Nekad je nužno odabrati stranu

Ako u Hrvatskoj postoji hibridni rat, onda je to stvaranje izvanrednog stanja nakon presude

Božo Kovačević polemizira sa stajalištima generala Krešimira Ćosića objavljenim u Jutarnjem

General Ćosić u Jutarnjem piše kako je Haag presudom Sarajevu dao međunarodnopravnu i političku osnovu za etničko čišćenje Hrvata u BiH. Kada bi to bilo točno, to bi značilo da je Haški sud svjesno i namjerno radio sve suprotno onome radi čega je navodno uspostavljen. No, za svoje tvrdnje Ćosić ne nudi uvjerljive dokaze, pa bi se njegov članak mogao smatrati oglednim primjerom hibridnog djelovanja protiv demokracije i medijskih sloboda

Izjave i postupci čelnih ljudi Republike Hrvatske nakon izricanja presude šestorici bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg Bosna i Hrvatskog vijeća obrane za zločine počinjene tijekom rata u BiH bili su takvi kao da se u Hagu sudilo Republici Hrvatskoj, a ne šestorici pojedinaca kako to određuje Statut toga Suda. Predsjednica i ministrica vanjskih poslova prekinule su službene boravke u inozemstvu, a premijer je dao izjavu zbog koje ga inozemni mediji prozivaju kao jedinog europskog premijera koji je odbacio presudu za ratni zločin.

Žurni dolazak hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH Dragana Čovića u Zagreb kao i na brzinu organizirani posjet hrvatskog premijera Plenkovića Mostaru jasno pokazuje da su se hrvatski dužnosnici, kako oni u Hrvatskoj tako i oni u BiH, ponašali kao da je riječ o izvanrednom stanju. U trenutku kad pišem ove retke još ne znam što će predsjednica reći na sjednici Vijeća sigurnosti posvećenoj upravo radu Haškoga suda. Nadam se da se neće ponašati kao da neproglašeno izvanredno stanje traje i dalje i da u raspravi neće Republiku Hrvatsku braniti od presude kojom joj se nije sudilo.

Političari se ponašaju kao da je izvanredno stanje

Mnogi su se u Hrvatskoj ovih dana osjetili pozvanima ukazati na to da je Haški sud zanemario ili iskrivio povijesne činjenice o ratu u BiH. Mnogi su ukazali na nepravdu učinjenu hrvatskim žrtvama Armije BiH jer se počiniteljima ili nije sudilo, ili su oslobođeni, ili su dobili preblage kazne. Pritom su navedene lokacije počinjenih zločina, imenovane žrtve i imenovani krivci. Kad su neki sudionici rasprava, ne osporavajući te podatke o žrtvama i počiniteljima, upozorili da to ipak ne može biti iskorišteno kao opravdanje za zločine koje su Hrvati učinili protiv Muslimana, od kritičara rada Haškoga suda dobili su odgovor da treba kazniti i počinitelje tih zločina, ali da oni koji su kažnjeni nisu pravi počinitelji.

No, na pitanje o tome tko su počinitelji, nema odgovora. U jednom razgovoru na Hrvatskom radiju jedan je povjesničar, stručnjak za recentnu povijest BiH, čak izjavio da je razgovarao s Jadrankom Prlićem o zločinima i o uspostavljanju koncentracijskih logora na području pod kontrolom HZ HB. Prlić je, navodno, rekao da Vlada HZ HB nije mogla kontrolirati kriminalne elemente koji su zločine počinili, a logore da su uspostavili neki iz Čapljine. Shvativši, valjda, da bi trebao reći tko je to bio, povjesničar je naglo prestao govoriti o tome.

O zločinima koje su počinili drugi sve se zna, ali zločini naše strane su ipak zabranjena tema. A Haški sud je bio osnovan upravo zato što su predstavnici stalnih članica Vijeća sigurnosti pretpostavili da bi se sve strane u ratu na području bivše Jugoslavije upravo tako mogle odnositi prema žrtvama i zločincima. Izjave i postupci i naših vladajućih političara potvrdili su točnost takvih pretpostavki. Većina negativnih reakcija na presude šestorici Hrvata iz BiH svodi se na tvrdnju da je Sud iskrivio povijesnu istinu. Jedan od onih koji to tvrdi je i general Krešimir Ćosić.

General Ćosić tvrdi da BiH hibridno ratuje protiv Hrvatske

U svom članku, objavljenom u Jutarnjem listu, general tvrdi da “ovakva politička presuda o udruženom političkom pothvatu ne samo da je povijesno neutemeljena nego nije donesena zbog utvrđivanja nečije kaznene odgovornosti, nego isključivo i jedino zbog različitih geopolitičkih interesa”. Pokušamo li utvrditi o čijim i kakvim je interesima riječ, vidjet ćemo da general Ćosić upućuje na to da je riječ o interesu bošnjačke strane u BiH, od trenutka međunarodnog priznanja te države, da izađe na more što je, prema Ćosiću, i danas strateški bošnjački cilj.

A masovnim podizanjem optužnica protiv bivših zapovjednika HVO-a na svim razinama “Sarajevo jasno pokazuje svoje nove/stare geopolitičke i geostrateške ciljeve usmjerene na masovni progon hrvatskog stanovništva”, tvrdi general. Prema njegovom shvaćanju, Haški sud je presudom šestorici zapravo pružio međunarodnopravnu i političku osnovu za etničko čišćenje Hrvata u BiH. Ako bi to bilo točno, to bi značilo da je Haški sud svjesno i namjerno radio sve suprotno onome radi čega je navodno uspostavljen. Da bismo mogli ocijeniti da li je general u pravu ili ne, bilo bi potrebo da on iznese uvjerljive dokaze za to, a ne samo neobrazložene tvrdnje.

U dosadašnjim raspravama o hibridnom ratu, iniciranima izjavom premijera Plenkovića i pismom vlada nekolicine zemalja članica Europskoj komisiji, eksplicitno ili implicitno se upućivalo na Rusiju kao aktera hibridnog rata protiv EU. General Ćosić tvrdi da BiH, odnosno bošnjačka strana, vodi hibridni rat protiv Hrvatske. Zajedno s neimenovanim drugim susjednim državama BiH vodi “trajnu i dobro osmišljenu difamacijsku kampanju usmjerenu protiv Republike Hrvatske sa svim obilježjima hibridnog i specijalnog djelovanja”.

Optužbe bez uvjerljivih dokaza

Kao članica NATO saveza i EU Hrvatska ne bi trebala strahovati da bi takav rat mogao uspjeti jer bi mogla računati na pomoć saveznica. A i bez savezničke pomoći morala bi biti sposobna izaći na kraj s hibridnim ratom koji vodi BiH, država koja je još pod patronatom UN-a, koja je disfunkcionalna i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Ako bi hibridno djelovanje takve države protiv Hrvatske bilo uspješno, to bi značilo da su sigurnosne službe Republike Hrvatske potpuno nesposobne. Glavno uporište za uspjeh sofisticiranijih vidova hibridnog ratovanja su unutrašnje slabosti države koja je meta.

Eventualni uspjeh bosanskog hibridnog rata protiv Hrvatske značio bi da je Hrvatska ekonomski i politički krajnje nestabilna i da je legitimitet aktualne vlasti upitan. Ako bi cilj tog nekonvencionalnog, hibridnog rata bio pridobiti hrvatsku javnost za protjerivanje Hrvata iz BiH i potaknuti je da u ime toga cilja ospori legitimitet vlasti RH, to bi značilo da oni koji su se opredijelili za taj rat vjeruju da u Hrvatskoj postoje relevantne političke snage koje bi takvu zločinačku bošnjačku politiku podržale.

Pred generalom je zadaća da podastre dokaze za tvrdnje o takvom ratu koji se s tako zločinačkim ciljevima protiv Hrvatske vodi iz BiH. Kako on nije iznio dokaze za svoje tvrdnje, jedino što ja mogu zaključiti temeljem njegova članka je to da on vjeruje da u BiH postoji takav zločinački poduhvat i da u Hrvatskoj postoje takve snage koje već rade ili bi mogle raditi na ostvarenju tog bošnjačkog zločinačkog poduhvata.

Ćosićevevo hibridno djelovanje protiv demokracije

Dosljedan tim svojim uvjerenjima general poziva na aktiviranje odredaba nedavno usvojene Strategije nacionalne sigurnosti, posebno onih o promicanju znanstveno utemeljene istine o Domovinskom ratu. “Ovakva pravosudno-politička agresija na hrvatsku državnu politiku, hrvatske branitelje i Domovinski rat zahtijeva zajednički vanjskopolitički napor i koordinaciju svih hrvatskih političkih stranaka, usmjerene na očuvanje integriteta i međunarodnog ugleda RH kao članice EU i NATO-a sukladno nedavno usvojenoj Strategiji nacionalne sigurnosti”, dramatično upozorava general Ćosić.

Takvo patetično pozivanje na odredbe Strategije o nacionalnoj sigurnosti kao da je zasnovano na pretpostavci da tijela i službe zadužene za njezinu provedbu ne rade svoj posao pa ih treba posebno upozoriti na njihove obveze. Ako general misli da je stanje s provedbom odredba tog strateškog dokumenta doista tako alarmantno, bilo bi dobro da i za to – kao i za druge svoje jednako optužujuće tvrdnje – iznese uvjerljive dokaze.

Bez tih dokaza ovaj njegov članak se može shvatiti kao poziv za uspostavu izvanrednoga stanja u ime kojega se obustavljaju demokratske rasprave o tome što je bila i što jest hrvatska državna politika, što je dobro, a što loše za integritet i međunarodni ugled RH te što jest i što nije povijesna istina o ulozi RH u ratu na teritoriju BiH. Bez dokaza za tvrdnje koje bi – ako bi se pokazale istinitima – imale dalekosežne posljedice za odnos RH prema Ujedinjenim nacijama, prema NATO-u i EU, prema BiH i prema drugim susjedima, taj bi se njegov članak mogao smatrati oglednim primjerom primjene hibridnog djelovanja protiv demokracije i medijskih sloboda, protiv slobode znanstvenog bavljenja poviješću i protiv temeljnih ljudskih prava u Hrvatskoj.

Badinterova komisija utvrdila je granice

U vezi s pozivanjem na povijesnu istinu treba reći da general Ćosić, kao ni itko drugi od osporavatelja posljednje presude Haškoga suda, ne spominje zaključke Badinterove komisije kao povijesnu činjenicu. Temeljem zaključka te komisije da bivše republičke granice trebaju biti tretirane kao međudržavne granice i Hrvatska i BiH su međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države upravo u tim granicama. Svako izravno vojno i političko uplitanje u unutrašnje stvari BiH bez prethodne suglasnosti međunarodno priznate Vlade koju je predstavljao Alija Izetbegović Vijeće sigurnosti UN-a smatralo je narušavanjem suvereniteta i integriteta te zemlje.

Upravo su temeljem toga donesene brojne rezolucije Vijeća sigurnosti protiv Miloševićeve SRJ i snaga bosanskih Srba. Treba podsjetiti da je SRJ bila izložena višekratno pooštravanim sankcijama i da je odlukom Vijeća sigurnosti bila zatvorena granica između SRJ i BiH, odnosno teritorija koji su bili pod kontrolom bosanskih Srba. Nažalost, u nekoliko rezolucija spominje se i RH kao odgovorna za nepoštivanje vlasti države koju je prethodno priznala. Sjetimo se rezolucija 752 od 15. svibnja i rezolucije 757 od 30. svibnja 1992. kao i rezolucije 824 od 06. svibnja 1993.

Tuđmanova politika u BiH bila je štetna za Hrvatsku

U ovoj posljednjoj rezoluciji se Hrvatsku izravno “poziva da se striktno pridržava svojih obveza u vezi s rezolucijom 752 (1992) od 15. svibnja 1992., uključujući okončanje svih vrsta uplitanja i poštivanje teritorijalnog integriteta BiH“. Diktiranje politike bosanskohercegovačkog HDZ-a iz Zagreba kao i vojni angažman snaga HV-a bez suglasnosti Predsjedništva BiH – sagledani u kontekstu ne tako rijetkih Tuđmanovih izjava o neodrživim hrvatskim granicama koje moraju biti proširene tako da obuhvate Zapadnu Hercegovinu i Bihaćku krajinu – može se shvatiti i kao djelovanje tadašnje hrvatske vlasti koje je bilo suprotno načelima na osnovi kojih su i RH i BiH dobile međunarodno priznanje.

U svjetlu važnosti nalaza Badinterove komisije takvo se djelovanje tadašnje hrvatske državne politike s pravom može smatrati kao štetno sa stajališta dugoročnih interesa RH. Nalazi Badinterove komisije kao i odnos RH prema njima dio je povijesne istine koji redovito zanemaruju apologeti Tuđmanove državne politike. Kao što ne spominje Badinterovu komisiju u osvrtu na prošlost odnosa RH i BiH, Ćosić je ne spominje ni kao jedan od mogućih argumenata protiv navodnih bošnjačkih presizanja na hrvatski dio jadranske obale.

A upravo bi zaključci Badinterove komisije trebali biti najčvršće međunarodnopravno uporište za osporavanje takvih zahtjeva za promjenom granica i pokušaja onemogućavanja izgradnje Pelješkog mosta. To bi ujedno bio i najuvjerljiviji argument protiv hibridnog djelovanja sračunatog na difamaciju Hrvatske.