S fanfarom ”u pakao poveli te vragovi”, ispratio je Glavaš još toplog pokojnika na Fejsbuku. A s umilnom porukom povodom Ercegove smrti pridružio se glavnom optuženiku iz procesa Selotejp i Garaža i Stevo Culej, bivši HDZ-ov saborski zastupnik. ”Trebao je i prije”. Dakle, umrijeti. To jest, i previše je živio Zoran Erceg.
Ne mogu protiv sebe
Kad netko umre, pristojan svijet malo pogne glavu. Zažališ čak i onoga s kojim se ni u čemu nisi slagao, tko ti se nimalo nije sviđao. Barem njegovu obitelj. Dijete, majku. Jer smrt je ipak nešto što je previše. Zato ne laješ i kad bi lajao. Naprosto ne odeš na sprovod. Ne odneseš buket tulipana. Pustiš.
Ali ova su dvojica ”emotivaca” ostala cijepljena od tog općeljudskog takta premda ih je o njemu ”od srijede do petka” badava učila i ta sirota vjera kojoj se i svakakav klatež zaklinje na vjernost, a koja njima stoji kao magaretu sedlo.
Momci ne mogu protiv sebe. U sefu njihovih vrijednosti položena su druga blaga. Sućut nije među njima. Glavašu je 5. srpnja počelo drugo suđenje za okrutni ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti, šest godina nakon što je presuda na osam godina ukinuta zbog tehničke proceduralne greške. On smatra da se nema što prigovoriti njegovim djelima. Vratio se iz bjekstva u BiH. Zato valjda Zorana Ercega šalje u Pakao.
‘Treba razbiti ogledalo’
Inverzija je korisna alatka za samozavaravanje i miran san. Umjesto isprebijanih ljudi vezanih za radijatore i žarenih kiselinom po golom mesu, onda se spava sa slikama zlatnog ordenja, počasnih uniformi, Sabora i komfornih kabineta vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To nije bio Ercegov svijet. Taj je – a mogao je fino živjeti od vojne penzije i biti pozivan na kongrese Hvidre – drečao protiv šatoraša iz Savske i crnih marševa po Zagrebu pitajući tko ih je ovlastio da govore što je u interesu hrvatskog naroda. ” Ovi u šatoru imaju od države 25 tisuća kuna ukupnih mjesečnih primanja. Svi su dobili aute i kuće”, govorio je Erceg i zato su ga, dakako, mrzili. Treba razbiti ogledalo.
Čekamo presudu
Prije dvije godine osudili su ga uvjetno na 15 dana zatvora zbog verbalnog delikta jer je protestirao da je Tuđman bio zločinac. Zabranili su mu da se godinu dana približi spomeniku u Zagrebu da se, ako ga spazi, ne uvrijedi kamen Kuzme Kovačića. Devedesetih je bio član Dalmatinske akcije.
Nosio je taj Erceg svoju glavu, kakva bila da bila, a ne Glavaševu, Culejevu i Tuđmanovu. Tako neprilagođenoga domoljubaškom mainstreamu, svojeglavoga, buntovnoga, nepriznatoga, i red je da ga pokosi karcinom, zar ne, trebao je i prije. I da Strašni sud Branimira Glavaša i Steve Culeja stavi na tu strašnu smrt svoj hladni pečat. Da postoji njihov Pakao, tamo bi skončalo barem pola Hrvatske. Ali čekamo novu presudu Glavašu pa ćemo vidjeti tko ide u pravi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Komentari Glavaša i Culeja nakon smrti Zorana Ercega očekivano su gnjusni. Da postoji njihov Pakao, tamo bi skončalo barem pola Hrvatske
'U pakao poveli te vragovi', napisao je Glavaš, na što se nadovezao Culej: 'Trebao je i prije'
Ova su dvojica 'emotivaca' ostala su cijepljena od tog općeljudskog takta premda ih je o njemu 'od srijede do petka' badava učila i ta sirota vjera kojoj se i svakakav klatež zaklinje na vjernost, a koja njima stoji kao magaretu sedlo.
Branimir Glavaš, heroj nacionalističkog hrvatstva iz devedesetih i jednom već pravomoćno osuđeni ratni zločinac, vjeruje u Boga i u Pakao, ali očito ne da bi i njega samoga onda moglo čekati mjesto u kažnjeničkom bezdanu vječne vatre. No zato je ”vragovima” preporučio da ravno u Pakao smjesta otpreme dušu Zorana Ercega, splitskog ratnog vojnog invalida iz registra branitelja, fotografa i građanskog aktivista koji je jučer u 62. godini preminuo od raka.
S fanfarom ”u pakao poveli te vragovi”, ispratio je Glavaš još toplog pokojnika na Fejsbuku. A s umilnom porukom povodom Ercegove smrti pridružio se glavnom optuženiku iz procesa Selotejp i Garaža i Stevo Culej, bivši HDZ-ov saborski zastupnik. ”Trebao je i prije”. Dakle, umrijeti. To jest, i previše je živio Zoran Erceg.
Ne mogu protiv sebe
Kad netko umre, pristojan svijet malo pogne glavu. Zažališ čak i onoga s kojim se ni u čemu nisi slagao, tko ti se nimalo nije sviđao. Barem njegovu obitelj. Dijete, majku. Jer smrt je ipak nešto što je previše. Zato ne laješ i kad bi lajao. Naprosto ne odeš na sprovod. Ne odneseš buket tulipana. Pustiš.
Ali ova su dvojica ”emotivaca” ostala cijepljena od tog općeljudskog takta premda ih je o njemu ”od srijede do petka” badava učila i ta sirota vjera kojoj se i svakakav klatež zaklinje na vjernost, a koja njima stoji kao magaretu sedlo.
Momci ne mogu protiv sebe. U sefu njihovih vrijednosti položena su druga blaga. Sućut nije među njima. Glavašu je 5. srpnja počelo drugo suđenje za okrutni ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti, šest godina nakon što je presuda na osam godina ukinuta zbog tehničke proceduralne greške. On smatra da se nema što prigovoriti njegovim djelima. Vratio se iz bjekstva u BiH. Zato valjda Zorana Ercega šalje u Pakao.
‘Treba razbiti ogledalo’
Inverzija je korisna alatka za samozavaravanje i miran san. Umjesto isprebijanih ljudi vezanih za radijatore i žarenih kiselinom po golom mesu, onda se spava sa slikama zlatnog ordenja, počasnih uniformi, Sabora i komfornih kabineta vlasti.
To nije bio Ercegov svijet. Taj je – a mogao je fino živjeti od vojne penzije i biti pozivan na kongrese Hvidre – drečao protiv šatoraša iz Savske i crnih marševa po Zagrebu pitajući tko ih je ovlastio da govore što je u interesu hrvatskog naroda. ” Ovi u šatoru imaju od države 25 tisuća kuna ukupnih mjesečnih primanja. Svi su dobili aute i kuće”, govorio je Erceg i zato su ga, dakako, mrzili. Treba razbiti ogledalo.
Čekamo presudu
Prije dvije godine osudili su ga uvjetno na 15 dana zatvora zbog verbalnog delikta jer je protestirao da je Tuđman bio zločinac. Zabranili su mu da se godinu dana približi spomeniku u Zagrebu da se, ako ga spazi, ne uvrijedi kamen Kuzme Kovačića. Devedesetih je bio član Dalmatinske akcije.
Nosio je taj Erceg svoju glavu, kakva bila da bila, a ne Glavaševu, Culejevu i Tuđmanovu. Tako neprilagođenoga domoljubaškom mainstreamu, svojeglavoga, buntovnoga, nepriznatoga, i red je da ga pokosi karcinom, zar ne, trebao je i prije. I da Strašni sud Branimira Glavaša i Steve Culeja stavi na tu strašnu smrt svoj hladni pečat. Da postoji njihov Pakao, tamo bi skončalo barem pola Hrvatske. Ali čekamo novu presudu Glavašu pa ćemo vidjeti tko ide u pravi.