Nekad je nužno odabrati stranu

Krasno zvuči romantizirana povijest Živog zida koju je Sinčić objavio. Samo što je malo netočna

Nisu pokrenuli prosvjede 2011., u kampanji nije potrošio pet tisuća kuna, a Živi zid nije druga stranka u Hrvatskoj

02.03.2016. ivan vilibor sincic, foto sasa cetkovic
FOTO: foto saša ćetković

Predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić na Facebooku je u kasnim satima nedjelje objavio kratku romantiziranu povijest političke stranke, zapravo pokreta kojem je na čelu – od prosvjeda 2011. godine, preko predsjedničkih i dvaju parlamentarnih izbora, do danas.

“Živimo za dan pobjede, živimo za jedan cilj; slom sustava i pobjeda pravde. I spremni smo na sve, zaista smo spremni na sve. Ne bole me više udarci, medijski natpisi, podmetanja; sve smo to već toliko puta preživjeli. Budite hrabri, budite strpljivi, imajte vjere i vidimo se na cilju. Rijetki stignu, ali nagrada je neprocjenjiva. Vidjeti sustav slomljen, to se ne može kupiti novcem. Može se. A može se, jer se mora. Idemo napraviti čudo”, zaključio je svoju emotivnu pripovijest Sinčić.

E sad, uz punu svijest o opasnosti da “oni koji kreću napraviti čudo” shvate ovo kao podmetanje, valja ipak objasniti zbog čega je Sinčićeva priča u prvoj rečenici opisana kao “romantizirana”, dakle, ne baš potpuno istinita.

Tisuće kuna i Jaguar

Prvo, zaključiti da je prosvjede 2011. pokrenula ekipa koja je kasnije osnovala Živi zid je pomalo pretjerano. Istina, Ivan Pernar se baš na tim prosvjedima afirmirao kao javno poznato lice, prije svega zbog svoje uporne (i uspješno zadovoljavane) strasti za tim da bude uhapšen. Prosvjedi su, zapravo, spojili neke od ljudi koji su kasnije oformili stranku Savez za promjene, a koje se kasnije nazvala Živi zid.

Sinčić romantizira i dalje. Kaže kako su u njegovu predsjedničku kampanju 2014. godine ušli “sa 5.000 kn, drugi s milijunima. Nisam imao odijelo, ni cipele, ni kaput. Nisam imao PR stručnjake, ni savjetnike. Nismo imali jumbo plakate ni radio reklame. Dobili smo 17 posto glasova”.

Ako je i ušao u kampanju s pet tisuća kuna, iz nje je izišao sa znatno višim računom. Po službenom financijskom izvješću Siničić je u kampanji utrošio 92.627 kuna. Mnogo, mnogo manje od svojih uspješnijih protukandidata (Ivo Josipović je u prvom krugu potrošio 5,4 milijuna, a Kolinda Grabar-Kitarović, po službenom izvješću, 2,5 milijuna kuna), ali i mnogo, mnogo više od pet tisuća koliko danas spominje.

Je li imao odijelo, cipele, kaput, PR stručnjake i savjetnike, ne znamo, ali znamo da se kampanji vozio u Jaguaru, za koji je tvrdio da je krntija stara 11 godina koja se stalno kvari. I za kraj priče o predsjedničkim izborima – nije dobio baš 17 posto glasova. Službeni rezultat mu je bio 16,42 posto.

Nisu druga stranka

Naposljetku, Živi zid je u romantiziranom zapisu svog predsjednika na putu prema konačnoj pobjedi, nakon svih nedaća, druga stranka u Hrvatskoj. Međutim, Živi zid nije druga stranka u Hrvatskoj, makar ne još. U Hrvatskoj postoje dvije redovne i višegodišnje ankete javnog mnijenja. Po jednoj od njih Živi zid je doista za jednu desetinku boda pretekao SDP, no po drugoj još poprilično zaostaje. Kombinirano, SDP je drugi sa 15,9, a Sinčićeva stranka treća s 13,7 posto.

I to nije loše, dapače. Nije čak ni, makar gledano iz perspektive simpatizera Živog zida, neromantično. Samo je – točno. A oni koji se bore za “pobjedu pravde” jamačno iznad svega cijene točnost.