Nekad je nužno odabrati stranu

Kovačević: Kako smo zaglavili u problemu s vanjskom politikom koja bi trebala biti premijerov forte

Osim što je Vlada evidentno odustala od bilo kakve reforme, zasad nema znakova temeljem kojih bismo mogli naslutiti da uopće razmišljaju o modusu dublje integracije u EU

Premijer Plenković se istodobno odmara na Kvarneru, obilazi Hvar, prisustvuje ceremoniji zatvaranja Splitskog ljeta i dežura u Zagrebu. Objasnio je da za ljude na tako odgovornim dužnostima kakvu on obnaša zapravo nema odmora. Objasnio je ono što je ljudima uglavnom jasno. Ali nije objasnio mnogo toga što bi trebao objasniti. Primjerice, kriterije prema kojima netko iz njegovog tima može izgubiti njegovo povjerenje.

Neviđeni skandal koji je izazvao ministar Tolušić donijevši pravilnik kojim se enormno povećavaju cijene fitosanitarne kontrole poljoprivrednih proizvoda iz susjednih zemalja – koji je, kako kaže premijer, donesen bez potrebnih konzultacija s užim kabinetom i s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova – očito nije dostatan razlog za gubitak premijerova povjerenja. U još manjoj mjeri je ugroženo premijerovo povjerenje u ministra Medveda koji je, znajući što će se dogoditi, u ime države sponzorirao održavanje skupa na kojem se skandiralo Za dom spremni.

Kako će se financirati jedinice lokalne samouprave

Ostalo je nejasno kako to da ministar financija Marić nije izgubio premijerovo povjerenje ni nakon što je postalo jasno da je, u vrijeme kad je već bilo poznato da je Agrokor u ozbiljnim problemima, on pripomogao da nezanemarive sume državnog novca ipak završe na računima koncerna bez izgleda da budu vraćene. Ni činjenica da je jedan od stupova fiskalne reforme, porez na nekretnine, premijer prekrižio po kratkom postupku nije za njega bila ni u kakvoj vezi s mogućim nepovjerenjem u ministra koji je tu reformu predložio. Onima koji vole cjepidlačiti po pitanjima poštivanja zakona i procedure ostalo je nejasno kako to premijer može suspendirati odredbe strateških dokumenata i zakona koje je donio Sabor.

Dakako, ostalo je nerazjašnjeno i to što će biti s četrnaest članaka Zakona o lokalnim porezima koji bi se trebali početi primjenjivati od 1. siječnja 2018. te, napokon, kako će se financirati jedinice lokalne samouprave ako se Zakon o lokalnim porezima neće provoditi. Ta porezna reforma i djelomična fiskalna decentralizacija izgrađena je na temelju postojećeg broja jedinica lokalne i regionalne samouprave, a njih je previše, nefunkcionalne su i financijski neodržive. Mnoge od njih trajno ovise o financijskim injekcijama iz državnog proračuna i nisu u stanju organizirati učinkovitu komunalnu službu, financirati ustanove predškolskog odgoja, sustave vodoopskrbe i odvodnje, održavanje lokalnih i nerazvrstanih cesta i javnu rasvjetu te organizirati zbrinjavanje otpada.

Vodeći stručnjaci za problematiku lokalne samouprave dokazali su da je postojeće stanje nerazumno i da je održavanje takvog sustava skuplje negoli u bogatijim državama koje su provele racionalizaciju sustava lokalne samouprave. Ostalo je nejasno zašto se premijer odlučio da ne provede reformu lokalne i regionalne samouprave premda bi upravo ta reforma trebala biti pretpostavka za donošenje paketa zakona o financiranju lokalne samouprave i o fiskalnoj decentralizaciji, a s tim je povezana i uspješna provedba planova o spajanju bolnica, daljnja reorganizacija pravosuđa i mogući preustroj policije.

Ostaje nejasno tko uživa premijerovo povjerenje

Jasno je i svakom razumljivo da premijer nije oduševljen činjenicom da je radni dokument Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dospio u javnost prije negoli su se o njemu izjasnili svi kojih se on tiče. Ali premijer nije komentirao navode o netransparentnim i protupropisnim postupcima koje su poduzeli ljudi koje je umjesto protjeranog Jokića ondje instalirao HDZ. On se zadovoljio konstatacijom da Dijana Vican, šefica povjerenstva koje je odlučivalo o novoj voditeljici i članovima Ekspertne radne skupine za kurikularnu reformu, ima njegovo povjerenje. To, zapravo, znači da će ta osoba ostati na tom mjestu neovisno o analizi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

U vezi s tim ostaje nejasno da li premijerova izjava da njegovo povjerenje imaju i ministrica koja je naredila provedbu navedene analize i osoba za koju navedena analiza utvrđuje da je napravila ozbiljne propuste znači da on od ministrice očekuje da taj dokument promijeni tako da premijerovo povjerenje u inkriminiranu osobu i dalje bude potpuno opravdano. Znači li to da će ministrica izgubiti premijerovo povjerenje ako odbije prikriti sve mutne poteze koji su se u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta povlačili u kontinuitetu od ministra Šustara, preko premijerovog miljenika i bivšeg ministra Barišića (kojemu premijer i danas vjeruje) do inkriminirane Dijane Vican?

Pitanje vanjske i europske politike

Uz mnoštvo razloga za zabrinutost koje pobuđuje činjenica o antireformskom karakteru djelovanja Plenkovićeve Vlade upravo na područjima gdje je reforma najnužnija, mnogo je povoda za ozbiljna pitanja i na području za koje se premijer s pravom smatra stručnjakom. Riječ je, dakako, o vanjskoj i europskoj politici. Ako u obzir uzmemo činjenicu da su se na tom području okušali predsjednica Republike i predsjednik Sabora, onda je opravdano od državnog vrha očekivati da upravo na tom području bude izuzetno uspješan.

Za činjenicu da je Hrvatska od susjednih članica EU odvojena bodljikavom žicom na granici nije odgovorna ova Vlada. Zapravo, ni Milanovićeva Vlada nije imala instrumente kojima bi to mogla spriječiti. Isto tako ni činjenica da se od svih 27 članica EU, uz Bugarsku i Rumunjsku, samo Hrvatska nalazi izvan Schengena i izvan Europske monetarne unije nije posljedica djelovanja ove Vlade. Ali to su činjenice za koje se opravdano očekuje da ih sadašnja garnitura na vlasti promijeni.

Pitanje budućnosti EU na dramatičan je način aktualizirano Junckerovom Bijelom knjigom o budućnosti Europe objavljenom u povodu obilježavanja šezdesete obljetnice Rimskog sporazuma kojim je osnovana tadašnja Europska ekonomska zajednica, a današnja Europska unija. Predloživši pet mogućih scenarija za razvoj EU do 2025. godine Juncker je najavio intenzivnu raspravu o tim scenarijama kao i daljnje detaljnije prijedloge Europske komisije za moguće zajedničke sektorske politike EU u budućnosti.

Nema rasprave o europskoj budućnosti Hrvatske

Neki od najavljenih dokumenata su već objavljeni: o mogućim koncepcijama europske obrane, o socijalnoj dimenziji EU, o financijama i o prilagodbi EU globalnim trendovima.U Hrvatskoj zasad nema rasprave o prijedlozima europskih politika, o budućnosti EU kao ni o europskoj budućnosti Hrvatske. Izgleda da je sve uspješnije korištenje sredstava iz europskog proračuna trenutno jedina svijetla točka u odnosima s EU. Za to Plenkovićeva Vlada i svi nadležni ministri zaslužuju pohvale. No, zadovoljstvo trenutnim stanjem stvari u jednom segmentu odnosa s EU nije razlog za izbjegavanje rasprave o segmentima u kojima ti odnosi nisu dobri. Još u manjoj mjeri to može biti razlog za izbjegavanje rasprave o budućim odnosima u EU.

Davno obznanjene slovenske prijetnje da će onemogućiti ulazak Hrvatske u Schengen ako Hrvatska odbije provesti odluku Arbitražnog suda već su trebale dobiti odgovor u vidu strategije djelovanja prema članicama EU s ciljem da se Slovenija izolira i privoli na promjenu stajališta. Za slučaj da se to pokaže nemogućim u doglednoj budućnosti, trebali bi postojati alternativni scenariji i hrvatska bi javnost trebala biti upoznata s njima. Ne bi trebalo zanemariti opcije koje bi se možda mogle otvoriti postizanjem dogovora o budućnosti EU. Eventualna uključenost u koncipiranje i provedbu neke od mogućih budućih politika EU možda bi donekle mogla kompenzirati nemogućnost ulaska u Schengen.

Hrvatska ne pokazuje predanost europskom putu

Zasad nema znakova temeljem kojih bismo mogli naslutiti da Vlada uopće razmišlja o takvom ili bilo kakvom drugom modusu daljnje dublje integracije u EU. Jedina vidljiva hrvatska vanjskopolitička inicijativa je Inicijativa triju mora. Budući da je riječ o projektu uklopljenom u nastojanja američke administracije da onemogući ili oteža transformaciju sadašnje EU u relevantnog globalnog igrača u kontekstu multipolarne distribucije moći, jasno je da će Hrvatska time smanjiti izglede za pridobivanje najutjecajnijih članica EU na svoju stranu u sukobu sa Slovenijom.

Izvrsna prilika da Hrvatska pokaže svoju predanost europskom putu i jačanju EU propuštena je prilikom donošenja Strategije nacionalne sigurnosti. Ondje je vrlo uočljivo nespominjanje EU i europskih inicijativa u vezi sa sigurnosnom politikom kao relevantnog okvira za definiranje hrvatskih interesa i za njihovo ostvarivanje. Već u Bijeloj knjizi o budućnosti Europe napisano je da “Europa ne može biti naivna i mora se brinuti o svojoj sigurnosti. Biti ‘soft power’ više nije dovoljno moćno kad sila može nadvladati pravila.”

U Dokumentu za razmatranje o budućnosti europske obrane, koji je Europska komisija objavila u lipnju ove godine, između ostalog napisano je i ovo: “Unija može osigurati okvir i poticaj državama EU-a da razviju i održe veće i bolje kapacitete obrane. To se može postići sustavnijom suradnjom i zajedničkim razvojem tehnologija i kapaciteta potrebnih za očuvanje sigurnosti u Europi.” Takvo što moguće je postići ako se države dogovore o objedinjavanju financijskih sredstava i usuglašavanju planova o nabavci oružja i opreme te usklađivanju napora na području istraživanja i razvoja vojnih tehnologija.

Pozicija Hrvatske u obrambenim sposobnostima EU

Sve to moguće je uz pretpostavku da se nacionalne sigurnosne strategije usuglase s europskom i da se uspostavi automatska razmjena svih podataka relevantnih za sigurnost. Znatna sredstva koja članice EU izdvajaju za obranu na taj bi način bila bolje iskorištena. Zbog rascjepkanosti, mnoštva različitih oružja nabavljanih u skladu s usko definiranim nacionalnim interesima bez usklađivanja na europskoj razini, ni EU kao cjelina, ni bilo koja od njezinih članica nisu velesila po kriteriju obrambenih sposobnosti. Ujedinjavanjem nacionalnih strategija u jednu europsku strategiju i optimalnom upotrebom raspoloživog novca to bi se promijenilo.

U tom dokumentu potvrđeno je da je Europa, zajedno s SAD-om, odgovorna za mir i sigurnost na svjetskoj razini, ali je istodobno naglašeno da bismo morali “kada je to potrebno, biti u mogućnosti djelovati sami”. Ondje je napisano i to da će se u budućnosti europska obrana i sigurnost “temeljiti na učinkovitoj koordinaciji ulaganja EU-a i njezinih država članica u važna istraživanja i razvoj. To će pridonijeti praćenju novih kretanja i stvoriti tehnološki i industrijski kapacitet koji je Europi potreban da bi osigurala svoju stratešku autonomiju.”

Ništa od toga nema vidljiv odjek u hrvatskoj Strategiji nacionalne sigurnosti. Odluka o nabavci borbenih zrakoplova, koja nipošto nije opravdana onim što je u toj strateškom dokumentu napisano, samo je potvrda daljnjeg neracionalnog trošenja raspoloživih sredstava koje otežava postizanje europske strateške autonomije. Zbog svega toga vrijeme je da diplomatski tim koji upravlja Hrvatskom odgovori na mnoga važna pitanja koja se tiču planova o budućnosti. Ako bi premijer i u europskom kontekstu provodio istu antireformsku politiku koju provodi na unutrašnjem planu, to bi značilo da Hrvatska trajno ostaje na europskoj margini u društvu kočničara planova o daljnjem snaženju obrambenih sposobnosti EU.

Budućnost neodlučne antireformske Vlade

Vidljivo je, dakle, da bi premijer morao razjasniti mnogo toga što se zbiva na domaćem i na europskom planu. Uz to opravdano je zapitati se hoće li ova neodlučna antireformska Vlada biti u stanju suočiti se s mogućim posljedicama negativnih ishoda brojnih sudskih postupaka u vezi s Agrokorom, s potraživanjima banaka i arbitražom oko INE. Nehajne izjave da će s izgradnjom Pelješkog mosta sve biti u redu unatoč sve ozbiljnijim najavama iz BiH da bi se i s te strane mogli pojaviti problemi zasad nisu popraćene nikakvom naznakom o tome kako će se, zapravo, riješiti problem s tom susjednom državom.

Svima nam je u interesu da problemi s kojima se Hrvatska suočava budu uspješno riješeni. Ako se pokaže da terapija sedativima koju premijer primjenjuje na domaću publiku nije popraćena učinkovitim rješavanjem problema zbog kojih je publika zabrinuta, premijer bi se uskoro mogao naći pred ozbiljnim problemima. Umjesto da se zabavlja gonetanjem o tome koji ministar uživa povjerenje premijera, uskoro bi glavno pitanje moglo biti uživa li premijer povjerenje građana.