Markovina: Libar Roberta Pauletića, odnosno, zašto taj tip nema veze sa splitskim humorom i Smojom
Kolumnist Telegrama Dragan Markovina analiza Pauletićeva objašnjenja
Nakon što smo u proteklih par tjedana ispratili sva skandalozna imenovanja u aktualnoj Vladi i odslušali nemušta objašnjenja ministara i njihovih zamjenika u vezi svojih djelovanja i pisanja, teško je zaključiti što je tu intelektualno impotentnije: njihovi tekstovi ili naknadna objašnjenja tih tekstova.
Tu naravno spada i jučerašnje objašnjenje Roberta Pauletića o tome kako su njegove šovinističke pisanije odraz specifičnog splitskog humora i posve na tragu pisanja Miljenka Smoje, koji je također bio jednako satiričan prema strancima. Pri čemu je čitavo to neinteligentno izmotavanje proizvedeno u svrhu ostanka na funkciji za koju su posve potkapacitirani, u čemu očito ne vide nikakav problem.
Nestručnost nije nikakva prepreka
Prava je na koncu šteta što će na kraju u sjeni budalastog izvlačenja na Smoju i lokalni humor, u sjeni ostati Pauletićeva tvrdnja o tome da mu nestručnost ne predstavlja nikakvu prepreku u obavljanju funkcije. No ono što nas u čitavom slučaju ponajprije zanima je korištenje izvrnute logike, po kojoj su nekompetentni i skandalozni članovi Vlade pod nekakvom harangom od strane medija, koji naprosto postavljaju logična pitanja, videći ono što svi građani ove zemlje vide.
Drugim riječima, kad se novoizabrani ministri suoče sa nespojivošću svoje dosadašnje javne uloge i posla kojeg bi trebali obavljati, iz njihove perspektive gledišta, oni se nalaze pod harangom. Kao da nije znatno veće nasilje nad svim građanima ove zemlje to što im se za vodeće javne službenike imenuju ljudi koji za te poslove nikako ne bi bili angažirani u bilo kojoj sređenoj zemlji.
Uvrede za sugrađane i Smoju
Druga, ne manje bitna stvar, tiče se doživljaja svijeta po kojem je moguće vidjeti ljude u poziciji moći da se nalaze pod harangom novinara koji jednostavno rade svoj posao. Vratimo li se pak na konkretno Pauletićevo objašnjenje vlastitog pisanja, lako ćemo demaskirati činjenicu da svojim objašnjenjem jednako vrijeđa vlastite sugrađane, kao i Miljenka Smoju.
To što u mediteranskom Splitu doista egzistira jedna vrsta specifičnog, pa i grubog humora koji često zna nasrnuti na nemoćne pojedince, ne znači da je taj humor šovinističan. Kad bi o humoru uopće bilo riječ. Pauletić, naime, i sebe i druge pokušava uvjeriti kako su njegovi šovinistički tekstovi satirični, iako to osim njega nitko nije primijetio.
Ne naravno zbog toga što bi netko prema našem autoru bio zlonamjeran, nego iz prostog razloga što je teško naći išta satirično u tekstu usmjerenom protiv srpskih turista, objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji.
Popisi neprijatelja u ST-u
Pauletić je dakle napisao tekst pun ozlojeđenosti, zajedljivosti i neskrivene netrpeljivosti, čija se ključna i neskrivena poruka jasno odnosila na potpirivanje histerije, kojeg tek sada, motiviran oportunističkim razlozima proglašava za satiričan tekst na tragu Miljenka Smoje.
Vjerujem da ne bi bilo zgorega podsjetiti kako je u vrijeme dok je Miljenko Smoje, izbačen iz Slobodne Dalmacije, pisao svoju satiru u satiričnom Feral Tribuneu, Robert Pauletić bio jedan od čelnih ljudi nimalo satiričnog ‘ST tjednika’, koji je objavljivao raznorazne popise ‘neprijatelja’. Upravo je na kraju, zahvaljujući između ostalog i atmosferi koju je Pauletićevo pisanje poticalo, Smoje završio odbačen i prezren od većine grada.
Uspoređivati stoga vlastiti spisateljski šovinizam, upakiran u lokalnu čakavicu, sa istinskom satirom Miljenka Smoje i humorističnom baštinom grada, pored toga što je duboko neistinito, predstavlja i istinski nedostatak samopoštovanja prema samom sebi.
Ma koliko nam Pauletić tvrdio suprotno.