Još malo i napunit će se pune 42 godine u kojima aktivno postoji kosovsko pitanje i tek kad čovjek ispiše ovu brojku shvati koliko je to puno vremena. Čitav jedan zreli život zapravo. Svi ostali problemi koji su doveli do raspada Jugoslavije po republičkim granicama pa i do brutalnih ratova, genocida, etničkih čišćenja i dubokih međunacionalnih i društvenih podjela između novonastalih država, kao i unutar novonastalih nezavisnih država zapravo su u nekom dubinskom smislu riješeni.
Često i nepravedno, naravno, uz tenzije koje će i dalje trajati, ali nitko više neće poništiti ni samostalnost Crne Gore, niti će dopustiti raspad Bosne i Hercegovine, druge neuralgične točke u regiji. Status Kosova je, međutim i dalje nedefiniran do kraja, bez obzira na to što njegova istinska nezavisnost jeste neupitna i što to svi u Srbiji svakako znaju.
Okidač za uspon Slobodana Miloševića
No, svejedno zvuči nevjerojatno da problem nemogućnosti bilo kakvog dogovora između srpske i albanske zajednice i politike na Kosovu postoji aktivno još od Titove smrti, da je to bio okidač za uspon Slobodana Miloševića i početak ratova, da je najveći dio ovih prostora otišao dalje u nešto novo, kakvo god to novo bilo, a da se javnost u Srbiji gotovo na dnevnoj razini strastveno bavi kosovskim pitanjem toliko godina. Tu je fenomen kuhane žabe odavno probijen.
I tko zna koliko bi to još moglo trajati, da sada očito Europska unija i SAD nisu odlučili, potaknuti napadom Rusije na Ukrajinu, konačno dugoročno riješiti to pitanje. Da bi u tome uspjeli, jednako kao i po pitanju unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori, moraju konačno ponuditi jasnu europsku perspektivu i Srbiji i Kosovu, odnosno moraju donijeti jasnu političku odluku da je politički interes EU-a da sve zemlje regije u skorije vrijeme budu primljene u članstvo.
Aleksandar Vučić očito reterira
Ono što smo ovih dana i posljednjih tjedana, s napetostima oko tablica i povlačenjem Srba iz zajedničkih institucija te s pregovorima u Bruxellesu i pojavljivanjem u javnosti famoznog, ali nigdje integralno objavljenog Francusko-njemačkog plana vidjeli, daje naznaku da će stvari krenuti u tom smjeru, a isto vrijedi i za najave američke diplomacije da će problem Kosova uskoro biti riješen.
Na kraju krajeva, vidljivo je to i po generalnom ponašanju i izjavama Aleksandra Vučića, koji očito reterira, kao i po tome što je i premijer Kosova Kurti izložen sve većim kritikama zapadnih diplomata. Dogovor oko tablica, po kojem Srbija neće više izdavati nove, pa će postojeće po logici stvari kada isteknu biti zamijenjene onim s Kosova, pokazuje smjer u kojem će se stvari razvijati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A on će vjerojatno biti takav da će Srbija naprosto do kraja prihvatiti činjenicu postojanja nezavisnog Kosova, makar to ne priznala formalno, a da će tamošnji Srbi dobiti dodatne garancije u vidu Zajednice srpskih opština bez izvršnih ovlasti, odnosno u skladu s Ustavom Kosova, što je ionako odavno dogovoreno u Bruxellesu.
Posljednje poglavlje priče o raspadu Jugoslavije
Da bi to pak prošlo bez većih prosvjeda i otpora, nužno je ponuditi konkretnu europsku perspektivu, a svi su izgledi da će se to dogoditi početkom prosinca na summitu o regiji. Dođe li doista kosovsko pitanje do kraja nakon toliko godina, to će biti posljednje poglavlje priče o raspadu Jugoslavije u historijskoj perspektivi i stvari će konačno krenuti dalje.
Ono što pak zvuči nevjerojatno jeste ponašanje demokratske i nominalno proeuropske opozicije Vučiću, koja po pitanju rješavanja kosovskog pitanja ne zvuči nimalo drukčije u odnosu na najtvrđu desnicu, što je samo još primjer kompletne pogubljenosti tamošnje opozicijske scene, također zakopane u prošlosti i rješenjima koja ne donose nikakav rezultat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kosovsko pitanje privodi se kraju, zatvara se zadnje poglavlje raspada Jugoslavije. Možemo li konačno krenuti dalje?
Da je stvar blizu rješenja vidi se po Vučiću, koji očito reterira, i po Kurtiju koji je izložen sve većim kritikama zapadnih diplomata
Dogovor oko tablica, po kojem Srbija neće više izdavati nove, pa će postojeće po logici stvari kada isteknu biti zamijenjene onim s Kosova, pokazuje smjer u kojem će se stvari razvijati. A on će vjerojatno biti takav da će Srbija naprosto do kraja prihvatiti činjenicu postojanja nezavisnog Kosova
Još malo i napunit će se pune 42 godine u kojima aktivno postoji kosovsko pitanje i tek kad čovjek ispiše ovu brojku shvati koliko je to puno vremena. Čitav jedan zreli život zapravo. Svi ostali problemi koji su doveli do raspada Jugoslavije po republičkim granicama pa i do brutalnih ratova, genocida, etničkih čišćenja i dubokih međunacionalnih i društvenih podjela između novonastalih država, kao i unutar novonastalih nezavisnih država zapravo su u nekom dubinskom smislu riješeni.
Često i nepravedno, naravno, uz tenzije koje će i dalje trajati, ali nitko više neće poništiti ni samostalnost Crne Gore, niti će dopustiti raspad Bosne i Hercegovine, druge neuralgične točke u regiji. Status Kosova je, međutim i dalje nedefiniran do kraja, bez obzira na to što njegova istinska nezavisnost jeste neupitna i što to svi u Srbiji svakako znaju.
Okidač za uspon Slobodana Miloševića
No, svejedno zvuči nevjerojatno da problem nemogućnosti bilo kakvog dogovora između srpske i albanske zajednice i politike na Kosovu postoji aktivno još od Titove smrti, da je to bio okidač za uspon Slobodana Miloševića i početak ratova, da je najveći dio ovih prostora otišao dalje u nešto novo, kakvo god to novo bilo, a da se javnost u Srbiji gotovo na dnevnoj razini strastveno bavi kosovskim pitanjem toliko godina. Tu je fenomen kuhane žabe odavno probijen.
I tko zna koliko bi to još moglo trajati, da sada očito Europska unija i SAD nisu odlučili, potaknuti napadom Rusije na Ukrajinu, konačno dugoročno riješiti to pitanje. Da bi u tome uspjeli, jednako kao i po pitanju unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori, moraju konačno ponuditi jasnu europsku perspektivu i Srbiji i Kosovu, odnosno moraju donijeti jasnu političku odluku da je politički interes EU-a da sve zemlje regije u skorije vrijeme budu primljene u članstvo.
Aleksandar Vučić očito reterira
Ono što smo ovih dana i posljednjih tjedana, s napetostima oko tablica i povlačenjem Srba iz zajedničkih institucija te s pregovorima u Bruxellesu i pojavljivanjem u javnosti famoznog, ali nigdje integralno objavljenog Francusko-njemačkog plana vidjeli, daje naznaku da će stvari krenuti u tom smjeru, a isto vrijedi i za najave američke diplomacije da će problem Kosova uskoro biti riješen.
Na kraju krajeva, vidljivo je to i po generalnom ponašanju i izjavama Aleksandra Vučića, koji očito reterira, kao i po tome što je i premijer Kosova Kurti izložen sve većim kritikama zapadnih diplomata. Dogovor oko tablica, po kojem Srbija neće više izdavati nove, pa će postojeće po logici stvari kada isteknu biti zamijenjene onim s Kosova, pokazuje smjer u kojem će se stvari razvijati.
A on će vjerojatno biti takav da će Srbija naprosto do kraja prihvatiti činjenicu postojanja nezavisnog Kosova, makar to ne priznala formalno, a da će tamošnji Srbi dobiti dodatne garancije u vidu Zajednice srpskih opština bez izvršnih ovlasti, odnosno u skladu s Ustavom Kosova, što je ionako odavno dogovoreno u Bruxellesu.
Posljednje poglavlje priče o raspadu Jugoslavije
Da bi to pak prošlo bez većih prosvjeda i otpora, nužno je ponuditi konkretnu europsku perspektivu, a svi su izgledi da će se to dogoditi početkom prosinca na summitu o regiji. Dođe li doista kosovsko pitanje do kraja nakon toliko godina, to će biti posljednje poglavlje priče o raspadu Jugoslavije u historijskoj perspektivi i stvari će konačno krenuti dalje.
Ono što pak zvuči nevjerojatno jeste ponašanje demokratske i nominalno proeuropske opozicije Vučiću, koja po pitanju rješavanja kosovskog pitanja ne zvuči nimalo drukčije u odnosu na najtvrđu desnicu, što je samo još primjer kompletne pogubljenosti tamošnje opozicijske scene, također zakopane u prošlosti i rješenjima koja ne donose nikakav rezultat.