Demokratska stranka se, s druge strane, nalazi u rijetko viđenoj situaciji – dvoje velikih lidera, koji su obilježili posljednja tri desetljeća njene povijesti, povuklo se 2016. u političku mirovinu. Stranka koja se gradila oko Baracka Obame i Hillary Clinton iznenada se našla bez jasnog lidera. U vakuumu je dio odgovornosti preuzela stara garda – barem u Kongresu, gdje se Nancy Pelosi vratila iz penzije da još jednom vodi demokratsku većinu u Zastupničkom domu. No, u utrci za predsjedničku nominaciju – gdje se svi nadaju da se Trumpa može potući – nastao je veći rusvaj. Stranački predizbori počinju u veljači iduće godine, a već sad imamo 21 kandidata za predsjedničku nominaciju. Utrka među njima dojučer je bila izjednačena – ili barem među četiri-pet najsposobnijih – no sada se i to promijenilo.
Nedostajao je političar koji bi se odvojio od krda i ozbiljno poveo
Ovo je presudna faza za izbor demokratskog kandidata za predsjednika i – ako vjerujete da Trump može izgubiti – za izbor budućeg predsjednika najmoćnije sile na svijetu. Za osvajanje stranačke kandidature treba osvojiti predizbore diljem zemlje, a za to treba puno novca, ljudi na terenu i pozitivnog medijskog praćenja. Kandidatima trebaju saveznici među donatorima, novinarima, interesnim grupama, aktivistima i utjecajnim političarima. Ovaj proces često se naziva “nevidljivim predizborima”. To je faza u kojoj se bira “kandidat koji može pobijediti”.
Velika promjena dogodila se pretprošlog tjedna. Još od siječnja, kad su se javili prvi kandidati, nije bilo jasnog front-runnera, političara koji bi se u anketama odlijepio od ostatka krda i ozbiljno poveo. Povremeno bi netko izletio u prvi plan – obično nakon objave kandidature – ali ta bi se prednost brzo istopila. To se dogodilo Kamali Harris, koja je imala sjajan ulaz u utrku, masovno posjećeni skup u rodnom Oaklandu i progurala se u vrh anketa.
Senatorica iz Kalifornije počela je vješto skupljati velike količine novca i brojne političke “endorsemente” – javno iskazane izraze podrške drugih demokratskih političara. I jedno i drugo presudni su elementi “nevidljivih predizbora”: svaka kandidatura koja želi preživjeti zahtjevnu i dugu sezonu pravih predizbora mora prethodno skupiti puno novca i podršku utjecajnih ljudi u stranci – guvernera, gradonačelnika velikih gradova, senatora i kongresnika, bivših predsjednika i potpredsjednika te članova stranačkog vodstva. Pozitivne ocjene u medijima tu dodatno pomažu. Harris je u siječnju i veljači imala sve navedeno – i novac i “endorsemente” i medije – ali su njene brojke u anketama svejedno izblijedjele. Pokazalo se da, barem zasad, ne može skupiti više od 11 ili 12 posto podrške.
Mlada crna političarka koja je na knap izgubila izbore za guvernerku
Tad se fokus prebacio na Bernieja Sandersa, senatora iz Vermonta, koji se za kandidaturu natjecao i u prošlom ciklusu. I on je skočio u anketama kad je objavio novi pohod na demokratsku nominaciju i probio se u vrh. S 23 do 24 posto podrške Sanders je preuzeo “zajedničko vodstvo” u anketama – bio je u pravilu drugi, par postotnih poena iza bivšeg potpredsjednika Joea Bidena, za kojega se tad još nije znalo hoće li se natjecati. Svi drugi značajno su zaostajali za njima dvojicom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je Biden objavio svoju kandidaturu, polje se konačno zaokružilo – u njemu su sad svi koji imaju šanse dogurati do kraja. U tu kategoriju možda spada i Stacy Abrams, mlada crna političarka iz Georgije, koja je u studenom na knap izgubila izbore za guvernerku te južne države, inače utvrde republikanaca. Abrams se još nije kandidirala i nije jasno hoće li. No, i bez nje, već se dogodila velika promjena.
Ulazak Joa Bidena potpuno je rekalibrirao utrku. To nije bilo jasno pred dva tjedna, kad se Biden kandidirao – otkrilo se tek u anketama koje su otad provedene. Fokus utrke se promijenio, birači imaju novu kalkulaciju, a umjesto “zajedničkog vodstva” Bidena i Sandersa, demokrati imaju pravog i ozbiljnog front-runnera: ne samo da bivši potpredsjednik vodi, nego je sve ostale ostavio daleko iza sebe.
E, sad, političari o kojima se sve zna mogu postati dosadni
Referirat ću se na dvije ozbiljne ankete, iako cijeli niz najnovijih istraživanja javnosti sugerira isti pomak. Birači u CNN-ovoj anketi daju Bidenu 39 posto, oni u istraživanju Quinnipiaca 38 posto. To su vrlo povoljne brojke za bivšeg potpredsjednika. Još su povoljnije kad se pogleda kontekst: ne samo gdje je Biden, nego i to gdje su ostali. Po CNN-ovom istraživanju, Bernie Sanders pao je na 15 posto podrške – to znači da ga Biden vodi za 24 postotna poena. Po istraživanju Quinnipiaca, Bernie ima 11 posto i pao je na treće mjesto – prestigla ga je Elizabeth Warren, senatorica iz Massachusettsa, koja osvaja 12 posto. Po toj anketi, dakle, Biden vodi pred konkurencijom s 26 postotnih poena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak i ovako rano u utrci – prvi predizbori su tek u veljači – vodstvo u anketama od gotovo 40 posto i prednost pred prvim sljedećim od 24 do 26 postotnih poena sjajan su rezultat. Dosad ujednačena utrka pretvorila se u natjecanje između jasnog lidera i ostalih, koji debelo zaostaju.
E sad, Bidenove brojke sigurno će nešto oslabjeti u idućim mjesecima. Za razliku od Kamale Harris, Beta O’Rourkea ili Pete Buttigiega, on je jedan od najpoznatijih političara u Americi. Loša strana velike popularnosti je u tome da novi, dotad nepoznati kandidati lako preotmu birače političarima o kojima se sve zna i koji mogu postati dosadni. A o Bidenu svi sve znaju. Ne samo da mu je ovo treći pokušaj osvajanja kandidature za predsjednika i da je osam godina bio potpredsjednik, nego je prije toga proveo 36 godina u Senatu.
Za senatora je prvi put izabran 1972. godine, mjesec dana nakon što se Beto O’Rourke – rodio, i čak deset godina prije nego što je Pete Buttigieg došao na svijet. Pisat ću u idućim tjednima o političkoj snazi i slabosti pojedinih kandidata, ali čak i bez izvlačenja kostura iz ormara, Bidenu će problem biti i sama činjenica da je njegov ormar tako prostran i star. Zato njegove odlične brojke i pozicija front-runnera bolje izgledaju danas, nego što će to vjerojatno biti slučaj do kraja ljeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tri realistična scenarija koja nas čekaju sljedećih mjeseci
Pa ipak, Biden vodi tako snažno da je teško zamisliti scenarij u kojem ne bi dogurao do finala. Povijesno gledano, kandidat koji u ovoj fazi utrke uživa više od 30 posto podrške ima vrlo dobre izglede da na kraju i pobijedi – šanse za to su mu negdje između 40 i 45 posto. Idućih mjesec-dva (a posebno krajem lipnja, kad je zakazana prva debata) treba gledati koliko će Bidenova prednost oslabjeti. Ali Biden starta s visoke pozicije, pa si može priuštiti značajno otklizavanje i svejedno ostati u igri.
Realistična su tri scenarija – da se Biden blago spusti na oko 35 posto podrške, da padne na oko 30 posto, ili da sleti negdje između 25 i 30 posto. Sva tri scenarija drže ga i dalje u igri. Ako ostane na 35 posto, bit će snažan front-runner. Ako s takvom podrškom dočeka jesen, izgledi da postane demokratski kandidat za predsjednika porast će mu iznad 50 posto.
Razlog tome djelomično je u činjenici da Biden nema jasnog konkurenta – polje je veliko i razmrvljeno. Ovo više nije utrka Bidena s jedne i Sandersa s druge strane, nego utrka Bidena s jedne i svih ostalih s druge strane. Nema alternativnog kandidata, jer su svi drugi daleko iza Bidena, a najjači protukandidati međusobno su izjednačeni. Sandersove šanse za pobjedu nisu puno veće od onih Elizabeth Warren, Kamale Harris, Petea Buttigiega ili Beta O’Rourkea. Kako izgleda danas, tu vjerojatno treba podvući crtu – to petero kandidata spada u drugi stup.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šanse špice Bidena ovisit će o tome što se bude događalo u veznom redu
Iznenađenje teoretski može doći od Stacy Abrams, ako se kandidira, od Coryja Bookera, senatora iz New Jerseyja, ili od Amy Klobuchar, senatorice iz Minnesote. Tu bi trebalo podvući iduću crtu – oni vjerojatno spadaju u treći stup. Demokrati dakle izlaze u formaciji 1–5–3 (u napadu Biden; u veznom redu Sanders, Warren, Harris, Buttigieg i O’Rourke; u obrani Abrams, Booker i Klobuchar). No, podsjećam, Abrams se (još) nije kandidirala, a ostali – dakle još 13 kandidata – utakmicu će gotovo sigurno gledati s klupe.
Ova nogometna usporedba zapravo je besmislena jer demokrati u predizborima ne igraju kao tim nego jedan protiv drugoga. Šanse špice Bidena ovisit će o tome što se bude događalo u veznom redu: ako se tamo nastavi međusobno glodanje izjednačenih kandidata, Biden će mirno otploviti prema pobjedi. To će mu biti teže ako se tamo netko odlijepi i stekne značajnu prednost. Stvari u “drugom stupu” trenutačno stoje ovako: Warren je u zaletu, Sanders i O’Rourke u padu, Buttigieg stagnira i vjerojatno će početi padati, a Harris je već pala i pokušava se vratiti u život.
Ali zašto Biden tako uvjerljivo vodi u utrci za demokratsku nominaciju?
Do prvih predizbora u Iowi i New Hampshireu ima još devet dugih mjeseci, što znači da politički opstanak tih kandidata ovisi o njihovoj sposobnosti da skupe dovoljno novca kojim će platiti kampanju. Igrom sudbine, samo jedan od kandidata iz “drugog stupa” ne zna kako skupiti puno milijuna – i to je Warren, jedina kojoj u anketama ide dobro. Svima ostalima ide lošije, ali oni pak znaju kako doći do novca. Drugim riječima, postoje svi preduvjeti za savršenu oluju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali zašto Biden tako uvjerljivo vodi u utrci za demokratsku nominaciju? Odgovor leži u ključnom dijelu elektorata – bijelim biračima iz radničke klase. Puno se toga može iščitati iz njihove podrške Bidenu, a još više iz usporedbe njihovih preferencija u izbornim sezonama 2016. i 2020. I zaključci, bojim se, nisu laskavi za taj velik i važan dio biračkog tijela.
Obrazovaniji i imućniji desetljećima su glasali za republikance
Povijesno, sve do prošlih izbora, demokratska biračka koalicija sastojala se od tri vrlo različite skupine. Prva su spomenuti bijeli birači iz radničke klase, ili bijelci bez fakulteta, koji rade tehnološki nezahtjevne poslove u industrijskoj proizvodnji, poput autoindustrije, organizirani u sindikate, a sindikati (dok su nešto značili) bili su bliski Demokratskoj stranci. Ti su birači glasali za demokrate, s par iznimki (Richard Nixon, Ronald Reagan). Udio tih birača u elektoratu već se desetljećima smanjuje jer se sve više Amerikanaca bolje obrazuje. Preostale radničke poslove preuzimaju ne-bijelci, najčešće latinosi.
Druga sastavnica su fakultetski obrazovani bijeli birači. Oni su relativno nova pojava u demokratskoj koaliciji – desetljećima su obrazovaniji i imućniji (u pravilu uvijek bijelci) glasali za republikance; to je i dalje slučaj s većinom starijih visokoobrazovanih bijelaca. No mlađi – kojih je sve više – gotovo isključivo glasaju za demokrate. Konačno, treći element demokratske koalicije čine crni birači, koji još od 1960-ih glasaju za demokrate u astronomskim postocima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto ideološki tradicionalisti nisu glasali za Clinton nego za radikalnog ljevičara?
U demokratskim predizborima, 30 posto birača čine bijelci iz radničke klase, 30 posto visokoobrazovani bijelci, a 40 posto crnci, latinosi i ostale manjine. To znači da za osvajanje demokratske kandidature za predsjednika treba osvojiti podršku barem dvije od te tri grupe. U prošlom ciklusu, Hillary Clinton osvojila je nominaciju glasovima crnaca i visokoobrazovanih bijelaca. Bijelci iz radničke klase dali su Sandersu sedam postotnih poena više nego Clinton. To je bilo neobično, jer su slabije obrazovani bijelci najmanje progresivna grupa demokratskih birača, koja u pravilu glasa za kandidate bliže centru. No, 2016. su glasali za socijalista. Već je tad bilo jasno da je tu nešto naopako – zašto ideološki tradicionalisti bliski centru ne glasaju za Hillary Clinton, vrlo centrističku političarku, nego za radikalnog ljevičara?
Objašnjenje je došlo u studenom 2016., kad je Trump osvojio većinu glasova bijelaca iz radničke klase – među njima i brojnih Sandersovih birača. To se tumačilo na dva načina: prvo, da je populizam, opća bolest našeg doba, biračima zamutio pojmove, pa su izgubili orijentaciju što je lijevo, a što desno. Slabije obrazovani bijelci skloni centru – reklo je to objašnjenje – glasali su protiv svog interesa za dvojicu radikala – Sandersa i Trumpa – jer su oni majstorski jodlali populističku melodiju, premda dolaze sa suprotnih ideoloških pozicija. Drugo objašnjenje, djelomično izvedeno iz prvog, novu preferenciju tradicionalno demokratskih bijelih birača iz radničke klase objasnilo je protestom protiv establišmenta, gdje je Clinton, kao političarka s više desetljeća staža, bila utjelovljenje establišmenta.
No, pogledajte ankete o popularnosti Joea Bidena i shvatit ćete da oba objašnjenja padaju u vodu. Prvo, bijeli birači iz radničke klase više ne podržavaju Sandersa, iako se kod njega gotovo ništa nije promijenilo u zadnje tri godine. To sugerira da su ga 2016. podržavali iz razloga koji više imaju veze s Clinton, nego sa Sandersovim populističkim idejama. Drugo, ti isti bijeli slabije obrazovani birači koji 2016. nisu htjeli Clinton – navodno zato jer je predstavljala establišment – sad nemaju problema s Bidenom. Dapače, Bidenova snaga leži baš u njima – 21 posto podrške on dobiva od visokoobrazovanih, a 73 posto od bijelih birača iz radničke klase.
Tragično je koliko čovjek može zaključiti iz par naizgled običnih anketa
Biden je kuhan i pečen u politici – kako sam već spomenuo – od 1972. Ima li većeg utjelovljenja establišmenta od njega? Clinton je u nacionalnu politiku ušla 1992., dva desetljeća nakon Bidena, i to u sporednoj ulozi prve dame. On je počeo kao senator i ostao tamo četiri desetljeća.
Argumenti da bijela radnička klasa 2016. nije glasala za Clinton zato što ju je zaveo populistički zov Sandersa i Trumpa, ili zato jer ne voli establišment – samo su djelomično uvjerljivi. Ti isti ljudi samo tri godine kasnije podržavaju Bidena – kandidata koji je podjednako centrist kao Clinton i koji je čak više “establišment” od nje. Ali Biden ima nešto što Clinton nikad nije imala i to je – po ovim novim anketama – ključni razlog njegova uspjeha i njena neuspjeha. To nešto nalazi se među njegovim nogama: Joe Biden je – za razliku od Hillary Clinton – muškarac. I to je tragičan zaključak koji nismo mogli pouzdano izvesti prije nego što su izašle nove ankete, koje sugeriraju da su se stvari “vratile u normalu” jer birači mogu birati između dva muška kandidata, odnosno nema žene koja bi dominirala političkim procesom. Tragično je koliko čovjek može zaključiti iz par naizgled običnih predizbornih anketa.
Zaključak važan za razvoj ove priče do izbora 2020. godine: Biden je razorio Berniejevu koaliciju iz 2016. jer ona nije bila utemeljena na sklonosti birača socijalizmu, nego na njihovom patrijarhalnom mentalitetu i mizoginiji. Ti su birači, ionako skloni centru a ne ljevici, ponovno našli kandidata koji je na liniji s njihovim preferencijama, ali je muškog roda. To će, kako sad stoje stvari, biti dobitna kombinacija. Bolje se, da parafraziram, roditi bez sreće nego bez one stvari.
Kraj ere Donalda Trumpa možda dođe već dogodine. Joe Biden ima velike šanse da ga makne
Telegramov dopisnik iz Amerike analizira ankete i ovu, vrlo ranu fazu utrke za predsjedničku nominaciju
Ulazak Joa Bidena potpuno je rekalibrirao utrku. To nije bilo jasno pred nekoliko tjedana, kad se Biden kandidirao – otkrilo se tek u anketama koje su otad provedene. Fokus utrke se promijenio, birači imaju novu kalkulaciju, a umjesto "zajedničkog vodstva" Bidena i Sandersa, demokrati imaju pravog i ozbiljnog front-runnera: ne samo da bivši potpredsjednik vodi, nego je sve ostale ostavio daleko iza sebe.
Kraj ere Donalda Trump možda dođe već dogodine – ne zbog impeachmenta, suđenja u Senatu, ostavke, optužnice Boba Muellera ili neke pravno-proceduralne začkoljice, nego na dobrim starim redovnim predsjedničkim izborima. Trump je rekordno nepopularan – otkad se provode istraživanja, prvi je predsjednik koji nikad nije prešao minimalnu razinu od 50 posto podrške. Iako oko njega nikad ne treba prognozirati, i analitičarima i medijskim komentatorima čini se da izazivačica ili izazivač u studenom 2020. imaju odlične šanse osvojiti Bijelu kuću.
Demokratska stranka se, s druge strane, nalazi u rijetko viđenoj situaciji – dvoje velikih lidera, koji su obilježili posljednja tri desetljeća njene povijesti, povuklo se 2016. u političku mirovinu. Stranka koja se gradila oko Baracka Obame i Hillary Clinton iznenada se našla bez jasnog lidera. U vakuumu je dio odgovornosti preuzela stara garda – barem u Kongresu, gdje se Nancy Pelosi vratila iz penzije da još jednom vodi demokratsku većinu u Zastupničkom domu. No, u utrci za predsjedničku nominaciju – gdje se svi nadaju da se Trumpa može potući – nastao je veći rusvaj. Stranački predizbori počinju u veljači iduće godine, a već sad imamo 21 kandidata za predsjedničku nominaciju. Utrka među njima dojučer je bila izjednačena – ili barem među četiri-pet najsposobnijih – no sada se i to promijenilo.
Nedostajao je političar koji bi se odvojio od krda i ozbiljno poveo
Ovo je presudna faza za izbor demokratskog kandidata za predsjednika i – ako vjerujete da Trump može izgubiti – za izbor budućeg predsjednika najmoćnije sile na svijetu. Za osvajanje stranačke kandidature treba osvojiti predizbore diljem zemlje, a za to treba puno novca, ljudi na terenu i pozitivnog medijskog praćenja. Kandidatima trebaju saveznici među donatorima, novinarima, interesnim grupama, aktivistima i utjecajnim političarima. Ovaj proces često se naziva “nevidljivim predizborima”. To je faza u kojoj se bira “kandidat koji može pobijediti”.
Velika promjena dogodila se pretprošlog tjedna. Još od siječnja, kad su se javili prvi kandidati, nije bilo jasnog front-runnera, političara koji bi se u anketama odlijepio od ostatka krda i ozbiljno poveo. Povremeno bi netko izletio u prvi plan – obično nakon objave kandidature – ali ta bi se prednost brzo istopila. To se dogodilo Kamali Harris, koja je imala sjajan ulaz u utrku, masovno posjećeni skup u rodnom Oaklandu i progurala se u vrh anketa.
Senatorica iz Kalifornije počela je vješto skupljati velike količine novca i brojne političke “endorsemente” – javno iskazane izraze podrške drugih demokratskih političara. I jedno i drugo presudni su elementi “nevidljivih predizbora”: svaka kandidatura koja želi preživjeti zahtjevnu i dugu sezonu pravih predizbora mora prethodno skupiti puno novca i podršku utjecajnih ljudi u stranci – guvernera, gradonačelnika velikih gradova, senatora i kongresnika, bivših predsjednika i potpredsjednika te članova stranačkog vodstva. Pozitivne ocjene u medijima tu dodatno pomažu. Harris je u siječnju i veljači imala sve navedeno – i novac i “endorsemente” i medije – ali su njene brojke u anketama svejedno izblijedjele. Pokazalo se da, barem zasad, ne može skupiti više od 11 ili 12 posto podrške.
Mlada crna političarka koja je na knap izgubila izbore za guvernerku
Tad se fokus prebacio na Bernieja Sandersa, senatora iz Vermonta, koji se za kandidaturu natjecao i u prošlom ciklusu. I on je skočio u anketama kad je objavio novi pohod na demokratsku nominaciju i probio se u vrh. S 23 do 24 posto podrške Sanders je preuzeo “zajedničko vodstvo” u anketama – bio je u pravilu drugi, par postotnih poena iza bivšeg potpredsjednika Joea Bidena, za kojega se tad još nije znalo hoće li se natjecati. Svi drugi značajno su zaostajali za njima dvojicom.
Kad je Biden objavio svoju kandidaturu, polje se konačno zaokružilo – u njemu su sad svi koji imaju šanse dogurati do kraja. U tu kategoriju možda spada i Stacy Abrams, mlada crna političarka iz Georgije, koja je u studenom na knap izgubila izbore za guvernerku te južne države, inače utvrde republikanaca. Abrams se još nije kandidirala i nije jasno hoće li. No, i bez nje, već se dogodila velika promjena.
Ulazak Joa Bidena potpuno je rekalibrirao utrku. To nije bilo jasno pred dva tjedna, kad se Biden kandidirao – otkrilo se tek u anketama koje su otad provedene. Fokus utrke se promijenio, birači imaju novu kalkulaciju, a umjesto “zajedničkog vodstva” Bidena i Sandersa, demokrati imaju pravog i ozbiljnog front-runnera: ne samo da bivši potpredsjednik vodi, nego je sve ostale ostavio daleko iza sebe.
E, sad, političari o kojima se sve zna mogu postati dosadni
Referirat ću se na dvije ozbiljne ankete, iako cijeli niz najnovijih istraživanja javnosti sugerira isti pomak. Birači u CNN-ovoj anketi daju Bidenu 39 posto, oni u istraživanju Quinnipiaca 38 posto. To su vrlo povoljne brojke za bivšeg potpredsjednika. Još su povoljnije kad se pogleda kontekst: ne samo gdje je Biden, nego i to gdje su ostali. Po CNN-ovom istraživanju, Bernie Sanders pao je na 15 posto podrške – to znači da ga Biden vodi za 24 postotna poena. Po istraživanju Quinnipiaca, Bernie ima 11 posto i pao je na treće mjesto – prestigla ga je Elizabeth Warren, senatorica iz Massachusettsa, koja osvaja 12 posto. Po toj anketi, dakle, Biden vodi pred konkurencijom s 26 postotnih poena.
Čak i ovako rano u utrci – prvi predizbori su tek u veljači – vodstvo u anketama od gotovo 40 posto i prednost pred prvim sljedećim od 24 do 26 postotnih poena sjajan su rezultat. Dosad ujednačena utrka pretvorila se u natjecanje između jasnog lidera i ostalih, koji debelo zaostaju.
E sad, Bidenove brojke sigurno će nešto oslabjeti u idućim mjesecima. Za razliku od Kamale Harris, Beta O’Rourkea ili Pete Buttigiega, on je jedan od najpoznatijih političara u Americi. Loša strana velike popularnosti je u tome da novi, dotad nepoznati kandidati lako preotmu birače političarima o kojima se sve zna i koji mogu postati dosadni. A o Bidenu svi sve znaju. Ne samo da mu je ovo treći pokušaj osvajanja kandidature za predsjednika i da je osam godina bio potpredsjednik, nego je prije toga proveo 36 godina u Senatu.
Za senatora je prvi put izabran 1972. godine, mjesec dana nakon što se Beto O’Rourke – rodio, i čak deset godina prije nego što je Pete Buttigieg došao na svijet. Pisat ću u idućim tjednima o političkoj snazi i slabosti pojedinih kandidata, ali čak i bez izvlačenja kostura iz ormara, Bidenu će problem biti i sama činjenica da je njegov ormar tako prostran i star. Zato njegove odlične brojke i pozicija front-runnera bolje izgledaju danas, nego što će to vjerojatno biti slučaj do kraja ljeta.
Tri realistična scenarija koja nas čekaju sljedećih mjeseci
Pa ipak, Biden vodi tako snažno da je teško zamisliti scenarij u kojem ne bi dogurao do finala. Povijesno gledano, kandidat koji u ovoj fazi utrke uživa više od 30 posto podrške ima vrlo dobre izglede da na kraju i pobijedi – šanse za to su mu negdje između 40 i 45 posto. Idućih mjesec-dva (a posebno krajem lipnja, kad je zakazana prva debata) treba gledati koliko će Bidenova prednost oslabjeti. Ali Biden starta s visoke pozicije, pa si može priuštiti značajno otklizavanje i svejedno ostati u igri.
Realistična su tri scenarija – da se Biden blago spusti na oko 35 posto podrške, da padne na oko 30 posto, ili da sleti negdje između 25 i 30 posto. Sva tri scenarija drže ga i dalje u igri. Ako ostane na 35 posto, bit će snažan front-runner. Ako s takvom podrškom dočeka jesen, izgledi da postane demokratski kandidat za predsjednika porast će mu iznad 50 posto.
Razlog tome djelomično je u činjenici da Biden nema jasnog konkurenta – polje je veliko i razmrvljeno. Ovo više nije utrka Bidena s jedne i Sandersa s druge strane, nego utrka Bidena s jedne i svih ostalih s druge strane. Nema alternativnog kandidata, jer su svi drugi daleko iza Bidena, a najjači protukandidati međusobno su izjednačeni. Sandersove šanse za pobjedu nisu puno veće od onih Elizabeth Warren, Kamale Harris, Petea Buttigiega ili Beta O’Rourkea. Kako izgleda danas, tu vjerojatno treba podvući crtu – to petero kandidata spada u drugi stup.
Šanse špice Bidena ovisit će o tome što se bude događalo u veznom redu
Iznenađenje teoretski može doći od Stacy Abrams, ako se kandidira, od Coryja Bookera, senatora iz New Jerseyja, ili od Amy Klobuchar, senatorice iz Minnesote. Tu bi trebalo podvući iduću crtu – oni vjerojatno spadaju u treći stup. Demokrati dakle izlaze u formaciji 1–5–3 (u napadu Biden; u veznom redu Sanders, Warren, Harris, Buttigieg i O’Rourke; u obrani Abrams, Booker i Klobuchar). No, podsjećam, Abrams se (još) nije kandidirala, a ostali – dakle još 13 kandidata – utakmicu će gotovo sigurno gledati s klupe.
Ova nogometna usporedba zapravo je besmislena jer demokrati u predizborima ne igraju kao tim nego jedan protiv drugoga. Šanse špice Bidena ovisit će o tome što se bude događalo u veznom redu: ako se tamo nastavi međusobno glodanje izjednačenih kandidata, Biden će mirno otploviti prema pobjedi. To će mu biti teže ako se tamo netko odlijepi i stekne značajnu prednost. Stvari u “drugom stupu” trenutačno stoje ovako: Warren je u zaletu, Sanders i O’Rourke u padu, Buttigieg stagnira i vjerojatno će početi padati, a Harris je već pala i pokušava se vratiti u život.
Ali zašto Biden tako uvjerljivo vodi u utrci za demokratsku nominaciju?
Do prvih predizbora u Iowi i New Hampshireu ima još devet dugih mjeseci, što znači da politički opstanak tih kandidata ovisi o njihovoj sposobnosti da skupe dovoljno novca kojim će platiti kampanju. Igrom sudbine, samo jedan od kandidata iz “drugog stupa” ne zna kako skupiti puno milijuna – i to je Warren, jedina kojoj u anketama ide dobro. Svima ostalima ide lošije, ali oni pak znaju kako doći do novca. Drugim riječima, postoje svi preduvjeti za savršenu oluju.
Ali zašto Biden tako uvjerljivo vodi u utrci za demokratsku nominaciju? Odgovor leži u ključnom dijelu elektorata – bijelim biračima iz radničke klase. Puno se toga može iščitati iz njihove podrške Bidenu, a još više iz usporedbe njihovih preferencija u izbornim sezonama 2016. i 2020. I zaključci, bojim se, nisu laskavi za taj velik i važan dio biračkog tijela.
Obrazovaniji i imućniji desetljećima su glasali za republikance
Povijesno, sve do prošlih izbora, demokratska biračka koalicija sastojala se od tri vrlo različite skupine. Prva su spomenuti bijeli birači iz radničke klase, ili bijelci bez fakulteta, koji rade tehnološki nezahtjevne poslove u industrijskoj proizvodnji, poput autoindustrije, organizirani u sindikate, a sindikati (dok su nešto značili) bili su bliski Demokratskoj stranci. Ti su birači glasali za demokrate, s par iznimki (Richard Nixon, Ronald Reagan). Udio tih birača u elektoratu već se desetljećima smanjuje jer se sve više Amerikanaca bolje obrazuje. Preostale radničke poslove preuzimaju ne-bijelci, najčešće latinosi.
Druga sastavnica su fakultetski obrazovani bijeli birači. Oni su relativno nova pojava u demokratskoj koaliciji – desetljećima su obrazovaniji i imućniji (u pravilu uvijek bijelci) glasali za republikance; to je i dalje slučaj s većinom starijih visokoobrazovanih bijelaca. No mlađi – kojih je sve više – gotovo isključivo glasaju za demokrate. Konačno, treći element demokratske koalicije čine crni birači, koji još od 1960-ih glasaju za demokrate u astronomskim postocima.
Zašto ideološki tradicionalisti nisu glasali za Clinton nego za radikalnog ljevičara?
U demokratskim predizborima, 30 posto birača čine bijelci iz radničke klase, 30 posto visokoobrazovani bijelci, a 40 posto crnci, latinosi i ostale manjine. To znači da za osvajanje demokratske kandidature za predsjednika treba osvojiti podršku barem dvije od te tri grupe. U prošlom ciklusu, Hillary Clinton osvojila je nominaciju glasovima crnaca i visokoobrazovanih bijelaca. Bijelci iz radničke klase dali su Sandersu sedam postotnih poena više nego Clinton. To je bilo neobično, jer su slabije obrazovani bijelci najmanje progresivna grupa demokratskih birača, koja u pravilu glasa za kandidate bliže centru. No, 2016. su glasali za socijalista. Već je tad bilo jasno da je tu nešto naopako – zašto ideološki tradicionalisti bliski centru ne glasaju za Hillary Clinton, vrlo centrističku političarku, nego za radikalnog ljevičara?
Objašnjenje je došlo u studenom 2016., kad je Trump osvojio većinu glasova bijelaca iz radničke klase – među njima i brojnih Sandersovih birača. To se tumačilo na dva načina: prvo, da je populizam, opća bolest našeg doba, biračima zamutio pojmove, pa su izgubili orijentaciju što je lijevo, a što desno. Slabije obrazovani bijelci skloni centru – reklo je to objašnjenje – glasali su protiv svog interesa za dvojicu radikala – Sandersa i Trumpa – jer su oni majstorski jodlali populističku melodiju, premda dolaze sa suprotnih ideoloških pozicija. Drugo objašnjenje, djelomično izvedeno iz prvog, novu preferenciju tradicionalno demokratskih bijelih birača iz radničke klase objasnilo je protestom protiv establišmenta, gdje je Clinton, kao političarka s više desetljeća staža, bila utjelovljenje establišmenta.
No, pogledajte ankete o popularnosti Joea Bidena i shvatit ćete da oba objašnjenja padaju u vodu. Prvo, bijeli birači iz radničke klase više ne podržavaju Sandersa, iako se kod njega gotovo ništa nije promijenilo u zadnje tri godine. To sugerira da su ga 2016. podržavali iz razloga koji više imaju veze s Clinton, nego sa Sandersovim populističkim idejama. Drugo, ti isti bijeli slabije obrazovani birači koji 2016. nisu htjeli Clinton – navodno zato jer je predstavljala establišment – sad nemaju problema s Bidenom. Dapače, Bidenova snaga leži baš u njima – 21 posto podrške on dobiva od visokoobrazovanih, a 73 posto od bijelih birača iz radničke klase.
Tragično je koliko čovjek može zaključiti iz par naizgled običnih anketa
Biden je kuhan i pečen u politici – kako sam već spomenuo – od 1972. Ima li većeg utjelovljenja establišmenta od njega? Clinton je u nacionalnu politiku ušla 1992., dva desetljeća nakon Bidena, i to u sporednoj ulozi prve dame. On je počeo kao senator i ostao tamo četiri desetljeća.
Argumenti da bijela radnička klasa 2016. nije glasala za Clinton zato što ju je zaveo populistički zov Sandersa i Trumpa, ili zato jer ne voli establišment – samo su djelomično uvjerljivi. Ti isti ljudi samo tri godine kasnije podržavaju Bidena – kandidata koji je podjednako centrist kao Clinton i koji je čak više “establišment” od nje. Ali Biden ima nešto što Clinton nikad nije imala i to je – po ovim novim anketama – ključni razlog njegova uspjeha i njena neuspjeha. To nešto nalazi se među njegovim nogama: Joe Biden je – za razliku od Hillary Clinton – muškarac. I to je tragičan zaključak koji nismo mogli pouzdano izvesti prije nego što su izašle nove ankete, koje sugeriraju da su se stvari “vratile u normalu” jer birači mogu birati između dva muška kandidata, odnosno nema žene koja bi dominirala političkim procesom. Tragično je koliko čovjek može zaključiti iz par naizgled običnih predizbornih anketa.
Zaključak važan za razvoj ove priče do izbora 2020. godine: Biden je razorio Berniejevu koaliciju iz 2016. jer ona nije bila utemeljena na sklonosti birača socijalizmu, nego na njihovom patrijarhalnom mentalitetu i mizoginiji. Ti su birači, ionako skloni centru a ne ljevici, ponovno našli kandidata koji je na liniji s njihovim preferencijama, ali je muškog roda. To će, kako sad stoje stvari, biti dobitna kombinacija. Bolje se, da parafraziram, roditi bez sreće nego bez one stvari.