Nekad je nužno odabrati stranu

Konačni odlazak HDZ-ovog kingmakera: Kako je uklonjen Vladimir Šeks

Dubinski opis iznimne karijere čovjeke koji je 27 godina bio u vrhu HDZ-a

Vladimir Šeks dolazi na sjednicu Sabora
FOTO: PIXSELL/PIXSELL

Prije neke dvije, dvije i pol godine, tijekom jednog opuštenog ručka u danas nepostojećoj Petoj četvrtini, Zoran Milanović počeo je lamentirati o raznim razinama tadašnjeg HDZ-ova vodstva, poglavito političkim i karakternim: “Znate što”, zaključio je bivši premijer, “Vlado Šeks jedini je ozbiljan čovjek u tom društvu. On je jedini preostali autentični HDZ-ov političar”.

Svi znaju koliko Zoran Milanović ne voli Hrvatsku demokratsku zajednicu i koliko mu je komplicirano davati komplimente bilo kojem istaknutijem pripadniku HDZ-ove nomenklature. Pa ipak, zadnji HDZ-ov začinjavac na predsjednika SDP-a ostavljao je znatno bolji dojam od svih Šeksovih mlađih stranačkih kolega.

“Jedini preostali pravi HDZ-ov političar” napustio je aktivnu politiku odlaskom u Ured predsjednice Republike, da bi ovotjednim prisilnim odlaskom iz predsjedničina Ureda, definitivno završio političku karijeru.

Gadna pogreška

U kontroverznim i prilično nečasnim okolnostima.

Šeks je, “na vlastiti zahtjev”, izbačen s Pantovčaka, jer je inzistirao na pomilovanju stanovitog Vanje Goldbergera, kojeg je policija pronašla s puno više kokaina nego što bi bilo kome moglo trebati za osobnu uporabu.

Šeks je svakako gadno pogriješio tražeći Goldbergerovo pomilovanje, no čini nam se ipak kako je jedan od utemeljitelja HDZ-a pogriješio znatno manje od predsjednice Republike koja je hladnokrvno pomilovala čovjeka koji je, pak, oprostio kreditni dug jednom od donatora njezine kampanje.

Vladimir Šeks, u svom ispadu milosrđa, nije barem ušao u financijski sukob interesa, za razliku od Kolinde Grabar Kitarović, koja je sramotnim odlukama o pomilovanju poništila učinak vrlo dobre odluke o neprihvaćanju posjeta srpskog predsjednika Nikolića Zagrebu.

Politički put Vladimira Šeksa završio je, u svakom slučaju, jednako kontroverzno kao što je i počeo.

Predsjednica RH i Šeks
Predsjednica RH i Šeks PIXSELL

Dva su glavna obilježja četvrtstoljetne Šeksove političke karijere u neovisnoj Hrvatskoj. Prvo, Šeks je stalno proizvodio probleme i skandale; nema niti jedne garniture HDZ-ove vlasti s kojom je Vladimir Šeks uistinu bio u dobrim odnosima. On je, dapače, jedini čovjek u cijelom HDZ-u koji je uspio ostati u stranačkom vodstvu (ili blizu stranačkog vrha) svih 27 godina, a da nije morao žrtvovati mnogo svoje osobnosti.

Drugo, Vladimir Šeks u prošlom je desetljeću bio jedini i nesporni HDZ-ov kingmaker. Šeks je, doslovno, postavio na čelno mjesto u HDZ-u Ivu Sanadera, da bi desetak godina kasnije obranio Jadranku Kosor od Sanaderova pokušaja da ponovo preuzme stranku.

Realna ocjena Šeksova političkog utjecaja na Hrvatsku i na HDZ – a riječ je o jednom od rijetkih naših političara koji zaslužuju ozbiljnu i opsežnu kritičku biografiju – može se pronaći jedino u međuodnosu između njegovih buntovničko-pokajničkih devedesetih (početkom devedesetih predsjednik Tuđman doista ga je kanio uhapsiti), i relativno udobnih dvijetisućitih, kada je utjecao na mnoge najvažnije političke odluke, sve dok se nije precijenio pa je ušao u težak i zapravo nepotreban sukob s Ivom Sanaderom.

Dan kad je ušao u politiku

Šeksova suvremena politička karijera počela je 14. prosinca 1988. godine.

Tog je dana Vladimir Šeks predvodio skupinu od oko četrdesetak hrvatskih političkih disidenata, koji su u povodu UN-ova Dana ljudskih prava ondašnjem predsjedniku Sabora nakanili predati peticiju za povrat putovnica (komunistička je policija disidentima uglavnom oduzimala pasoše).

Te ih subote u Saboru nitko nije primio: vratar im je odgovorio da predsjednika Sabora nema na poslu barem do utorka.

Niti jedne hrvatske ni jugoslavenske novine nisu izvijestile o pokušaju predavanja peticije za povrat putovnica: jedino je ljubljanska Mladina tom događaju posvetila pune dvije stranice, uključujući i zajedničku fotografiju svih četrdesetak prosvjednika na čelu s Vladimirom Šeksom. Među peticionašima bio je Dražen Budiša, ali ne i dr.Franjo Tuđman, koji je pasoš dobio nekoliko godina ranije.

Oko jedan popodne te subote, u kavani hotela Dubrovnik, Vlado Šeks objašnjavao je novinarima Mladine gdje se u toj velikoj prostoriji nalaze policajci u civilu, koji su ga, navodno, stalno pratili i zašto bi taj mali prosvjed na Markovu trgu mogao odigrati veliku ulogu u nastanku hrvatske demokracije.

Samo dva mjeseca kasnije Vladimir Šeks uputio je nacrt svoje političke platforme na nekoliko važnih disidentskih adresa: zanimljivo je da je dokument, što ga je bio namijenio dr. Franji Tuđmanu, za kojeg se u ono doba vrlo dobro znalo da osniva nešto poput Hrvatskog demokratskog saveza (koji je kasnije prerastao u HDZ), završio kod Dražena Budiše, koji je zajedno sa Slavkom Goldsteinom, Vladom Gotovcem i Božom Kovačevićem baš bio osnivao Hrvatski socijalno-liberalni savez.

Međutim, Franjo Tuđman prilično je podcijenio Šeksovu golemu političku strast i ekscentrično snažno samoljublje; Šeks vjerojatno nikada nije poželio postati Tuđman, ali je smatrao da je politički pametniji od njega i da Tuđman mora slijediti njegovu političku liniju

Te su se početničke nespretnosti u komunikaciji ondašnjih hrvatskih opozicionara, koji zaista nisu bili sigurni hoće li sljedeće jutro dočekati na slobodi, uskoro uspješno razriješile pa je tako Vladimir Šeks već od proljeća 1989. godine relativno redovno sjedio u dnevnoj sobi dr. Franje Tuđmana u Nazorovoj ulici, gdje je skupa s vlasnikom vile i s njegovim prvim susjedom Josipom Manolićem vrijedno radio na prvim spisima HDZ-a: katkad im se pridružio i dr. Dalibor Brozović, Tuđmanov sveučilišni mentor, i jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca.

Tuđman je Šeksa trebao iz cijelog niza razloga.

Prvo, Šeks je predstavljao solidnu legitimaciju prema inozemstvu, jer je bio aktivist međunarodnih udruga za zaštitu ljudskih prava. Drugo, Šeks je bio politički aktivan u Beogradu, pa je među tamošnjim intelektualcima imao relativno snažne veze. Treće, Šeks je bio hiperaktivan i hiperenergičan, što se Tuđmanu sviđalo. Četvrto, Šeks je uspješno organizirao HDZ u Slavoniji.

I peto, Šeks je bio sasvim solidan pravnik, koji je razumio državne institucije: početkom sedamdesetih godina obnašao je dužnost okružnog javnog tužitelja.

Međutim, Franjo Tuđman prilično je podcijenio Šeksovu golemu političku strast i ekscentrično snažno samoljublje; Šeks vjerojatno nikada nije poželio postati Tuđman, ali je smatrao da je politički pametniji od njega i da Tuđman mora slijediti njegovu političku liniju.

Pa je tako u ljeto 1991.godine Vladimir Šeks, zajedno s još nekim manje značajnim utemeljiteljima Hrvatske demokratske zajednice, organizirao saborski udar protiv Franje Tuđmana.

Vladimir Šeks tijekom Domovinskog rata
Vladimir Šeks tijekom Domovinskog rata

Šeksov je cilj bio da se Tuđmana natjera da imenuje odlučniju vladu, koja bi krenula u snažniji okršaj s JNA i pobunjenim Srbima.

Čim je doznao za pokušaj udara Tuđman se okrenuo svom starom stranačkom drugu Josipu Manoliću (Manolić je, naime, Tuđmana primio u Komunističku partiju početkom Drugog svjetskog rata), pa su Franjo Tuđman, Josip Manolić i Franjo Gregorić na brzinu formirali Vladu nacionalnog jedinstva, pri čemu im je značajno pomogao Ivica Račan.

Višestranačka vlada dobila je apsolutnu potporu u parlamentu, a jedan od njenih ministara, ondašnji predsjednik HSLS-a Dražen Budiša urednicima Globusa pričao je o tome kako Vladimir Šeks dezorijentirano, pognute glave, luta saborskim hodnicima, čekajući uhićenje zbog pokušaja državnog udara.

Vlado Šeks sudjelovao je u velikim frakcijskim bitkama u HDZ-u 1993.godine, ne zato da bi podržao Gojka Šuška, šefa desne HDZ-ove grupacije, nego zato da bi ubrzao pad Josipa Manolića i Stjepana Mesića, s kojima je ušao u najteže moguće političko interesne sukobe.

Tuđman nikada nije dao uhititi Šeksa. Umjesto hapšenja, postavio ga je za šefa Kriznog štaba ratne Slavonije, gdje se glavni autor hrvatskog Ustava previše zbližio s Branimirom Glavašom i Tomislavom Merčepom.

Ivica Račan, nekoliko mjeseci prije smrti, novinarima Jutarnjeg lista detaljno je prepričavao što mu je sve Šeks govorio o svojim slavonskim ratnim mjesecima, uključujući i epizodu o navodnim tročlanim prijekim sudovima, i to za Hrvate, a ne za protivničke vojnike, o čemu postoje određene zabilješke u Državnom odvjetništvu.

No, ta tema zahtijeva dugoročno i vrlo opsežno novinarsko, povjesničarsko i policijska istraživanje.

Kada je već riječ o ratu, nije naodmet još jednom ponoviti kako je baš Vladimir Šeks obnašao dužnost državnog odvjetnika u vrijeme kada su počinitelji ubojstva obitelji Zec pušteni na slobodu.

Vlado Šeks sudjelovao je u velikim frakcijskim bitkama u HDZ-u 1993.godine, ne zato da bi podržao Gojka Šuška, šefa desne HDZ-ove grupacije, nego zato da bi ubrzao pad Josipa Manolića i Stjepana Mesića, s kojima je ušao u najteže moguće političko interesne sukobe.

Mesić je u jesen 1993. godine kao predsjednik Sabora službeno putovao u Osijek.

Rat s Mesićem i Manolićem

Na prilaznoj su cesti bili ispisani grafiti s uvredljivim porukama protiv Stjepana Mesića za što je on javno optužio Šeksa i Glavaša.

Mesić i Manolić izgubili su frakcijski velerat u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ali je Vladimir Šeks ubrzo postao jedna od žrtava druge, pobjedničke strane: Tuđman je, zapravo, gotovo dvogodišnju frakcijsku bitku iskoristio da bi se definitivno riješio brojnih političara koji su mu predugo smetali. Šeks, uz Vicu Vukojevića, bio je na samom vrhu Tuđmanove liste nepoželjnih desnih čelnika HDZ-a.

Vladimir Šeks dolazi na sjednicu Sabora
Vladimir Šeks dolazi na sjednicu Sabora PIXSELL/PIXSELL

Vladimir Šeks uspio se vratiti u državni i stranački vrh tek krajem devedesetih, nekoliko mjeseci prije Tuđmanove smrti.

Kako je vodstvo HDZ-a vrlo dobro znalo da predsjednik ne može ozdraviti, sredinom te 1999. godine formiralo se nekoliko stranačkih frakcija koje su se natjecale u borbi za nasljedstvo. Jednu su činili Mate Granić i Ivo Sanader, tadašnji Granićev zamjenik u Ministarstvu vanjskih poslova, drugu, najjaču, Ivić Pašalić, kriminalizirani tajkuni te šefovi civilnih i vojnih tajnih službi, a treću Nikica Valentić i famozni HDZ-ovi tehnomenadžeri, dok je Šeks ostao sam, s autoritetom autentičnog utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice.

Šeks je u jednom trenutku postao prihvatljiv svim frakcijama, pa je u ime HDZ-a vodio pregovore s Ivicom Račanom o datumu raspisivanja parlamentarnih izbora i o sastavu Ustavnog suda. Osobno smo nazočili telefonskom razgovoru Ivice Račana s Vladimirom Šeksom, kada je dogovoreno da i Vice Vukojević uđe u Ustavni sud.

Velik dio hrvatske javnosti i danas pamti Šeksovu legendarnu rečenicu o Gotovini: “Identificirati, locirati i transferirati”. Vladimir Šeks bio je predsjednik Sabora te se, sasvim sigurno, osjećao kao moćni drugi čovjek države kojoj u ono vrijeme, te 2005. ili 2006. godine, nije išlo osobito loše. Ili je, barem, izgledalo da nam ide dobro.

Šeks, međutim, nije mogao dugo predstavljati HDZ. Zbog niza razloga, uključujući i zaista pretežak karakter, Vladimir Šeks oštro se suprotstavio kandidaturi Mate Granića za predsjednika Republike, pa je tako, samo dva ili tri dana prije parlamentarnih izbora, u intervjuu za Jutarnji list dosta opakim riječima napao dr. Granića.

Poslije HDZ-ova debakla na izborima 3. siječnja, Vladimir Šeks ostao je jedino čvrsto mjesto u stranci za koju je dio lijevo-liberalne javnosti pogrešno procijenio da će se raspasti: Ivić Pašalić bio je teško kompromitiran zbog zlouporaba obavještajnih službi, Mate Granić napustio je HDZ u vrlo ružnim okolnostima, dok su se Nikica Valentić, Jure Radić i Hrvoje Šarinić odlučili povući iz operativne politike.

A Ivo Sanader odlučio je postati predsjednik HDZ-a.

“Gledajte, Vladimir Šeks moj je najvažniji čovjek”, objašnjavao je Sanader urednicima Globusa strategiju preuzimanja vlasti u HDZ-u. Bilo je to u ožujku 2000. godine. Sanader je bio siguran da će postati predsjednik HDZ-a dobije li Šeksovu potporu.

Dobre procjene

Što se, kako znamo, i ostvarilo. I tako je Vladimir Šeks od vječnog HDZ-ova troublemakera odjednom postao HDZ-ov kingmaker; čovjek koji postavlja predsjednika stranke.

Šeks i Sanader vrlo su skladno funkcionirali tijekom nekoliko kritičnih godina: pobijedili su Račana na izborima, uhitili su Hrvoja Petrača, da bi njihova suradnja doživjela vrhunac hapšenjem generala Gotovine.

Velik dio hrvatske javnosti i danas pamti Šeksovu legendarnu rečenicu o Gotovini: “Identificirati, locirati i transferirati”.

Vladimir Šeks bio je predsjednik Sabora te se, sasvim sigurno, osjećao kao moćni drugi čovjek države kojoj u ono vrijeme, te 2005. ili 2006. godine, nije išlo osobito loše. Ili je, barem, izgledalo da nam ide dobro.

Šeksova se narav, međutim, ponovno pokazala odveć nemirnom da bi podnijela dulju idilu u vlasti; počeo se svađati s Ivom Sanaderom poslije Sanaderove odluke da se sudi Branimiru Glavašu zbog ratnih zločina u Osijeku.

Šeks je pokušao zaštititi Glavaša, Sanader to nije dopustio, jer je shvatio da NATO, Europska unija i Glavaš ne idu zajedno, pa je Šeks počeo ogovarati Sanadera na stranačkim skupovima.

Predaja vojarne Dračevac Splitu
Predaja vojarne Dračevac Splitu PIXSELL

Sanader je reagirao vrlo agresivno: tijekom večere s novinarima, u jednom talijanskom restoranu u Georgetownu, Sanader, koji je došao posjetiti predsjednika Busha, sljedećim je riječima prokomentirao jednu Šeksovu zamjerku: “Ako Vlado Šeks još jednom kaže bilo što slično, odmah leti iz vlasti i iz HDZ-a. Stranka ni prema kome ne smije imati milosti.”

Ta je Sanaderova rečenica izašla u novinama neposredno poslije parlamentarnih izbora 2007. godine. Vladimir Šeks izgubio je mjesto predsjednika Sabora, te je postao najžešći Sanaderov oponent.

Prvog srpnja 2009. godine Ivo Sanader dao je ostavku na sve državne i stranačke dužnosti. U listopadu ili studenome te godine već je bilo jasno da istraga o Sanaderovu kriminalu raspolaže s golemom količinom uvjerljivih dokaza.

Sanaderov pokušaj puča

Početkom 2010. godine Sanader je pokušao izvršiti puč u HDZ-u. Vladimir Šeks podržao je Jadranku Kosor, dok je Sanader izbačen iz stranke. Tako se Šeks osvetio političaru, kojeg je doveo na mjesto predsjednika HDZ-a, te je učvrstio svoj autoritet HDZ-ova kingmakera, budući da je obranio Jadranku Kosor, ondašnju premijerku i predsjednicu Hrvatske demokratske zajednice. Uoči predsjedničkih, i u očekivanju parlamentarnih izbora, postalo je jasno da se Šeks više neće baviti ozbiljnom politikom.

Ne toliko zbog godina (još nije navršio ni 73), nego zato što sadašnje vodstvo HDZ-a u njemu ne gleda saveznika nego potencijalno opasnog diverzanta, koji bi svoj veteranski status iz teških vremena jednom mogao pokušati kapitalizirati protiv stranačkih čelnika. Šeks je, kao pametan i politički talentirani čovjek, sve to vrlo dobro razumio, pa se odlučio povući u Ured predsjednice, na dužnost savjetnika za pravna i ustavna pitanja.

Što znači da bi uskoro iz formalnog političkog života možda mogli nestati i drugi predsjedničini bliski suradnici jačeg političkog renomea, poput Mate Granića i Nikice Valentića.

Što opet nije moglo dugo trajati. Ako je Vladimir Šeks zaista otišao iz Ureda predsjednice kao žrtveni jarac neobično diskreditirajućih pomilovanja, što ih je Kolinda Grabar Kitarović ovih dana potpisala, taj je veteran svih mogućih političkih ratova ispao neobično naivan. Vjerojatnije je da je Šeks zauvijek eliminiran iz hrvatskog političkog života kako se ne bi dopustilo da se na Pantovčaku stvori paralelna politička struktura koja bi u pojedinim segmentima upravljanja zemljom mogla konkurirati Vladi i vodstvu HDZ-a.

Što znači da bi uskoro iz formalnog političkog života možda mogli nestati i drugi predsjedničini bliski suradnici jačeg političkog renomea, poput Mate Granića i Nikice Valentića.

Niti jedno vodstvo HDZ-a, uostalom, nikada nije trpjelo dva središta moći.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače