Komentar: Slučaj Tome Horvatinčića finalni je poraz hrvatskog sudstva
Horvatinčić je još 2013. tužio djecu poginulih i tražio tisuće eura odštete
Kada se jednom budu ozbiljno analizirali fenomeni izbornog uspjeha Mosta i raznih neovisnih lista na lokalnim izborima, od don Ivana Grubišića, preko Marijane Puljak, pa na koncu sve do Milana Bandića, bit će jednostavno uočiti crtu koja te, po svemu različite ljude i liste ujedinjuje. Riječ je o raširenom osjećaju nemoći znatnog dijela građana da utječu na političke procese, no u prvom redu o sveopćem nepovjerenju u institucije i politički sustav.
U svemu tome, jedna od neuralgičnih točaka tako havariranog sustava je naravno pravosuđe, koje je do te mjere svojim odlukama skandaliziralo javnost, čineći to već dugi niz godina, da je ne samo izgubilo povjerenje građana nego ih je dovelo u situaciju javnog ismijavanja brojnih presuda.
Teško je ne uočiti da su presudne faktore u takvim vrstama presuda činili politički i klasni momenti. Drugim riječima, u pravilu su nevjerojatne sudske odluke išle na ruku ljudima bliskim HDZ-u, kao i onima izvrsnog imovinskog stanja. Je li činjenica da su se ove dvije skupine ljudi često ispreplitale slučajna ili nije, na čitateljima je da presude. No ono što je i bez čitatelja evidentno, odnosi se na ovako opisanu sudsku praksu.
Bilo da se radilo o tome da su sinovi tajkuna, nakon što bi usmrtili srednjoškolke na cesti, kaznu odsluživali tako što bi se morali telefonski javljati u policiju, i to zbog školovanja u inozemstvu, bilo da su se pokušaji silovanja tumačili kao lokalni običaji, ali i na koncu, bilo da se Zdravka Mamića pustilo iz pritvora na radno mjesto u vlastiti klub, kojeg je po navodima istrage izravno oštetio.
Klasično ljetno popodne
Drugim riječima, kad god se čovjeku nešto učini nemoguće, bit će dovoljno da taj slučaj proslijedi hrvatskim sudovima, da bi ga učinili mogućim. Iako su navedeni slučajevi tek paradigmatski momenti hrvatskog sudstva, sve do presude Tomislavu Horvatinčiću bilo je teško očekivati da ih nešto može nadmašiti.
No, kako to obično biva, sudstvo je ovaj put nadmašilo samo sebe. Od proteklog tjedna smo suočeni s činjenicom da je usmrćivanje dvoje ljudi koji su uživali u klasičnom ljetnom poslijepodnevu na svojoj jedrilici vrijedno tek uvjetne kazne, uz čitav niz objašnjenja koja su odavno otišla van pameti. Ključni momenti iz presude kažu da je Horvatinčić, iako svjestan da može nekoga ugroziti, lakomisleno vozio automatskim pilotom, glisirao s 26,3 čvora te nije promatrao promet.
Jedrilici nije ustupio pravo puta, presjekao joj je put, naletio na nju i lomio je. Potom je prešao preko nje, zbog čega je talijanski bračni par odbačen u more te su oboje preminuli zbog ozljeda.
Cinično obrazloženje
Prilikom izricanja kazne u obzir su uzete olakotne okolnosti žaljenja, spremnosti na isplatu odštete, činjenica da prethodno nije osuđivan i da ima zdravstvene probleme. Kazneno djelo sutkinja je na kraju prekvalificirala iz neizravne namjere u nehat, odnosno, uzela blaži oblik djela, za koje je predviđena kazna u trajanju od 6 mjeseci do pet godina zatvora. U zatvor ide ako u roku od tri godine ponovi kazneno djelo, no nije mu zabranjeno upravljanje brodom.
Čak i kad ne bismo bili svjesni Hovatinčićeve vozačke prošlosti, ali i njegova ponašanja spram javnosti u brojnim aferama koje su ga pratile, ovakvo obrazloženje presude u tolikoj je mjeri cinično da je jednostavno nevjerojatno da je takvo nešto moguće. Krenemo li od olakotne okolnosti, u koju sutkinja ubraja spremnost na isplatu odštete i postavimo je uz bok činjenici kako je osuđeni Horvatinčić još 2013. na Trgovačkom sudu u Splitu tužio djecu poginulog bračnog para, tražeći od njih odštetu od 214 tisuća eura za štetu koja je nakon nesreće nastala na njegovu gliseru, lako ćemo uočiti ne samo moralni nego i logični sunovrat ovakve presude
Drugi bitan moment odnosi se na kvalifikaciju djela. Jer kako drukčije doli neizravnom namjerom tumačiti činjenicu da netko tom brzinom u vrlo prometnom akvatoriju usred ljeta vozi gliser kao da je na otvorenom moru, k tome ne promatrajući promet?
Ogoljena stvarnost
Usporedbe radi, ovakvo ponašanje na moru bilo bi ekvivalent vožnji od nekih 120 na sat kroz zagrebačku Ilicu u ponedjeljak ujutro. Ovako navedene činjenice, pored kojih se ne može zanemariti svijest onih koji su donijeli presudu o tome kako će ona odjeknuti u javnosti, svjedoči ponajprije o uvjerenju u vlastitu nedodirljivost.
Jer donošenje ovakve presude mimo svakog morala i logike predstavlja zapravo izrugivanje ne samo onima koji su nastradali i njihovim najbližima nego i čitavom hrvatskom društvu. Preciznije govoreći, njegovu pretežnom dijelu koji ovakvu sudsku milost ne bi mogli dočekati ni u najljepšim snovima. Stoga je cinizam suda koji donosi ovakve presude posve jednak cinizmu samog Tomislava Horvatinčića, koji je u jeku najžešćih prosvjeda protiv njegova projekta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, preko znatnog dijela površine pročelja novoizgrađenog kompleksa, postavio transparent s natpisom “Hvala braniteljima”.
Ako nije računao na beskrajnu naivnost građana, u što je uputno otvoreno sumnjati, Horvatinčić je ovim transparentom iskazao onu vrstu moralne bešćutnosti, kakvu su iskazivali Krležini Glembayevi, inače odlično uprizoreni u zgradi smještenoj neposredno do Horvatinčićeva kompleksa. Ponekad slučaj savršeno ogoli stvarnost.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 21. studenog 2015.