, ne znam kako da vam to drukčije kažem, trčalo. Baš tako, trčale su tisuće trčanja željnih građana ukrug i poprijeko gradskim ulicama, borile se hrabro s granicama svojih mogućnosti i nepostojećim sumnjama ostalog svijeta u te iste mogućnosti, dokazivali sebi i drugima da već mogu, ili da još uvijek mogu, ili da mogu i više nego što zaista mogu, nešto od toga, valjda.

Pogađate, nisam baš čovjek od trčanja. Ali unatoč svemu tome, ove sam godine, sa sigurne razdaljine, naravno, pažljivo pratio Ljubljanski maraton i sve u vezi s njim, čekajući velike građanske demonstracije, neki originalni prosvjed Greanpeacea, peticiju Mladine protiv njegova održavanja, javni poziv zabrinutih građana, nešto, bilo što. Pa makar samo i Facebook grupu ‘Bojkotirajmo Ljubljanski maraton’.

Nigdje protesta

Već nekoliko godina Ljubljanski maraton, naime, nosi ime svog glavnog sponzora, Volkswagena, baš onog Volkswagena kojeg su prije samo nekoliko tjedana uhvatili sa spuštenim auspusima kako naveliko izigrava pravila ekološke igre i onako balkanski besramno krši zakone. I to zakone kojima se, barem prividno, pokušava zaštititi svijet od još većeg zagađenja.

Ali nikakav prosvjed, nikakav bojkot, ni peticiju, ni poziv pa niti Facebook grupu nisam dočekao. Nekoliko komentara na Twitteru, nešto u stilu ‘Ha, ha, vicevi se sami pišu’, i to je bilo, manje više, sve. Dvadeseti Volkswagen ljubljanski maraton održan je kao da mu je glavni sponzor bio UNICEF i mediji su, kao i svake godine, veselo objavljivali priloge o petogodišnjoj dječici kojoj je to bila prva utrka u životu. Kao i obično, trabunjali su o prazniku nečega i ponavljali kako je ovogodišnji Ljubljanski maraton bio najsjajniji dosad.

Do mene tako nije doprla niti jedna jedina priča o čovjeku trkaču koji je ove godine iz principijelnih razloga odlučio ne otrčati četrdesetak kilometara. A svakakvi su se ljudi pojavili na startu. Trčalo je pola Ljubljane pa je tu bilo i aktivista svih poznatih vrsta, osvjedočenih antikapitalista i ljubitelja okoliša, zagovornika pravne države, čuvara reda i zakona te mnogih drugih odgovornih građana. I nikome od njih nije zasmetalo što su na grudima čitav dan nosili onaj prevarantski dopl fau.

Da sam kojim nesretnim slučajem znanstvenik (nesretnim po znanost, ne po mene), naručio bih anketu i postavio stotini nasumice izabranih trkača sljedeće pitanje: Slažete li se s tvrdnjom da svojim sudjelovanjem na Volkswagen ljubljanskom maratonu odobravate namjerno zagađivanje okoliša radi veće zarade?

Ohrabren šaptom

Mnogo bi njihovi odgovori rekli o nama i o našem društvu, a prije svega o našem odnosu prema velikim, takozvanim zemaljskim problemima koji se samo naizgled ne tiču nas osobno. No kako nisam znanstvenik, a nemam ni volje niti mogućnosti anketirati stotinu trkača, mogu samo nagađati, ohrabren šapatom nekih meni poznatih znanstvenika, da su odgovori u tim slučajevima obično vrlo predvidljivi.

Istraživanja su, tako kažu, bezbroj puta pokazala da većina ljudi na najveće probleme čovječanstva ne obraća pretjerano pažnju; ljudi uglavnom nemaju vremena baviti se principima u životu (to je, brane se oni, u današnje vrijeme ionako nemoguće); mnogi ne prate medije (nemaju, recimo, televizor pa nisu ni čuli za aferu s Volkswagenom); mnogi vjeruju da oni nisu tu da mijenjaju svijet.

A manjina koja je za aferu čula i nije joj svejedno, vjerojatno je puna opravdanja vlastite pasivnosti: nije Volkswagen jedina nepoštena tvrtka, svi su oni isti (tko su oni, to se, valjda, zna); nenastupanje ovog ili onog pojedinca ne bi ništa promijenilo; ne sviđa im se sponzor, ali previše su truda i priprema uložili da bi otkazali nastup; globalno zatopljenje je mit, zavjera kojoj nasjedaju samo nepoučeni; nije njihovo da mijenjaju sponzora, zato su tu drugi, ministri, civilne organizacije, mediji, intelektualci, netko.

Pomirenost s nemoći

Takvi smo, jebiga, ljudi (da se razumijemo, sebe iz te konformističke mase nipošto ne izdvajam). Naše su svakodnevice pune problema, sasvim dovoljno nerješivih za nas. Znamo mi predobro da je katkad nemoguće izboriti se i za krečenje stepeništa na sastanku kućnog savjeta, a kamoli da bi se moglo promijeniti stanje stvari u globalnoj areni gdje vaši protivnici nisu tvrdoglave penzionerske cicije nego prebogate njemačke korporacije koje za saniranje štete svojih grijeha (čitaj: za borbu da sve ostane isto) unaprijed izdvajaju šest milijardi eura. Borba za bolji, pravedniji i pošteniji svijet u kojem Volkswageni neće izigravati i zakone i ljude, borba je protiv vjetrenjača i toga smo svi mi savršeno svjesni.

Ali baš u toj našoj pomirenosti s vlastitom nemoći krije se moć moćnih i samo je to razlog što su si u stanju sve to dopustiti, bilo to nekontrolirano prisluškivanje tajnih službi koje nam je otkrio Snowden, Volkswagenovo kršenje zakona ili, u krajnosti, nacizam. Jer nema velikih grijeha bez zatvorenih malih očiju. U nedjelju je tako trideset tisuća parova malih očiju zažmirilo i otrčalo Volkswagen ljubljanski maraton.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada 2015.