Munjevit atak Pantovčaka na Ustav i ideja o domovinskoj sigurnosti
Zakonskim izmjenama nisu zadovoljene predsjedničine ambicije
Učestali teroristički napadi na europskom tlu aktualiziraju temu europske sigurnosti. Na drugi način postavljeno pitanje o europskoj sigurnosti glasi: može li EU jamčiti sigurnost svojih građana? Jasno je da EU to ne može ponajprije zbog toga što ne postoje europske agencije osposobljene za operativno djelovanje. Nema europske policije, nema agenata europske obavještajne službe kao što nema ni europske vojske. Europske države nisu bile spremne odreći se tih obilježja nacionalnog suvereniteta. Sve europske države stoga samostalno definiraju svoje strateške interese na području nacionalne sigurnosti.
Tradicionalno obilježje rada sigurnosnih službi je tajnovitost i nepovjerenje prema srodnim službama drugih država. Činjenica članstva u Europskoj uniji, izgleda, nije presudno utjecala na smanjivanje razine nepovjerenja u odnosima između sigurnosnih službi različitih europskih država. Sve učestaliji sastanci ministara unutarnjih poslova europskih zemalja na kojima se raspravlja o potrebi razmjene informacija potvrđuju da takve razmjene dosad nije bilo, odnosno da je bila nezadovoljavajuća.
Smiješna upozorenja
Kao laiku, gotovo da su mi smiješne medijske vijesti o tome da je američka služba upozorila europske službe o tome da se mogu očekivati novi teroristički napadi. Upozorenje o tome uopće nije potrebno s obzirom na sve ono što se već dogodilo u Parizu i Bruxellesu i što se događa na područjima pod kontrolom Islamske države. Uostalom, sami teroristi najavljuju još krvavije pohode na europske države. Ako to nepotrebno generalno upozorenje o terorističkoj opasnosti nije popraćeno detaljnijim informacijama o tome tko, gdje i kako namjerava izvršiti napade, onda građani imaju pravo postavljati pitanja o svrhovitosti silnih milijardi koje se troše na rad sigurnosnih službi.
Umjesto racionalno zasnovane rasprave o uzrocima kriza i mogućim načinima njihova rješavanja u okvirima zajedničke europske politike, Europu zahvaća ksenofobna groznica i radikalno nacionalističko bunilo.
Posljednji napadi u Bruxellesu, ocijenjeni kao napadi na srce Europe, pokazuju u kolikoj su mjeri to srce i cijela Europa ovisni o činjenici da je Belgija gotovo disfunkcionalna država u kojoj nesnošljivost dviju etničkih skupina, Valonaca i Flamanaca, poprima takve razmjere da je ponegdje, odlukama lokalnih vlasti, pripadnicima jedne etničke skupine zabranjeno da kupuju nekretnine u mjestima u kojima žive pripadnici one druge skupine. Još prije dvadesetak godina, kao član izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, svjedočio sam pokušaju jednog valonskog zastupnika da nagovori Skupštinu da donese dokument o zaštiti francuskog jezika u regiji Bruxelles od flamanske ugroze.
Takvi međuetnički odnosi nipošto nisu dobra podloga za izgradnju učinkovitih službi zajedničke države. Pridodamo li tome činjenicu da je Bruxelles podijeljen na 19 samostalnih općina, otvaraju se pitanja o tome može li u takvom ambijentu biti zajamčena sigurnost pripadnika europske izvršne i predstavničke vlasti i, što je još važnije, čelnika europskih država koji onamo dolaze na sastanke.
Jednako predvidljivi kao i navala izbjeglica
Europol raspolaže detaljnim podacima o načinu funkcioniranja mreža za šverc ljudima, ali ne može poduzeti baš ništa da spriječi njihov rad. Službena Europska unija nije prepoznala da je rastući val izbjeglica dobrim dijelom posljedica djelovanja tih kriminalnih mreža niti je godinama, sve donedavno, išta činila da spriječi razgranavanje tog ilegalnog biznisa. Teroristički napadi – koji su bili jednako predvidljivi kao i navala izbjeglica iz zemalja u kojima je Zapad pripomogao stvaranju pravog pakla na Zemlji – samo su pojačali odlučnost zemalja članica da se odreknu Schengena, onoga što je uz zajedničku valutu najveće dostignuće EU-a.
Umjesto racionalno zasnovane rasprave o uzrocima kriza i mogućim načinima njihova rješavanja u okvirima zajedničke europske politike, Europu zahvaća ksenofobna groznica i radikalno nacionalističko bunilo. Kao da se pred našim očima veliki nedovršeni europski pothvat urušava upravo u trenutku kada bi se trebali poduzeti daljnji koraci prema njegovu učvršćenju.
Očita posljedica kriza s kojima se EU nije u stanju nositi – a to su još neprevladana financijska kriza, ukrajinska kriza, mogućnost izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a, izbjeglička kriza i terorizam – jest sve veća ovisnost Unije kao cjeline o sigurnosnim jamstvima Amerike i NATO-a.
Put prema ostvarivanju predsjedničine zamisli o većem angažmanu vojske u civilnim poslovima otvoren je nedavnim potpuno nepotrebnim zakonskim izmjenama.
Čini se da su bivše sovjetske kolonije u istočnoj Europi sve manje spremne odreći se bilo kojeg dijela suvereniteta u korist EU-a. Umjesto toga inzistiraju na povećanom angažmanu NATO-a na svom teritoriju. EU i NATO su se tim zemljama nudili kao dio zajedničkog euroatlantskog paketa, a danas kao da su suparnici u nadmetanju za osvajanje srca, duša i novca tih pretjerano ksenofobnih i premalo liberalnih novopečenih Europljana.
Nacionalna sigurnost
Nije čudno što, u okolnostima višestruke krize kojoj se ne nazire kraj i u kojoj EU više traži nego što može dati, države članice pokušavaju pronaći vlastite formule nacionalne sigurnosti. Hrvatska predsjednica je izrazito zainteresirana za tu problematiku. Vrijeme provedeno na visokoj dužnosti u NATO-u utjecalo je na to da ona prenaglašava vojnu komponentu sigurnosti koja bi, ipak, trebala biti presudna o obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti zemlje u slučaju strane agresije.
Put prema ostvarivanju predsjedničine zamisli o većem angažmanu vojske u civilnim poslovima otvoren je nedavnim potpuno nepotrebnim zakonskim izmjenama. Člankom 7. Ustava određeno je da se oružane snage mogu koristiti kao pomoć policiji i drugim državnim tijelima ako to zahtijeva narav pogibelji, to znači u “protupožarnoj zaštiti, spašavanju i u nadzoru i zaštiti prava Republike Hrvatske na moru”. Zakonskim izmjenama je predsjednici, koja je vrhovna zapovjednica oružanih snaga, omogućeno da i u mirnodopsko vrijeme ima nad oružanim snagama ovlasti koje Ustav ne predviđa.
Ambicije predsjednice
Provedenim zakonskim izmjenama nisu zadovoljene predsjedničine ambicije. Vrlo često ona govori o potrebi izgradnje sustava domovinske sigurnosti. Pritom nijednom nije objasnila čime bi se domovinska sigurnost razlikovala od nacionalne sigurnosti. Ustav definira da Sabor donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane. Ako sudimo temeljem onoga što je već učinjeno, možemo pretpostaviti da će pokušaj zamjenjivanja pojma nacionalna sigurnost pojmom domovinska sigurnost biti povezan s daljnjim proširivanjem predsjedničinih ovlasti izvan okvira određenih Ustavom.
Rasprave o tome je li reforma sigurnosnog sustava SAD-a pod predsjednikom Bushom mlađim bila ustavna ili ne do danas nije zaključena. Tada je djelovanje većine od 187 američkih sigurnosnih agencija podvedeno pod jedan resor, Odjel domovinske sigurnosti (DHS). No, tom reformom su CIA, FBI, Ministarstvo obrane i Ministarstvo zdravlja ipak ostali izvan DHS-a. Djelovanje DHS-a i drugih državnih tijela zaduženih za ostvarivanje zadaća domovinske sigurnosti koordinira Bijela kuća putem Vijeća za domovinsku sigurnost. To rješenje je sasvim razumljivo u SAD-u jer je ondje predsjednik nositelj izvršne vlasti.
U parlamentarnim demokracijama nositelj izvršne vlasti je vlada. Predsjedničino neprestano inzistiranje na terminološkim promjenama zapravo je pokušaj da se ona, mimo postojećeg Ustava, domogne izvršnih ovlasti koje joj ne pripadaju. Nadam se da će javnost i opozicija na vrijeme poduzeti sve da se u atmosferi izvanrednoga stanja, koja je posljedica izbjegličke krize i sve učestalijih terorističkih napada na europskom tlu, ne dogodi protuustavna uzurpacija vlasti u Hrvatskoj.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 26. ožujka 2016.