Komentar Dragana Markovine: Totalitarni diskurs pogubljenog HDZ-a u viziji novog društva
Obračunavati se 2015. s komunizmom svjedoči o intelektualnoj nemoći
Ako je netko od neupućenih građana i imao nekakvih dvojbi oko toga kakvu viziju budućeg razvoja zemlje i društva nude HDZ i njegovi partneri, točnije bave li se suvremenim problemima i smještaju li Hrvatsku u kontekst modernog svijeta, ili ratuju s povijesnim utvarama, mogao se tih dvojbi jednostavno riješiti prateći ono što se ovih dana događa po Dalmaciji.
Čak i kad bismo zanemarili djelovanje Slobodne Dalmacije, čiji novopečeni kolumnisti posve otvoreno uspoređuju političke poteze premijera Milanovića s onima Adolfa Hitlera, optužujući Alexa Brauna praktično za plagijat nacističkih politika, što je potpisao Ivica Šola, teško je ne uočiti kakvu atmosferu stvara i potiče vodstvo te stranke. U prilog ovom zaključku osvrnut ćemo se na dva događaja iz prošlog tjedna, aktivnost župana Zlatka Ževrnje u Podbablju i projekciju filma ‘Neprijatelj naroda’ u splitskom Kinu Central. Ževrnja je, naime, prilikom proslave Dana Općine Podbablje, u mjestu Drum svečano otkrio spomen-ploču posvećenu poginulima za slobodu Hrvatske.
Drama u Podbablju
U pristojnom društvu i normalnim okolnostima ova vijest tretirala bi se kao jedan rutinski i politički sasvim nebitan izvještaj, no ovdje to naravno nije slučaj. Osim toga što je ploča podignuta na istom mjestu, koristeći čak i isto postolje na kojemu je desetljećima stajala ploča s imenima mještana poginulih u antifašističkoj borbi, zahvaljujući čemu njeno postavljanje predstavlja otvoreni čin zatiranja memorije, u samom tekstu ističe se veliko slovo u, dok je hrvatski grb izveden s prvim bijelim poljem.
Šira javnost, kojoj je otvaranje ove ploče i bilo namijenjeno, njenu političku poruku i idejnu simboliku ne može, naravno, shvatiti nikako drukčije, u odnosu na ono što su i sami organizatori željeli poručiti. Riječ je o neskrivenoj glorifikaciji ustaške simbolike, koja je tim zlokobnija što istodobno zatire memoriju na ljude koji su od tog režima stradali. Iako se župan Ževrnja kasnije branio da on o svemu tome ništa nije znao, naglasivši kako unatoč tome ne vidi ništa sporno u sadržaju ploče, ovaj slučaj govori nam mnogo više od onoga što se željelo poručiti.
Zakašnjeli film
Naime, iako ovaj primjer predstavlja dio šireg trenda, njegova slikovitost i predizborni moment u kojem se dogodio pretvaraju ga u paradigmu odnosa HDZ-a prema društvenom pamćenju i politici uopće. Riječ je o očitom okretanju teza, u kojem pripadnici jedne stranke uporno optužuju aktualnu vlast i svakoga s ljevice da nas stalno vraćaju u prošlost, radeći, i to kao jedini, upravo ono za što druge optužuju. Pri čemu u cijelom tom procesu računaju na podršku znatnog dijela građana koji su, posve razumljivo umorni od historiografskih rasprava i smatraju da su te teme irelevantne. Što bi bilo sasvim u redu kad bi bilo logičnog odgovora na pitanje: ako su spomen-ploče, imena ulica i slične stvari nevažne, zašto se onda neke ploče uništavaju i imena ulica mijenjaju? Sve ovo dovodi nas do poruka izrečenih na predstavljanju dokumentarnog filma ‘Neprijatelj naroda’, autorice Višnje Starešina.
Producirajući film koji ima za temu poslijeratne obračune komunističkih vlasti s ljudima koje se smatralo neprijateljima režima, Višnja Starešina je otvorila jedno od važnih pitanja u ovom društvu. No cijeli problem retorike koja se koristila nakon promocije filma leži u tome što su tamo prisutni, uključujući i Hloverku Novak-Srzić, očito sebe uvjerili kako smo u 1989. ili 1990. godini, u kojoj hrabri autori otvaraju do tada zabranjene teme. Tretirati ovu temu kao ekskluzivnu i beskompromisnu te kao ključno pitanje društva, u kojem se već 25 godina vodi rasprava o poslijeratnim zločinima komunističkih vlasti može značiti samo dvije stvari. Ili su oni koji tako nastupaju posve izgubili mogućnost pamćenja, ili ne znaju proizvesti nikakvu drugu politiku, doli one koja ratuje s utvarama.
Deficit imaginacije
Preciznije govoreći, obračunavati se 2015. godine s avetima komunizma, koji nitko živ ne zastupa, svjedoči ponajprije o intelektualnoj nemoći da se razumije suvremeno društvo. Iako bi već i ovakav deficit imaginacije koji njeguju u glavnoj oporbenoj stranci s ozbiljnim izgledima za osvajanje vlasti, bio dovoljno zabrinjavajući, totalitarni diskurs koji se pritom koristi je još problematičniji. Kako, uostalom, shvatiti izjavu psihijatra Gorana Dodiga, inače jednog od kandidata Domoljubne koalicije u 10. izbornoj jedinici, koji je nakon gledanja filma zaključio: ‘Kada pogledate ovaj film, pitate se što napraviti? Rađa se ili pasivnost ili agresija. Što učiniti?’.
Odgovor koji mu je onda s pozornice ponudila Hloverka Novak Srzić, rekavši kako treba smijeniti Radmana, što je poslužilo Dodigu kao uvod u obračun s navodnim lažima, neistinama i destrukcijama koje svaku večer servira javna televizija, sasvim je jasno ukazao na diskurs koji prijeti da postane dominatan u Hrvatskoj nakon izbora. Bilo kakav suvisao razgovor u situaciji koja koristi ovakav tip govora postaje naravno nemoguć. Što nas ostavlja u dvojbi prema kome bi se ta agresija o kojoj Dodig i dodici dvoje trebala manifestirati i zašto, te o kakvom je tipu agresije riječ?
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. listopada 2015.