Konačno je počelo suđenje za ubojstvo djevojčice od prije 28 godina
Na Županijski sud u Zagrebu došao je slučaj Josipe Kožić
Josipa Kožić imala je 16 godina kada je ubijena. Bio je 5. srpnja 1991. godine, vozila se tog jutra sa sestrom Snježanom i njezinim tadašnjim zaručnikom Vladom Dumbovićem prema Gornjoj Budinčini nedaleko Petrinje. Mještani su tijekom noći u strahu napuštali selo, ali su se ujutro vraćali uglavnom da bi napojili stoku.
No, prema iskazima svjedoka, na cesti su upali u zasjedu. Dočekala ih je skupina martićevaca. Rafalno su zapucali na Dumbovićev automobil. Josipa koja se nalazila na stražnjem sjedalu ubijena je, dok su Snježana i Vlado teško ranjeni.
Optužnica nakon 25 godina
Josipa je bila prva civilna žrtva na području Petrinje. Od prije četiri godine, dan njezinog ubojstva obilježava se kao spomendan. Njezina obitelj i prijatelji uvjereni su da su ovaj ratni zločin počinili ljudi iz tamošnjeg kraja, međutim, nitko još nije osuđen.
Protiv čovjeka za kojeg se sumnja da ju je ubio, pripadnika specijalne jedinice policije Ministarstva unutarnjih poslova tzv. SAO Krajine, Dušana Kačara koji sada živi u Srbiji, optužnica je podignuta sredinom 2016. godine. Suđenje mu je započelo Županijskom sudu u Zagrebu, a prve potresne iskaze dale su Josipina sestra i majka, te Vlado Dumbović.
Mama je imala loš predosjećaj
“U srpnju 1991. moja obitelj je živjela u selu Gornja Budičina. U to vrijeme još nije bilo nekih sukoba, no ipak nismo spavali u kući nego u štalama. Stražarili smo u selu. Puštali smo pse u dvorište jer na je bilo strah. Noć ranije cijelo selo ostalo je bez struje.
Mama je imala neki loš predosjećaj, pa nas je poslala da idemo u selo Drenčina, kod bake. Vlado je ujutro došao po nas. Vozili smo se njegovim automobilom prema selu. U krilu sam držala njegov pištolj, dok je automatsku pušku stavio na stražnje sjedalo kraj Josipe.
Nitko nije vidio lica ubojica
Kad smo stigli na oko 50 metara od kuće vidjela sam osobu u maskirnoj odori s maskom preko lica. Klečao je na jednom koljenu. Imao je pušku u položaju nišanjenja prema nama. U jednom trenutku je podigao desnu ruku, pa ju spustio, i tada je započela paljba. Ja sam pogođena u boje noge, rame i glavu. Vlado je rekao da se sagnem.
Pucnjava je u tri navrata prestajala i nastavljala se. Kada je konačno utihnula osjetila sam dim. Vlado je izvukao pušku ispod tijela moje sestre i izašao van, no više nije bilo nikoga”, opisala je Snježana Kožić koja zapravo nije vidjela tko je tog dana pucao na nju i sestru. Samo je od jedne susjede doznala da se po selu priča kako su to učinili “Kačar i još neki ljudi”.
“Čula je da su ljudima u selu Dejanović rekli da su ubili troje ljudi, te da bježe jer će ustaše sigurno navaliti”, prepričala je svjedokinja.
Josipu su ubili s 18 metaka
Josipina mama Marica opisala je kako je njezina kćer pet dana prije ubojstva napunila 16 godina. To ljeto je završila je drugi razred srednje škole. Pogođena je s 18 metaka.
“Moj suprug dobio je papir s imenima ljudi koji su počinili taj zločin. Među njima je bio i Dušan Kačar. I susjeda ga je spominjala kao čovjeka koji je taj dan bio u našem selu. Nakon povratka rekli su da su ubili troje ljudi”, posvjedočila je Marica Kožić. Vlado Dumbović također nije vidio tko ga je tog dana ranio s 12 hitaca, no čuo je da je među ljudima koji su pucali bio i Kačar.