U sportu se, pogotovo u siromašnijim zemljama, na taj način stvara sjajan alibi pred javnošću. U vatru baciš ekipu mladih igrača i medijski snažno proklamiraš “oslanjanje na nove, mlade snage” kao razvojnu strategiju. Stvar često funkcionira, jer s tom mantrom o pomlađivanju i ulaganju u budućnost se za rezultate – sada – mnogo manje pita.
U politici, međutim, stvari ipak stoje nešto drukčije. Eventualno lošiji rezultat HDZ-a teško bi se mogao pokriti činjenicom da je predsjednik stranke, uz grobnu šutnju ostatka njenog vodstva, odlučio u utrku za Europski parlament poslati listu uglavnom mladih i javno slabo poznatih političara. Još teže bi se ovakav potez Andreja Plenkovića mogao označiti hrabrim, pa čak i sustavno promišljenim.
Što da su Petir i Kovač pristali?
Glavni narativ oko HDZ-ove liste je taj da je Plenković njome želio pokazati kako mu je namjera dramatično mijenjati stranku mladim i njemu lojalnim ljudima. Gotovo da premijer Bruxelles koristi kao sjekiru kojom odstranjuje one koji mu nisu bezrezervno odani i bilo koga tko bi mogao iskočiti u javnosti kao potentno političko ime.
Ova priča, međutim, ima određenih problema s činjenicama. HDZ je pregovarao s bivšom HSS-ovkom Marijanom Petir o njenoj kandidaturi na listi te stranke. Nije se dogodilo, jer Petir nije htjela ući u HDZ. Nadalje, neko mjesto, očito ne baš pri vrhu liste, nuđeno je i Miru Kovaču, jednom od jačih HDZ-ovih političkih imena, za kojeg se, pritom, smatra da spada u krug onih koji nisu zadovoljni Plenkovićem na čelu stranke.
Da su Petir i Kovač pristali, koliko bi se moglo pričati o listi kojom Plenković disciplinira HDZ?
Struktura pobjede
Tako da je ova i ovakva lista, koju predvodi mladi Karlo Ressler, rezultat i spleta okolnosti, a nikako ne tek pokušaja Plenkovića da pošalje jaku poruku nezadovoljnicima u stranci kako, eto, HDZ može i bez njih. Ovakva lista trenutno najjače hrvatske stranke, pritom, nije iskaz niti grama političke hrabrosti. Njen rezultat će se, ako ankete ne griješe više nego ikad u povijesti svijeta, svakako moći prikazati kao pobjednički. Ona će dobiti najviše glasova, a s nje će u Strasbourg i Bruxelles najviše kandidatkinja i kandidata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I malo tko će zaviriti malo dublje u strukturu te pobjede. Jer, podsjetimo, HDZ je na europskim izborima 2013. godine osvojio (u koaliciji s minornim HSP AS-om i Blokom umirovljenici zajedno) 32,86 posto glasova. Godinu poslije, u koaliciju su ušli slabunjavi HSS i nebitni HDS i ZDS (Zagorska demokratska stranka, sram bilo one koji su pomislili na nešto drugo), a rezultat se popeo na 41,42 posto.
Može li Plenkovićeva lista s mladim snagama HDZ-a dohvatiti te brojke? Makar onu iz 2013. godine? I hoće li ikome biti neugodno, ako tako ispadne, otvarati šampanjac s najslabijim rezultatom HDZ-a dosad?
Što bi bila hrabrost
No, kao i u sportu, uprava kluba, a ovdje dakle Andrej Plenković osobno, u slučaju nešto manje glamuroznog rezultata moći će se pokušati vaditi na priču o afirmaciji mladih i razmišljanju o sutra. U medijskom ekosustavu današnje Hrvatske, kroz koji već kolaju pohvale za hrabrost premijera zbog davanja povjerenja mladim snagama, nije isključeno da ta priča i dobije na legitimitetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako ćemo, međutim, pričati o hrabrosti, onda je postojao samo jedan način da je Plenković iskaže već sad, na izborima za Europski parlament. Trebao se sam staviti na čelo liste, dati jedno mjesto nekom od svojih stranačkih kritičara i krenuti po preferencijsku potvrdu birača HDZ-a. Kao predsjednik stranke i prvi na listi, što je mjesto koje dobar dio glasača zaokružuje po inerciji, Plenković bi imao dobar vjetar u leđa da na osobnom primjeru pokaže da je jači od svojih kritičara, ali i da je inkluzivan šef stranke, čovjek koji okuplja. Ovako je ostao tek čovjek koji se skriva iza alibi floskule o pomlađivanju.
Bez grižnje savjesti
Što je najgore za HDZ, da je Plenković odlučio ići na listu zajedno s ponekim stranačkim oponentom, nema nikakve sumnje da bi maksimizirao izborni rezultat svoje stranke (pritom je mogao upotrijebiti foru s parlamentarnih izbora, kad je Hasanbegovića i Brkića poslao u istu izbornu jedinicu da podijele preferencijalne glasove desnijih birača). Na birališta bi tad, kako bi mu poslali poruku, izišli i oni birači HDZ-a koji Plenkovića baš ne ljube i koji će ovako možda 26. svibnja zbog njega ostati kući.
Na kraju krajeva, iako se nije usudio sam ubaciti u preferencijalni mlin, domaću zadaću oko liste koja okuplja i one koji predsjednika stranke baš ne vole, ali mogu privući glasače, odradio je jako dobro čak i Davor Bernardić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povijesne pouke
Plenković nije. Isturanje Karla Resslera i ostalih, stoga, nije znak hrabrosti već sitnog političkog kalkulantstva. Onog u kojem se, bez grižnje savjesti, povlače potezi kojima se riskira slabiji rezultat stranke u korist učvršćivanja vlastite pozicije u njoj.
No, ako se iz povijesti HDZ-a mogla naučiti samo jedna jedina stvar, to je onda ona koja kaže da ja čvrsta pozicija samo onog predsjednika stranke koji joj osigurava pobjede i ostanak na vlasti. Jer, koliko god unutarstranačkih protivnika marginaliziraš s pozicije “vođe”, čim zamiriši poraz, odnekud će već izniknuti ekipa s katranom i perjem. A pljesak koji dobijaju postajat će sve glasniji i glasniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kruži teza da Plenković ovom listom disciplinira dio HDZ-a koji mu nije odan. Evo zašto je to promašeno
Zašto Plenkovićevo igranje na mlade nije znak hrabrosti
Nakon izbora, malo tko će zaviriti malo dublje u strukturu pobjede HDZ-a. Jer, podsjetimo, HDZ je na europskim izborima 2013. godine osvojio (u koaliciji s minornim HSP AS-om i Blokom umirovljenici zajedno) 32,86 posto glasova. Godinu poslije, u koaliciju su ušli slabunjavi HSS i nebitni HDS i ZDS (Zagorska demokratska stranka, sram bilo one koji su pomislili na nešto drugo), a rezultat se popeo na 41,42 posto. Može li Plenkovićeva lista s mladim snagama HDZ-a dohvatiti te brojke?
U sportu se, pogotovo u siromašnijim zemljama, na taj način stvara sjajan alibi pred javnošću. U vatru baciš ekipu mladih igrača i medijski snažno proklamiraš “oslanjanje na nove, mlade snage” kao razvojnu strategiju. Stvar često funkcionira, jer s tom mantrom o pomlađivanju i ulaganju u budućnost se za rezultate – sada – mnogo manje pita.
U politici, međutim, stvari ipak stoje nešto drukčije. Eventualno lošiji rezultat HDZ-a teško bi se mogao pokriti činjenicom da je predsjednik stranke, uz grobnu šutnju ostatka njenog vodstva, odlučio u utrku za Europski parlament poslati listu uglavnom mladih i javno slabo poznatih političara. Još teže bi se ovakav potez Andreja Plenkovića mogao označiti hrabrim, pa čak i sustavno promišljenim.
Što da su Petir i Kovač pristali?
Glavni narativ oko HDZ-ove liste je taj da je Plenković njome želio pokazati kako mu je namjera dramatično mijenjati stranku mladim i njemu lojalnim ljudima. Gotovo da premijer Bruxelles koristi kao sjekiru kojom odstranjuje one koji mu nisu bezrezervno odani i bilo koga tko bi mogao iskočiti u javnosti kao potentno političko ime.
Ova priča, međutim, ima određenih problema s činjenicama. HDZ je pregovarao s bivšom HSS-ovkom Marijanom Petir o njenoj kandidaturi na listi te stranke. Nije se dogodilo, jer Petir nije htjela ući u HDZ. Nadalje, neko mjesto, očito ne baš pri vrhu liste, nuđeno je i Miru Kovaču, jednom od jačih HDZ-ovih političkih imena, za kojeg se, pritom, smatra da spada u krug onih koji nisu zadovoljni Plenkovićem na čelu stranke.
Da su Petir i Kovač pristali, koliko bi se moglo pričati o listi kojom Plenković disciplinira HDZ?
Struktura pobjede
Tako da je ova i ovakva lista, koju predvodi mladi Karlo Ressler, rezultat i spleta okolnosti, a nikako ne tek pokušaja Plenkovića da pošalje jaku poruku nezadovoljnicima u stranci kako, eto, HDZ može i bez njih. Ovakva lista trenutno najjače hrvatske stranke, pritom, nije iskaz niti grama političke hrabrosti. Njen rezultat će se, ako ankete ne griješe više nego ikad u povijesti svijeta, svakako moći prikazati kao pobjednički. Ona će dobiti najviše glasova, a s nje će u Strasbourg i Bruxelles najviše kandidatkinja i kandidata.
I malo tko će zaviriti malo dublje u strukturu te pobjede. Jer, podsjetimo, HDZ je na europskim izborima 2013. godine osvojio (u koaliciji s minornim HSP AS-om i Blokom umirovljenici zajedno) 32,86 posto glasova. Godinu poslije, u koaliciju su ušli slabunjavi HSS i nebitni HDS i ZDS (Zagorska demokratska stranka, sram bilo one koji su pomislili na nešto drugo), a rezultat se popeo na 41,42 posto.
Može li Plenkovićeva lista s mladim snagama HDZ-a dohvatiti te brojke? Makar onu iz 2013. godine? I hoće li ikome biti neugodno, ako tako ispadne, otvarati šampanjac s najslabijim rezultatom HDZ-a dosad?
Što bi bila hrabrost
No, kao i u sportu, uprava kluba, a ovdje dakle Andrej Plenković osobno, u slučaju nešto manje glamuroznog rezultata moći će se pokušati vaditi na priču o afirmaciji mladih i razmišljanju o sutra. U medijskom ekosustavu današnje Hrvatske, kroz koji već kolaju pohvale za hrabrost premijera zbog davanja povjerenja mladim snagama, nije isključeno da ta priča i dobije na legitimitetu.
Ako ćemo, međutim, pričati o hrabrosti, onda je postojao samo jedan način da je Plenković iskaže već sad, na izborima za Europski parlament. Trebao se sam staviti na čelo liste, dati jedno mjesto nekom od svojih stranačkih kritičara i krenuti po preferencijsku potvrdu birača HDZ-a. Kao predsjednik stranke i prvi na listi, što je mjesto koje dobar dio glasača zaokružuje po inerciji, Plenković bi imao dobar vjetar u leđa da na osobnom primjeru pokaže da je jači od svojih kritičara, ali i da je inkluzivan šef stranke, čovjek koji okuplja. Ovako je ostao tek čovjek koji se skriva iza alibi floskule o pomlađivanju.
Bez grižnje savjesti
Što je najgore za HDZ, da je Plenković odlučio ići na listu zajedno s ponekim stranačkim oponentom, nema nikakve sumnje da bi maksimizirao izborni rezultat svoje stranke (pritom je mogao upotrijebiti foru s parlamentarnih izbora, kad je Hasanbegovića i Brkića poslao u istu izbornu jedinicu da podijele preferencijalne glasove desnijih birača). Na birališta bi tad, kako bi mu poslali poruku, izišli i oni birači HDZ-a koji Plenkovića baš ne ljube i koji će ovako možda 26. svibnja zbog njega ostati kući.
Na kraju krajeva, iako se nije usudio sam ubaciti u preferencijalni mlin, domaću zadaću oko liste koja okuplja i one koji predsjednika stranke baš ne vole, ali mogu privući glasače, odradio je jako dobro čak i Davor Bernardić.
Povijesne pouke
Plenković nije. Isturanje Karla Resslera i ostalih, stoga, nije znak hrabrosti već sitnog političkog kalkulantstva. Onog u kojem se, bez grižnje savjesti, povlače potezi kojima se riskira slabiji rezultat stranke u korist učvršćivanja vlastite pozicije u njoj.
No, ako se iz povijesti HDZ-a mogla naučiti samo jedna jedina stvar, to je onda ona koja kaže da ja čvrsta pozicija samo onog predsjednika stranke koji joj osigurava pobjede i ostanak na vlasti. Jer, koliko god unutarstranačkih protivnika marginaliziraš s pozicije “vođe”, čim zamiriši poraz, odnekud će već izniknuti ekipa s katranom i perjem. A pljesak koji dobijaju postajat će sve glasniji i glasniji.