Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar: Mnogima će pozliti od čitanja presude Šešelju. U kakvu vrstu političkog djelovanja spada pucanje po civilima u opkoljenom Sarajevu?

Neki suci kao da su presude donosili neovisno o podastrtim dokazima

Prije nekoliko dana, nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću, mogli smo s ruske i srpske strane čuti da je Haški tribunal političko tijelo koje sudi samo pripadnicima jednog naroda. Istodobno, mnogi su – osobito ljudi čiji su bližnji bile žrtve genocida i drugih zločina pripadnika srpskih snaga u BiH – bili nezadovoljni kaznom od 40 godina zatvora.

Gnjev, ogorčenje i nevjerica

Ne treba dvojiti o tome da će oslobađajuća presuda Šešelju izazvati gnjev, ogorčenje i nevjericu brojnih žrtava srpskih postrojbi kojima je Šešelj bio ideolog, ali i svih koji su od Haškog tribunala očekivali da barem donekle bude sud.

Kad ljudi shvate da je sudsko vijeće prihvatilo Šešeljevo obrazloženje da etnički Hrvati nisu prisilno iseljavani iz svojih sela nego da su ih autobusi odvozili iz područja ratnih djelovanja ostvarujući tako humanitarnu misiju, mnogima će opravdano pozliti. Razumno je postaviti pitanje zašto tužiteljstvo nije razgovaralo s ljudima koji su bili podvrgnuti takvom humanitarnom tretmanu pripadnika srpskih paravojski kojima je Šešelj prethodno objasnio što trebaju činiti.

Zar desetak godina koliko je od počinjenja zločina proteklo do početka suđenja i godine koje je Šešelj proveo u pritvoru nisu tužiteljstvu bili dovoljno dugo razdoblje za pribavljanje izjava od baš svake žrtve po Šešeljevu receptu koncipiranog humanitarnog preseljenja?

Nema nikakve dvojbe da su postupci tužiteljstva nerijetko bili politički motivirani i da su pojedini potezi povlačeni nakon prethodno provedenih političkih konzultacija s predstavnicima utjecajnih država.

Tužiteljstvo je godinama teroriziralo Hrvatsku

Možda sucima doista nisu bili podastrti uvjerljivi argumenti temeljem kojih bi bez i najmanje sumnje mogli zaključiti da je Šešelj doista kriv. Ako je tako, tužiteljstvo bi trebalo objasniti zašto je to tako. To tužiteljstvo je godinama teroriziralo Hrvatsku zbog nesuradnje s Haškim tribunalom onemogućujući pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Nerijetko postupci tužiteljstva, osobito glavne tužiteljice Carle del Ponte, nisu imali nikakve veze s međunarodnim pravom i Statutom Haškoga tribunala.

Nema nikakve dvojbe da su postupci tužiteljstva nerijetko bili politički motivirani i da su pojedini potezi povlačeni nakon prethodno provedenih političkih konzultacija s predstavnicima utjecajnih država. Mogu posvjedočiti da me je, u vrijeme kad je otpočela potraga za generalom Gotovinom, diplomatski predstavnik jedne europske države uvjeravao da će taj problem biti skinut s dnevnoga reda ako Hrvatska ukine zabranu uvoza govedine iz te zemlje. Zabrana je uvedena zbog evidentiranih slučajeva kravljeg ludila u toj zemlji.

Mnogo toga što se događalo oko Haškoga tribunala kao i potpuno neujednačen pristup sudaca i različitih sudskih vijeća dokazima koji su im bili predočeni odavno je i kod onih koji su nastojali što je moguće nepristranije promatrati rado toga tijela međunarodne pravde stvaralo dojam da pravda ne stanuje ondje. Neki suci kao da su presude donosili neovisno o podastrtim dokazima, a u skladu sa svojim prethodnim, vjerojatno političkim uvjerenjima.

To je bio slučaj s predsjednikom sudskoga vijeća Oriem koji je izrekao osuđujuću prvostupanjsku presudu Gotovini i Markaču. Pokazalo se da nijedan argument koji se Orieu činio dostatnim za izricanje zatvorske kazne od 24 godine nije bio dovoljno uvjerljiv za suca Merona pa je njegovo vijeće donijelo oslobađajuću presudu. Ako bi se tužiteljstvo žalilo, nije nezamislivo da novo vijeće donese osuđujuću presudu Šešelju i tako donekle umanji očaj i nevjericu svih koji se osjećaju žrtvama njegova djelovanja koje, iz njihove perspektive, nije bilo samo političko. U kakvu vrstu političkog djelovanja spada, primjerice, pucanje iz rovova po civilima u opkoljenom Sarajevu?

S velikom vjerojatnošću možemo predvidjeti da će tek započeti put Srbije prema EU njegovim političkim djelovanjem biti otežan, a daljnja normalizacija političkih i ekonomskih odnosa Srbije sa Hrvatskom i BiH da će biti ugrožena.

Podnošenje žalbe

No, barem zasad, tužiteljstvo nije najavilo da će podnijeti žalbu. Ako bi doista odustali od podnošenja žalbe, bila bi to nedvojbena potvrda ocjene sudskog vijeća da nisu dobro obavili svoj posao. A slutnju da se, zapravo, radi o predaji institucije suda pred kockarom koji je, igrajući na sve ili ništa, odnio pobjedu, potkrepljuje informacija o presudi na službenoj stranici Suda gdje je napisano da Šešelj nije prisustvovao izricanju presude zbog toga što je teško bolestan i nesposoban za putovanje. On sam je pred kamerama izjavio, ne pozivajući se na svoju bolest, da on neće doći u Haag.

Nakon svega što smo od Šešelja, ali i od sudaca i tužitelja vidjeli u sudnici i izvan nje, opravdano je zapitati se tko tu koga pravi ludim?

Već puštanje Šešelja na navodno privremenu slobodu prije izricanja presude izazvalo je političke posljedice u Srbiji i u regiji. Njegovi huškački nastupi smišljeni su tako da revoltiraju izravne žrtve pokušaja ostvarivanja velikosrpskih teritorijalnih ambicija i da pobude reakcije onih političkih snaga u zemljama bivše Jugoslavije za koje ratni sukobi iz devedesetih godina još nisu završeni. S velikom vjerojatnošću možemo predvidjeti da će tek započeti put Srbije prema EU njegovim političkim djelovanjem biti otežan, a daljnja normalizacija političkih i ekonomskih odnosa Srbije sa Hrvatskom i BiH da će biti ugrožena. Dogodi li se da presuda šestorici BiH Hrvata bude osuđujuća, to će samo pridonijeti usložnjavanju ionako ne idiličnih odnosa u regiji.

Isti kriteriji prema svim optuženicima?

Dakako, od suda ne bi trebalo očekivati da sudi u skladu s bilo čijim političkim preferencijama. Ali opravdano je očekivati i od tužiteljstva i od sudaca da iste kriterije primjenjuju prema svim optuženicima. To se u slučaju Šešelja, kao i u slučaju Hadžića koji je isto tako zbog zdravstvenih razloga pušten na slobodu prije izricanja presude, nije dogodilo. Potezi koje pravnici možda mogu obrazložiti stručnoj publici ostaju neshvatljivi za obične ljude, osobito one koji su bili neposredne žrtve nasilnog provođenja određenih politika. Ako je netko, makar i kao političar bez izravnog pristupa izvršnoj vlasti, nagovarao naoružane pripadnike jedne skupina da ubijaju i protjeruju pripadnike druge skupine i ako se taj političar ne odriče autorstva na te genocidne ideje, kako je moguće zaključiti da između tih akata verbalnog nasilja i stvarnog nasilja koje je zatim uslijedilo nema nikakve veze?
Ta i druga pitanja koja se postavljaju u vezi s djelovanjem Haškoga tribunala mogu izludjeti i one s najčvršćim živcima koji i u krajnje stresnim situacijama uspijevaju ostati razumni. U situaciji smo u kojoj ljudi odgovorni za funkcioniranje države trebaju pokazati da imaju dobre živce i da su u stanju donositi odluke koje će pokazati da su, unatoč svemu, ostali razumni.