Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Komentar Mira Para: Zoran Ferić, moj srednjoškolski profesor i pedofil

Nejasno je kako su u Ferićevim knjigama pronašli tragove pedofilije

ZADNJA IZMJENA: ožu 22, 2016
Foto: Anto Magzan/PIXSELL

Prvu knjigu Gorana Vojnovića pročitao sam u dahu; putovao sam te 2008. godine vlakom iz Praga za Zagreb, s obveznim presjedanjem u Beču, a tetka mi je za put spakirala dva sendviča s pohanom piletinom, neki sok i knjigu spomenutog autora, “Čefuri raus!”. “Kakva je?”, upitao sam je onako usput dok sam još uvijek pakirao torbu, a ona je slegnula ramenima.

“Nisam čitala”, rekla je tiho, kao da se malo srami, i bez da ipak nešto loše o njoj kaže, a što je možda negdje načula, pohvalila je svoju piletinu. Ispohala je navodno po bakinom receptu, a što je u meni probudilo neka draga sjećanja pa sam s velikim očekivanjima od tih pohanaca i, eto, nikakvima od knjige, zamišljeno sjeo u prazan kupe.

Heroj generacije

Čekalo me više od deset sati puta i odmah sam izvukao knjigu iz ruksaka kako bih si prikratio vrijeme. Okrenuo sam prvu stranicu, a onda odjedanput – kada sam sljedeći put pogledao kroz prozor – Willkommen in Wien.

Čak ni kad me kondukter František, kako mu je pisalo na metalnoj pločici prikačenoj na lajbek, došao upitati za kartu, knjigu nisam ispustio iz ruku. Prebacio sam je samo u lijevu i, ne prekidajući čitanje iščeprkao kartu iz unutarnjeg džepa kaputa. Ni pohance, da spomenem i to, nisam taknuo prije nego što sam Čefure pročitao od korica do korica.

S jedva navršenih trideset godina Goran Vojnović napisao je knjigu tako dobru da se, barem u mojim očima, ali kako se naknadno ispostavilo i šire, odmah prometnuo u glasnogovornika jedne generacije.

Potpuno je nejasno kako su ultrakonzervativni intelektualci u Feriću i njegovim romanima pronašli tragove pedofilije. Doduše, isto tako su u reformi školstva pronašli nekrofiliju i incest.

Edo Maajka, nadalje, imao je isti učinak na mene sa CD-om Slušaj mater. Slušao sam ga u automobilu dok sam se vraćao iz Sarajeva za Zagreb i profulao sam pravi izlaz. Bespotrebno sam se vozio više od 200 kilometara, ali nije mi bilo žao ni vremena ni benzina, jer sam, eto, Mahira i Almu stigao preslušati i više od deset puta. Saletovu osvetu i Recitaciju, zbog koje sam u jednom trenutku morao čak i stati u zaustavnu traku kako bi joj se posvetio onako kako ona to zaslužuje, moguće još i više.

Sljedeće ostvarenje

S velikim sam, dakle, nestrpljenjem čekao Vojnovićevo sljedeće ostvarenje; “Jugoslavija, moja dežela”. Međutim, Deželu sam dva puta počinjao, ali niti jednom nisam uspio dovršiti. Odjedanput on više nije bio izravni akter tih knjiga, nego promatrač. Htio sam je pročitati, al’ jebatga, nisam mogao – nedostajao mi je onaj Čefur.

Nešto slično, čini se, dogodilo se ovih dana konzervativnim intelektualcima s knjigom mog srednjoškolskog profesora Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu”. Da su je, naime, kojim slučajem pročitali, nadam se da im ne bi palo na pamet iz nje neinteligentno izvlačiti neke citate, kao što su to učinili u svome cirkularnom e-mailu koji se pojavio u spam spremnicima elektroničke pošte, te opskurnim i ekstremnim portalima.

Propušteni Anđeo

Ne bi im, bezbeli, palo na pamet ni proglasiti je ugrozom javnog morala i, Bože mi oprosti, povezivati je s pedofilijom, da su izdržali barem do toga da se glavni lik Fero vrati na Rab… Hajka je to koja se pojavila dok cijelo društvo raspravlja o tome kako i što čitati, i, što je još važnije, kako učenike uvjeriti da čitaju.

Od Ferićeva Anđela u ofsajdu, priznajem, odustao sam i sam, prije nekih deset godina. Bilo mi je tek osamnaest godina, Ferić mi je predavao hrvatski u gimnaziji i pokušavao na jedan nevjerojatno zanimljiv način približiti svjetsku, ali i domaću književnost. Nažalost, uzalud, ali to je isključivo moja, a ne njegova krivnja.

Preporučio bih stoga, i svima onima koji ovih dana pokušavaju diskreditirati spomenutog autora navodno zbog te knjige, a zapravo zbog toga što se nedavno isturio da predvodi kulturnu revoluciju protiv resornog ministra, da pročitaju Ferićeva Anđela.

Međutim, kada sam već maturirao, ponovno sam zadužio “Anđela” u gradskoj knjižnici te uvidio koliko sam zapravo pogriješio odustajući od njega prvi put. Tih devet kratkih priča, naime, a koje obiluju crnim humorom i nekim mračnim krimi-elementima, savršen su primjer onoga što bi nekog mladog čovjeka moglo potaknuti da se ozbiljnije počne baviti čitanjem, pa onda možda i, evo, pisanjem.

Četvrta priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, a u kojoj Ferić pruža fascinantan originalan pogled na čekaonicu u ambulanti za spolno prenosive bolesti, te pripadajuću grupu standardnih hipohondara – fascinantna je minijatura kojoj sam se mnogo puta s veseljem vraćao. I uvjeravam vas, niti jednom mi se nije učinilo da Zoran Ferić gaji seksualnu sklonost prema maloj djeci.

Lažem da čitam

Teško je razumjeti kako su ultrakonzervativni mislioci iz toga izvukli pedofiliju, kao što je teško razumjeti kako u reformi školstva vide incest i nekrofiliju. Preporučio bih stoga, i svima onima koji ovih dana pokušavaju diskreditirati spomenutog autora navodno zbog te knjige, a zapravo zbog toga što se nedavno isturio da predvodi kulturnu revoluciju protiv resornog ministra – da se povedu mojim primjerom.

Spomenuti uglednici trebali bi pročitati tog Anđela koji je, zahvaljujući najavljenoj reformi školstva umjesto u ofsajdu, s punim pravom, završio u školskoj lektiri. Uvjeren sam da bi onda i sami shvatili koliko je ova hajka smiješna. Ili, još bolje, neka se povedu primjerom moje tete s početka teksta i – kada ih se sljedeći put pita za mišljenje o toj knjizi – neka slegnu ramenima i promijene temu. Ili mogu barem, poput mene, lagati da mnogo čitaju.


Tekst je objavljen u tiskanom izadnju Telegrama 19. ožujka 2016.

Miro Par
spisatelj
0 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba