Komentar: Zašto je Stierov esej o budućnosti HDZ-a bitan za Hrvatsku

Stranačka marginalizacija

Prije toga je uhodanim kanalima isposlovano da policija zabrani održavanje skupa na koji je došla većina nesuđenih osnivača HDZ-a i tako im onemogući da i oni osnuju svoj HDZ.

Već 1990. godine, nedugo nakon što je postao predsjednik Predsjedništva Hrvatske, Franjo Tuđman je iz HDZ-a izbacio jednog od počasnih predsjednika stranke Šimu Balena jer je ovaj javno demantirao Tuđmanove tvrdnje da mu je UDBA ubila roditelje. Prilika da se već tada počne razmišljati o unutarstranačkoj demokraciji u HDZ-u je propuštena.

Da HDZ nije osposobljen za vođenje demokratske rasprave i usuglašavanje stajališta o najozbiljnijim političkim pitanjima, pokazala je afera s dvojicom njegovih osnivača i istaknutih članova – Mesićem i Manolićem. Oni su se suprotstavljali suradnji HDZ-a s Miloševićem u politici podjele Bosne i Hercegovine. Premda su obnašali najviše političke dužnosti u državi, u stranci su bili marginalizirani. Kad su 1994. godine – oslanjajući se ponajprije na sve brojnije nezadovoljnike iz redova HDZ-ovih saborskih zastupnika – pokušali suprotstaviti se politici koju je bila suprotna deklariranim načelima stranke, protiv njih su primijenjene drastične mjere.

Brojanje glasova

Mesić je uz neskriveno kršenje odredaba saborskog poslovnika smijenjen s mjesta predsjednika Zastupničkog doma Sabora. Nedugo zatim naoružani policijski specijalci su, ne čekajući da dojučerašnji državni dužnosnik sam napusti stan, intervenirali usred noći da bi njega i obitelj izbacili iz stana. Kako bi se onemogućilo da HDZ izgubi većinu u Saboru, zastupnici koji su se pridružili Mesiću i Manoliću bili su izloženi najgrubljim prijetnjama i ucjenama pred kojima su neki od njih pokleknuli. Očito, demokratske norme i uzusi nisu uhvatili korijena u HDZ-u.

Nakon smrti Franje Tuđmana pojavilo se više kandidata za predsjednika HDZ-a. No, činjenica da je na stranačkoj konvenciji 2002. godine daleko važnije bilo tko kontrolira brojanje glasova negoli kakav je program iznio koji od kandidata, govori o ozbiljnim iskušenjima na putu demokratizacije HDZ-a. Da nešto s demokracijom nije u redu, moglo se zaključiti po tome što je najozbiljniji Sanaderov protukandidat Ivić Pašalić na koncu izbačen iz HDZ-a.

Ni recentnija povijest HDZ-a ne govori o visokoj razini demokratske svijesti unutar te stranke. Tako je 2009. godine na prijedlog Ive Sanadera, koji netom što je dao ostavku na dužnosti predsjednika vlade i predsjednika HDZ-a, za njegovu nasljednicu na tim dužnostima aklamacijom – bez ikakve procedure kandidiranja, bez ikakve mogućnosti da bilo tko izrekne prigovor ili da se netko drugi kandidira i bez bilo kakve primisli o tome da bi kandidatkinja trebala iznijeti ikakav politički program o kojem bi se prije glasanja moglo raspravljati – izabrana Jadranka Kosor.

Nedemokratska praksa

Godinu dana kasnije Ivo Sanader je izbačen iz stranke. Nakon gubitka parlamentarnih izbora 2011. godine Jadranka Kosor je izgubila izbore za stranačku predsjednicu. Njezin protukandidat, kojega je godinu dana prije primila u HDZ, izbacio ju je iz stranke 2012. godine. Taj obrazac prema kojemu poraženima više nije mjesto u stranci ukazuje na ozbiljne probleme. Ako se ne može tolerirati postojanje neistomišljenika i potencijalnih suparnika u unutarstranačkim nadmetanjima, onda je to jasan znak da stranka nije usvojila demokratske vrijednosti i procedure usuglašavanja političkih stajališta i interesa.

Kad netko javno progovori o potrebi demokratizacije političkih stranaka u Hrvatskoj, onda se neizbježno javljaju asocijacije na navedene primjere nedemokratske prakse. Premda on ne spominje te primjere, očito je da je i Davor Stier imao više nego dovoljno povoda za razmišljanje o demokratizaciji HDZ-a, ali i drugih političkih stranaka.

Ako stranka koja je obnašala vlast u Hrvatskoj veći dio razdoblja od trenutka državnog osamostaljenja ima tako ozbiljne teškoće s razumijevanjem i prakticiranjem demokracije, nije nikakvo čudo da je pod njenom upravom bilo problema s provedbom demokracije u državi. Prve godine vlasti HDZ-a bile su uvelike obilježene zloupotrebom svih državnih resursa radi potkupljivanja ili ušutkavanja političkih suparnika, ovisno o procjeni kakvo bi sredstvo moglo biti učinkovitije.

Recidiv te stare prakse ovih je dana isplivao na površinu kroz slučaj Rašković. Današnje vodstvo HDZ-a, očito, smatra da je priznavanje Raškovićevih zasluga za lojanost Hrvatskoj u vrijeme rata opravdano uvjetovati njegovom današnjom lojalnošću HDZ-u.

Ograničavanje moći

Najava Tomislava Karamarka da će se predsjednik stranke ubuduće birati po načelu jedan čovjek-jedan glas zasad je neostvareno obećanje. Od relevantnih stranaka predsjednik se tako bira u SDP-u. Čak ni relativno beznačajna stranka kao što je to danas HSLS nije smogla snage da uvede takav način izbora svog predsjednika. Premda bi biranje predsjednika neposrednim izjašnjavanjem svih članica i članova stranke bio nedvojben demokratski napredak, Stier opravdano ukazuje da se demokratizacija stranaka nipošto ne bi smjela zaustaviti samo na tome. Daljnji korak bi trebalo biti ograničavanje moći predsjednika i užeg stranačkog vodstva.

Središte Stierova interesa je gotovo neograničena moć stranačkog predsjednika i najužeg kruga članova vodstva. Pritom se to ne odnosi samo na HDZ. Činjenicu da je preferencijalno glasovanje uvedeno tek nakon ozbiljnog pritiska javnosti, Stier ocjenjuje kao nedostatan ustupak koji su političke elite bile spremne učiniti građanima.

Nepostojanje demokratskih procedura unutar stranaka vodstvima omogućuje gotovo proizvoljno donošenje odluka o eliminiranju nepoćudnih osoba iz članstva, ali i apsolutnu kontrolu nad time tko će biti kandidat na izborima za Sabor. Da bi se to izbjeglo, Stier predlaže da se po načelu jedan čovjek-jedan glas ne trebaju birati samo predsjednici stranaka i članovi rukovodećih tijela, nego i stranački kandidati na izborima.

Velike teškoće

I ne samo to. On predlaže da se – prema uzoru na američke primaries – o potencijalnim stranačkim kandidatima omogući prethodno izjašnjavanje simpatizera i građana kako bi stranka kandidirala osobe koje imaju najviše izgleda za pobjedu “bez obzira na preferencije stranačkog vodstva”.

Premda je ta zamisao privlačna, čini se da Stier nije razmislio o svim pretpostavkama nužnim za njenu uspješnu provedbu. Jedno od najsnažnijih izvora moći stranačkih rukovodećih tijela je izborni sustav u Republici Hrvatskoj. Čisti proporcionalni sustav podrazumijeva da stranačko vodstvo oblikuje i nadležnim državnim tijelima prijavljuje listu kandidata. Čak i kad bi se provelo prethodno izjašnjavanje članstva o kandidatima za listu, utjecaj stranačkog vodstva na definitivno oblikovanje stranačke liste bilo bi nemoguće isključiti.

Dodatnu teškoću predstavlja činjenica da su stranke redovito organizirane na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave, dakle u općinama, gradovima i županijama, a izborne jedinice se ne poklapaju s njihovim administrativnim granicama.

Usuglašeni stavovi

Američki (i britanski) izbori – koje Stier ponajprije ima na umu kao mogući uzor – odvijaju se po čistom većinskom principu. U svakoj izbornoj jedinici bira se jedan kandidat, a pobjednik je onaj koji osvoji najviše glasova. Za pobjedu je, dakle, dovoljna relativna većina. Da bi Stierova zamisao bila bliža mogućem ostvarenju, sadašnji proporcionalni izborni sustav trebalo bi zamijeniti čistim većinskim sustavom.

Stier opravdano ustvrđuje da se “jedinstvo i funkcioniranje stranke u uvjetima decentralizirane moći mora više temeljiti na zajedničkim vrijednostima i usuglašenim političkim programima” umjesto na monolitnosti i koncentraciji moći u rukama jednog čovjeka. Jedan od načina da se to postigne je promjena stranačkih statuta. Stierov esej je koristan poticaj za razmišljanje na tom tragu.

Osobne kvalitete

Činjenicom da je smogao hrabrosti objaviti svoj prijedlog Stier je – svjesno ili nesvjesno – primjerom pokazao što treba učiniti. Činjenica da je za pisanje i objavljivanje jednog tako benignog teksta bila potrebna hrabrost govori da se u Hrvatskoj ipak još treba boriti za demokraciju. Sama pravna regulacija načina upotrebe moći u strankama i u državi nije dostatno jamstvo da će interesi građana i demokratski imperativi biti poštivani.

Tek kad je opozicija dovoljno organizirana, snažna i hrabra da se suprotstavi zloupotrebama vlasti, može uspješno inzistirati na praktičnoj provedbi demokratskih načela zapisanih u Ustavu, zakonima i stranačkim statutima. Slobodu i demokraciju potrebno je izboriti i neprestano bdjeti nad njima. O demokratskoj osviještenosti građana i osobnim kvalitetama vladajućih i opozicijskih lidera ovisi hoće li netko kome je povjerena vlast pasti u iskušenje da je zloupotrijebi i – ako to učini – ostati nekažnjen.

Demokracija pretpostavlja da će se nadmetanje vlasti i opozicije odvijati u Ustavom i zakonima propisanim okvirima. HDZ je stranka čije funkcioniranje u opoziciji otežava nedemokratski mentalni sklop njena vodstva i dijela članstva, prema kojemu za njih ne vrijede zakoni koje nisu sami donijeli, pa čak ni oni koje su donijeli, ali nisu ozbiljno mislili primjenjivati ih.

Interesi građana

Jedino time je moguće objasniti da je težište svog djelovanja u prošlom mandatu HDZ umjesto na djelovanje u Saboru stavio na nasilno onemogućavanje provedbe zakona, na ometanje državnih ceremonija i na potporu prosvjedima koji su katkad graničili s terorizmom. Razumije se da takva iskustva ne najavljuju da bi moguća buduća HDZ-ova vlada, ako bi to ovisilo samo o HDZ-u, mogla biti znatno više demokratična nego što su to bile vlade u vrijeme Franje Tuđmana. Ali činjenica da će opozicija biti snažna – neovisno o tome s kojom opcijom će MOST sastaviti vladu ako do dogovora dođe – trebala bi biti jamstvo da će demokracija u Hrvatskoj ojačati.

Stier je u svom eseju pokazao da su interesi građana, zapravo, suprotstavljeni interesima političkih elita. Izborni uspjeh Mosta potvrđuje tu njegovu postavku. No, za uspješnu provedbu demokracije potrebno je da interesi građana budu artikulirani i u obliku javno prezentiranog pozitivnog političkog programa. A to opet trebaju ponuditi i provesti u djelo pripadnici političkih elita. Zbog toga je važno da građani ne odustaju od svog prava da izaberu one koji najbolje artikuliraju njihove interese.

---

 

Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. prosinca 2015.