Ljudi koji danas prosvjeduju u Srbiji ne boje se Vučićevih batinaša. To bi mogao biti početak njegovog kraja
Predsjednik Srbije se preigrao
Kako sada stvari stoje, Vučić još uvijek ima većinsku podršku birača, ali opozicija raste i svaki ovakav prosvjed i reakcija vlasti je ojačavaju. Međutim, to što još uvijek ima većinsku podršku ne znači ništa u ovakvoj situaciji, budući da njegov SNS nije višedesetljetna ukorijenjena stranka poput Miloševićevog SPS-a, nego interesna nadideološka grupacija, koju ljudi biraju isključivo zbog svemoći jednog čovjeka.
Za Aleksandra Vučića sve je izgledalo jednostavno, dok se nije preigrao. Prvo je koncentrirao svu vlast u svojim rukama. Potom je monopolizirao medijsku scenu, čemu se odupire tek nekoliko tjednika, jedna slabo utjecajna dnevna novina, što mu ne predstavlja problem, ali i grupacija United Media, što već jest problem kojeg je pokušao riješiti stvaranjem kartela Telekoma i Telenora te otkupom prava na englesku Premier ligu.
U strateškom je savezništvu s čelnim ljudima Srpske pravoslavne crkve, kako s Irinejom nekad, tako i s Porfirijem danas. Opoziciju je kompletno rasturio, pri čemu je razbijanje Demokratske stranke na čitav niz jedva vidljivih strančica najvažniji uspjeh u operaciji, dok je privlačenje sebi Vuka Draškovića i Čedomira Jovanovića predstavljalo demonstraciju moći.
Ustanak ljudi koje neće zastrašiti batinaši
Kad je već sve obavio, mogao je dopustiti sebi i simboličke ustupke, poput spomenika Đinđiću, a onda je na koncu odlučio podići spomenik samom sebi i prešao je sve granice. Govorim, naravno o projektu Beograd na vodi, za čije potrebe je ukinuta glavna željeznička stanica, srušen je bespravno čitav niz kuća, usput je projektiran i budući metro koji, imajući u vidu trasu kojom bi trebao proći, nije zamišljen da služi potrebama građana, odnosno da spoji srce Novog Beograda sa starim centrom grada, nego investitorima tog projekta, da bi sve simbolički okončao nepodnošljivim kičem od megalomanskog spomenika Stefanu Nemanji.
I kad mu je to prošlo, a prošlo je zato što je ljude lako zaslijepiti velebnim građevinama i spomenicima, i zato što malo ljudi razumije promišljanje urbanizma, a još manje dijeli ideološke stavove i životni stil urbanih Beograđana iz užeg centra grada koji su digli pobunu protiv toga, pomislio je da može sve. Pa je na već uhodanu praksu privlačenja stranih investicija po svaku cijenu, pa i onu potpunog obespravljivanja radnika i uništavanje okoliša, odlučio izručiti dolinu rijeke Jadro kompaniji Rio Tinto, koja je tamo uočila značajne količine litija, u čemu je Vučić vidio priliku za nekakvu veliku zaradu u budućnosti.
I na koncu se preigrao, jer nije računao na masovnu pobunu građana koji vide da im se otimaju zemlja i zdravlje i koji nisu potaknuti na demonstracije od strane opozicije. Ukratko, dobio je općenarodnu pobunu kojoj se opozicija samo priključila, odnosno ustanak ljudi koji su spremni ustrajati i blokirati čitavu zemlju i ne mogu se dati zastrašiti od batinaša pod okriljem režima koji predstavljaju novi faktor u čitavoj priči.
Vučić se preigrao
Aleksandar Vučić je posljednjih dana, a posebno od prošlog do ovog vikenda, između dva masovna prosvjeda, počeo djelovati zbunjeno i defenzivno, jer ima novu situaciju pred kojom se ne zna postaviti. S jedne strane opoziciju koja je odlučila na izbori izići u tri grupacije, desnu, centrističku i lijevo-zelenu, a s druge autentičnu narodnu pobunu.
Prva reakcija mu je bila u aktiviranju nasilnika za koje nitko ni ne pokušava objasniti tko su, ni zašto rade to što rade. Oni su imali generalnu probu pred Mladićevim muralom, u novije vrijeme, a sada kreću na demonstrante. Međutim, Vučić se toliko preigrao da je zaboravio kako je u Srbiji završio svaki pokušaj nasilja prema masovnim demonstracijama. To uvijek završi padom i konačnim porazom, samo je pitanje načina i vremena kojeg nije puno preostalo.
Mogao bi pasti
Kako sada stvari stoje, Vučić još uvijek ima većinsku podršku birača, ali opozicija raste i svaki ovakav prosvjed i reakcija vlasti je ojačavaju. Međutim, to što još uvijek ima većinsku podršku ne znači ništa u ovakvoj situaciji, budući da njegov SNS nije višedesetljetna ukorijenjena stranka poput Miloševićevog SPS-a, nego interesna nadideološka grupacija, koju ljudi biraju isključivo zbog svemoći jednog čovjeka.
Takva konstrukcija koja se naizgled čini neuništiva, u pravilu se raspadne kao kula od karata samo s jednim novim faktorom, a to bi mogao biti ovaj. Tako će ona poznata mantra o tome da će ga vlasti koštati Kosovo ili nešto slično ispasti kao posve promašena. Unatoč pomoći patrijarha i prešutnoj podršci zapada.