Ljudi na berlinskim ulicama detaljno pričaju što osjećaju nakon napada. I to vrlo plastično opisuje tamošnju situaciju
Građani pričaju o učincima napada koji je ubio 12 i ozlijedio 48 osoba
Viceovi novinari izašli su na ulice Berlina nedugo nakon terorističkog napada u kojem je poginulo 12, a ozlijeđeno 48 osoba. Zabilježili su priče slučajnih prolaznika. Tekst prenosimo u cijelosti.
“Nadam se da nije riječ o Arapu”, rekao je portir koji nas je puštao iz dvorane u kojoj su Jan Böhmermann i Olli Schulz upravo prekinuli svoj show. Anticipira o čemu će se narednih dana raspravljati u Njemačkoj i pokazat će se da je bio u pravu.
“To su Merkeličini mrtvaci”, tvitao je Marcus Pretzell par minuta nakon napada. Pretzell je, inače, AfD-ov europarlamentarac i slovi kao kronični politički provokator. Saarski ministar unutarnjih poslova, Klaus Bouillon, pak tvrdi da je Njemačka u ratnom stanju dok Horst Seehofer zaziva reviziju kompletnih sigurnosnih i useljeničkih politika. Jedan napad i sve se promijenilo, kaže. Njemačka više ne bi smjela biti otvorena, nego maksimalno zatvorena, dodaje.
Klinci iz kvarta ne kuže baš situaciju
Druga scena nekoliko minuta nakon napada. Nalazimo se na ulicama Neuköllna, vijesti dolaze preko telefona kratko nakon radnog vremena i blizu ulaznih vratiju. Jedna grupa kvartovskih dečki čula je već očito negdje vijesti, a njihova je reakcija negdje između pubertetske indiferentnosti i crnog humora.
“Jesi li čuo što se dogodilo na Božićnom sajmu? Jesam, jesam. Dosta tužno. Mislim da je njegov otac bio ovdje. Zovite odmah policiju.” Čini se kao cinični pokušaj da se reagira na očekivanja medija. Muslimani, a možda i drugi migranti trebali bi se sami distancirati. Radi se o refleksu koji otkriva samo stvari o razmišljanju većine, ali ničime ne doprinosi debati. Dolazi taksi.
Mediji dosad nisu naučili baš ništa
Vozač nas vozi do Breitscheida iako još niti ne znamo što bismo tamo točno trebali raditi. Najprije bi, valjda, valjalo skenirati generalnu situaciju, zatim se infiltrirati pa skupiti podatke, a onda nešto i napisati. Naš vozač je Iračanin; čini se napetim do očajnim. Tu večer ne naplaćuje vožnje i zapravo uopće ne želi do trga kako ne bi smetao policiji. “Prokleti šupci, sad su nas sredili. Strašno. Svaki put kad čujem za neki napad molim se da je zadnji. I što je najgore, imam osjećaj da se neki ljudi u Berlinu vesele napadu. Odgovara im takva situacija. Što se to događa u ljudima da ih tjera na to da ubijaju i da zbog toga budu zadovoljni?”
Terostički napadi u Parizu, amok napad u Münchenu, oni su Berlin psihološki pripremili na ono što bi taj grad jednom mogao očekivati da će se dogoditi – i to se pokazuje ovih dana. Ljudi su iz toga izvukli nekakvu lekciju, za razliku od medija. Nije bilo histerije. Ovog puta nisu kružile lažne dojave zbog kojih bi se stvorili neredi u drugim dijelovima grada. Metropola ni u jednom trenutku nije bila paralizirana.
Na Breitscheidu već voze busevi i tramvaji. Jedan par na povratku kući tiho razgovara o svom nepoštenom šefu istovremeno stalno provjeravajući svoje telefone. Građani Berlina bore se za svoju svakodnevnicu koju im terorizam želi oduzeti jer jednostavno nastavljaju živjeti.
Osjeća se da se zemlja počela duboko dijeliti
Za neke debata počinje raspravom o tome tko smije živjeti u Njemačkoj i to prije nego što su prvi mrtvi uopće pokopani. Radi se o debati koja će u dogledno vrijeme vladati zemljom, barem do parlamentarnih izbora na kojima će se Angela Merkel ponovno boriti za mandat. Mogu li najrazličitiji ljudi živjeti u miru ili se radi o multikulti ludilu, da citiram desničarski termin? Iz AfD-a, kao i dijelova CSU-a i CDU-a dolazi sve glasnije pitanje koliko otvorenosti Njemačka može podnijeti.
“Neukölln je posvuda”, ta izjava, kad ju je izgovorio bivši berlinski gradonačelnik, nije mišljena kao kompliment. Ne postoji mjesto u zemlji koje u često oštrim debatama o integraciji, paralelnim društvima i toleranciji ima značajnije mjesto od tog kvarta na jugoistoku Berlina.
Neukölln je simbol koncepta multikulturalnosti
Neukölln je za AfD u mnogočemu oličenje smaka svijeta. Ovdje se već živi neka sumorna multilateralna budućnost. Zbog toga smo dan nakon napada ponovno otišli u Neukölln kako bismo porazgovarali s ljudima koji nam mogu ponuditi dobar presjek kvarta. Turski radnici, ljudi koji rade dva posla kako bi zaradili za stanarinu. Stare gospođe koje su već desetljećima vjerne svom kvartu. Mladi talijanski trgovci na tržnici.
Pokazali smo im što se govori u AfD-u, što je rekao Horst Seehofer. Riječ je o parolama i idejama koje nitko od naših sugovornika ne dijeli. Štoviše, svi su uvjereni kako je Seehofer i njemu sličnu potpuno u krivu. Naravno, nismo nikoga silili da se od bilo čega distancira. Htjeli smo dati riječ ljudima iz kvarta oko kojeg se počinje fokusirati apstraktna njemačka debata o integraciji.
Nasilja će biti uvijek, ali otvorenost je neophodna
Nalazimo se na Hermannovom trgu dan nakon napada. Jako je hlado. Ljudi se svađaju oko toga bi li sad četiri paradajza trebala koštati jedan euro ili ne. Na drugoj strani stoji Alessio de Vita iz Napulja i prodaje specijalitete s juga Italije. Za napad je saznao tek kasno navečer. Nazvala ga je mama – zabrinula se za njega jer na tom trgu ipak provodi gomilu vremena.
Ljudi danas nisu uobičajeno ljubazni, nekako su živčaniji. “Takve se stvari, zapravo, događaju svaki dan”, kaže Alessio. “I ponekad su gore od ovoga što se dogodilo tu. Kad nije u pitanju terorizam, onda je riječ o mafiji. Nasilja će uvijek biti.” No, tvrdi kako bi Njemačka svejedno trebala očuvati svoju otvorenost. Ipak je 2016., a ne 1000., tvrdi mladi Talijan.
Napad neće ništa promijeniti
Taman u to vrijeme postalo je jasno da je policija uhitila krivog čovjeka. U podznemoj željeznici na Hermannovom trgu možda je malo tiše nego inače, ali nitko se ne čini nervoznim. Brigitte Gleis živi nekoliko blokova dalje. Ta 80-godišnjakinja koja je u Neuköllnu provela svoj čitav život pita nas tko smo preko zatvorenih vratiju. Ne razumije nas pa nam ipak otvara vrata.
“Eh, mene se ta cijela priča ne tiče. Pa ja sam već prestara za takve stvari. Strašno je sve to skupa, svinje proklete”, objašnjava nam starica u nekoj kombinaciji zbunjenosti i mržnje. “Promijeniti? Ma neće ovaj napad ništa promijeniti.”
Njemačka treba imigrante, bez obzira na sve
Ibrahim Efe radio je noćnu smjenu pa se tek popodne diže iz kreveta. Pušta nas u stan, ali moramo izuti cipele. “Takav je kod nas običaj”, kaže. U dnevnoj je upaljen televizor. Gleda vijesti iz Turske, prikazuje se prilog o ubojstvu ruskog veleposlanika u Ankari. Televizor je radio i kad se dogodio napad u Charlottenburgu. Njegova supruga i on gledali su neki film kad ih je nazvala njegova punica koja se jako uplašila.
“Njemačka je oduvijek otvorena zemlja”, tvrdi. “Radnici ovamo dolaze oduvijek, a sustavu oni stalno trebaju jer Nijemci ne rađaju djecu.” No, ističe kako su ove izbjeglice u Njemačku došle ilegalno i nekontrolirano. “Kod nas je to bilo drugačije. Nas su, kad smo došli, detaljno provjerili. Čak su nam i zube provjeravali. Uzimali su se samo najbolji ljudi.” Tvrdi kako Njemačka nema drugog izbora. “Mislim da je to sudbina ove zemlje, da bude otvorena.”
Berlin se neće predati strahu
U Berlinu je završio još jedan dan, političke borbe sele se s interneta na ulice. U srijedu su na Hardenbergu, 300 metara od mjesta napada, prosvjedovali desničari. AfD-ovci drže skup pred uredom kancelara. Najavljen je govor desničarskog ideologa Götza Kubitscheka.
Reći će da je Merkel kriva za sve što se dogodilo i da bismo se trebali bojati. Oni žele da se Berlin boji. I teroristi žele da se Njemačka počne bojati. Jer, mrziti može samo onaj tko se boji. No, Berlin se ne boji i Berlin neće mrziti. Berlin pobjeđuje jer će ostati otvoren.