Komentar: Što nam je otkrio Zid srama u državi koja se boji izbjeglica
Jedan sustav vrijednosti u kući, drugi izvan nje. Viđeno je to više puta
Prolazak stotinjak tisuća sirijskih i afganistanskih izbjeglica kroz Sloveniju očekivano je prouzročio izvanrednu situaciju. Do pet do dvanaest slovenska je vlada vjerovala da će je sve to zaobići, da će izbjeglička kolona kao ponekad nadolazeći uragan nad Hrvatskom izgubiti moć ili se okrenuti prema Mađarskoj, da će se, dakle, sto tisuća jadnika predomisliti i na pola puta odustati od želje po životu u Njemačkoj i Skandinaviji te se vratiti odakle su došli. Iako onoga odakle su oni došli više nema ili, u najboljem slučaju, tamo nema ničega čemu bi se vrijedilo vraćati, našu je vladu izbjeglički val iznenadio kao što naše zimske službe svakog prosinca iznenadi snijeg.
Od suza do Orbana
Tako su naši vodeći političari za samo nekoliko dana prešli put od ljudi kojima se, dok govore o izbjeglicama, rose humanističke oči, do nakostriješenih orbanovaca koji u najezdi imigranata vide isključivo sigurnosni problem koji se, provjereno, može riješiti samo ogradama. Ili, kako to u Sloveniji nazivamo, tehničkim zaprekama.
Jebiga, shizofrena vlada za shizofrenu državu. Izbjeglička je kriza samo još jednom ukazala na poznatu shizofrenost slovenskog društva. S jedne strane gomile dobrovoljaca koji pokušavaju pomoći, odlaze na granicu, nose ljudima hranu, lijekove i odjeću, a s druge se nagomilala nevjerojatna količina straha pred tobožnjom islamizacijom Europe u svrhu koje, tako kažu, ti ljudi žedni i gladni pješače prema sjeveru. Taj se strah u proteklih nekoliko tjedana nerijetko manifestirao direktnim pozivima na upotrebu vojne sile, kojom bi trebalo ljudima krive vjere, to jest budućim teroristima, spriječiti da kroče na slovensku zemlju.
U jednom trenutku netko je na Facebooku skupio nekoliko najžučnijih izljeva mržnje (uglavnom su to bila razmišljanja o nužnosti napada na izbjeglice) i objavio ih na stranici Zlovenija.tumbir.com. Tu ste mogli vidjeti slike ljudi (profilne slike s Facebooka, često s djecom) s imenom i prezimenom te pod njima njihove izjave. Nismo, naravno, prvi put vidjeli da se fini, obiteljski ljudi, u strahu pred smakom svijeta zbog ovih ili onih Židova, pretvaraju u monstrume željne krvi i zapisuju stvari od kojih bi se i Ruža Tomašić ogradila. No kad je netko to iščeprkao iz fejsbukovske digitalne džungle, uredno posložio i primjereno imenovao, najednom je o tome brujala čitava Slovenija.
I kao da su ljudi tek tada shvatili da to što tamo na tom Facebooku piše možda i ne bi trebalo pisati, i da je to što piše ružno. Kao da je uz riječi tih finih, obiteljskih ljudi stvarno trebalo napisati ta tri magična velika slova (Z, L i O) pa da nam iz dupeta u glavu dođe o čemu se tu zapravo radi.
Molbe za oprost
Odmah zatim je krenula i prepirka oko toga je li takvo javno sramoćenje digitalnih anonimaca legitimno i zakonski dozvoljeno te služi li istinski nečemu takav zid srama, koji pred čitavom državom ispostavlja nekoliko frustriranih, prestrašenih jadnikan. Još jedna prepirka između partizana i domobrana koja je napunila forume i društvene mreže, i ništa više. Pri tom je bilo zanimljivo vidjeti kako su se svi složili da stranica Zlovenija.tumbir.com te ljude sramoti pred svijetom. A stid su, čini se, osjetili i oni sami.
Naravno, sve su slike sa stranice Zlovenija.tumbir.com u roku od nekoliko dana uklonjene, a umjesto njih objavljeni mailovi u kojima ljudi ponizno mole redakciju, i sve nas, za oprost jer, kao, samo ih je bilo strah izbjeglica i u stvari nisu baš doslovno mislili to što su napisali. Netko je čak napisao da ima petero djece i da se zbog te objave boji za njih. Ispada da je tim finim, obiteljskim ljudima potpuno jasno kako je to što su napisali zlo i naopako i da im je istinski žao što su u očima javnosti ispali zlikovci.
Ali zašto ih onda nije smetalo što su to napisano na Facebooku mogli vidjeti mnogi njihovi poznanici, susjedi, prijatelji, suradnici, članovi obitelji i tko zna tko još? Zašto su se tek pred gomilom nepoznatih ljudi, pred posve apstraktnom javnošću koja je zavirila na stranicu Zlovenija.tumbir.com, posramili vlastitih misli?
Čuli su za Isusa, ali…
Na ta vam pitanja ne mogu sa sigurnošću odgovoriti. Da pogađam, rekao bih da ti ljudi vrlo dobro poznaju vrijednosti koje, barem prividno, prevladavaju u Europi, načuli su nešto o deklaraciji o ljudskim pravima, otprilike im je jasno što piše u ustavu Republike Slovenije, poznato im je o čemu govori Isusovo učenje, barem ono nešto o svetosti i nedodirljivosti života, bezbroj su puta čuli onu ‘svi drugačiji, svi jednakopravni’, naslušali se o demokraciji, slobodi, pravnoj državi (na kraju krajeva, ako je vjerovati pojedinim anketama, ljudi kao razlog za strah pred izbjeglicama u osamdeset posto primjera navode strah pred, pazi sad, ugrožavanjem europskih vrijednosti).
Savršeno im je, dakle, jasno na čemu je zasnovana moderna Europa u kojoj oni svojom voljom žive, ali se intimno, odnosno u okruženju svojih Facebook prijatelja, nekako ne slažu s tim. Tamo gdje su svoji među svojima, njihove su vrijednosti upravo suprotne europskim i kršćanskim i u tome oni ne vide baš nikakav problem sve dok kao takvi mogu biti neprimjetni, dobro sakriveni u masi istomišljenika. A onda neko izmisli stranicu Zlovenija.tumbir.com i oni se moraju, ne bi li ugodili vrijednostima većine, sramiti samih sebe i svojih intimnih uvjerenja.
A to vam je, vjerujem, vrlo dobro poznato. Jedan sistem vrijednosti u kući, a drugi van nje, to smo milijun puta vidjeli, ratove smo počinjali i države su nam se raspadale zbog tih i takvih dvojnosti, zbog baš takvih finih, obiteljskih ljudi što u svojim kućama nisu pretjerano vjerovali u vrijednosti društva u kojem su živjeli, ali su pred svijetom krili svoje grešne misli strpljivo čekajući dan kada će grešno postati sveto. I takav dan, znamo mi to i predobro, naposljetku uvijek dođe.
A kada dođe, zlo više neće biti naopako i fini, obiteljski ljudi ničega se više neće stidjeti.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. studenog 2015.