Nekad je nužno odabrati stranu

Dočekan je kao spas od populista i raspadanja liberalnog poretka, ali kamo će Macron voditi Francusku

Kako će izgledati francuska vanjska politika pod Emmanuelom Macronom

French president-elect Emmanuel Macron arrives to deliver a speech at the Pyramid at the Louvre Museum in Paris on May 7, 2017, after the second round of the French presidential election.
Emmanuel Macron was elected French president on May 7, 2017 in a resounding victory over far-right Front National (FN - National Front) rival after a deeply divisive campaign, initial estimates showed. / AFP PHOTO / POOL / PHILIPPE LOPEZ
FOTO: AFP/AFP

Novi francuski predsjednik Emmanuel Macron izabran je bez značajnih obećanja ili najava o vanjskoj politici. Njegova stajališta u tom polju nisu pretjerano naglašena, s jednim izuzetkom – stav prema Rusiji. Ova kampanja i borba protiv pro-ruske kandidatkinje Nacionalne fronte Marine Le Pen i hakiranje za koje su osumnjičeni operativci Kremlja, stvorilo je kod njega prilično jasan stav prema Rusiji. Kada je riječ o Moskvi, Francuska će od sada odgovoriti Macronovom doktrinom, piše Politico.

Ruski je predsjednik Vladimir Putin Macronu čestitao na pobjedi i zaželio mu “snažno zdravlje” za posao koji predstoji. U telegramu je Putin napisao kako je Rusija spremna raditi na bilateralnim i globalnim problemima. Pozvao je Macrona da “prevladaju međusobno nepovjerenje” i udruže snage. “Građani Francuske povjerili su vam vodstvo zemlje u teškim trenucima za Europu i za čitavu međunarodnu zajednicuz”, napisao je Putin. Dodao je kako je sve veća prijetnja terorizmu i destabilizacija čitavih regija učinila “osobito važnim prevladati međusobno nepovjerenje i ujediniti napore kako bi se osigurala međunarodna stabilnost i sigurnost”.

Oštre poruke prema Moskvi

No, iz Macronovog tabora, tijekom kapanja stizale su neke prilično oštre izjave upućene prema Moskvi. “Imat ćemo doktrinu osvete kada dođe do ruskih cyber napada ili bilo kakvog drugog napada”, rekao je Politicu Macronov službeni sasvjetnik za vanjsku politiku Aurelien Lechevallier. “To znači da smo se spremni osvetiti za cyber napade – ne samo na taj način, već i sa svim drugim konvencionalnim mjerama ili sigurnosnim alatom”. Osobni prijatelj novoizabranog predsjednika od sveučilišnih dana u prestižnom L’Ecole Nationale D’Administration, Lechevallier bivši je diplomatski savjetnik gradonačelniku Pariza i bivši kulturni ataše u Bejrutu.

Sumnja se kako je kampanja Macronovog centristističkog pokreta En Marche (Naprijed) bila metom ruske digitalne propagandne kampanje, s ciljem širenja lažnih vijesti i prikazivanja Macrona kao seksualno devijantog i alatom zavjere oligarha Rothscihlda. Sve je kulminiralo u gigantskom hakiranju En Marchea, s dokumentima koji su objavljeni online samo nekoliko sati prije nego što je počela izborna šutnja u Francuskoj. Šef Macronove kampanje kazao je kako je ovaj napad nosio ruski potpis.

Ruski potpis na hakiranju

“Cyber hakiranje i informacijske operacije učinit će vaš pogled prema čovjeku koji vodi Rusiju vrlo mračnim, čak i ako niste imali predrasuda prije nego što ste počeli kampanju”, kaže za Politico Francois Heisbourg, predsjednik vijeća Međunarodnog instituta za strateške studije koji je savjetovao Macrona o obrani i sigurnosti. Sam Macron nije imao nikakvih tvrdih pogleda prema Kremlju na početku kampanje. “Prema mojem mišljenju, on nije imao osobito snažne poglede prema vanjskih poslovima općenito”, kaže Heisbourg. “Nije imao nikakve posebne izjave o Kini ili Rusiji. Nije se identificirao kao pripadnik škole temeljene na vrijednostima ili realpolitika. Došao je s niskom bazom znanja i bez predrasuda”.

Ruski su napadi promijenili Macronov stav prema Rusiji. “Očvrsnuli su ga… i zaoštrili njegovo mišljenje o Rusiji”, kaže za Politico Bruno Tertrais, zamjenik direktora La Fondation Pour La Recherche Strategique koji je bio blisko uključen u Macronovu vanjsko političku i stručnu skupinu za obranu. Novi predsjednik najbolje poznaje EU, a poznaje i svoje granice znanja o vanjskoj politici. “Macron je izuzetno dobro pripremljen na europskim, financijskim i makroekonomskim pitanjima”, kaže Tertrais. “Možda i najbolje pripremljen od svih predsjednika u nedavnim vremenima. Ali njegova zona komfora tu prestaje”.

Macron je, nakon odluke Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europu i izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika označen kao spasitelj liberalnog poretka. Izbor populističkog predsjednika i u Francuskoj, prema apokaliptičnom razmišljanju, označio bi i kraj svijeta kakvog poznajemo. No, o Macronovoj vanjskoj politici malo se toga zna. 39-godišnji Macron nema puno iskustva u vanjsoj politici i kreiranju politika. Nikada nije izabran na neku dužnost. U politiku je ušao kao savjetnik predsjednika Francoisa Hollandea prije pet godina, a jedino njegovo “političko” radno mjesto bilo je od 2014. do 2016. kada je bio ministar ekonomije.

Tri stupa Macronove vanjske politike

U Francuskoj, vanjska je politika ključna za nacionalni identitet, a predsjednik ima veliku nadležnost u pitanjima obrane. Macron će sada morati uvjeriti birače da, unatoč svom neiskustvu može upravljati nacionalnom sigurnošću. Možda baš zbog toga uz sebe ima ključnog čovjeka Hollandeove Vlade – ministra obrane Jean-Yvesa Le Driana piše ugledni Brookings institut. Također, eksplicitno je kazao kako će svoju vanjsku politiku bazirati na takozvanom “Gaullo-Mitterandist” konsenzusu, nazvanom tako po dvojici bivših francuskih predsjednika Charlesu De Gaulleu i Francoisu Mitterandu.

Tijekom kampanje Macron je artikulirao spremnost da snažno djeluje u inozemstvu u obrani francuskih interesa. Predstavio je vanjskopolitički program za kojeg želi da djeluje čvrsto i ozbiljno. No, program je daleko od toga da bude konačno formiran – jedno je izborna retorika i kampanja, a drugo stvarna politika. Međutim, iz njegove je retorike moguće izvući tri konceptualna stupa iz kojeg proizlazi sve ostalo, piše Brookings.

1. Otvorenost

U Macronovoj viziji svijeta rapidna promjena i sve gušća međusobna povezanost jedine su konstante. Francuska se ne može jednostavno zatvoriti od svijeta i ignorirati promjene koje se oko nje događaju. Osim toga, povlačenje iz svijeta proturiječilo bi identitetu Francuske kao zemlje s ambicijama da oblikuje globalnu arenu. Umjesto toga, Francuska mora pronaći način da ostane otvorena i da napreduje. Macron svijet vidi kao “svijet prijetnji i prilika”. Francuska tu ima značajne prednosti – dinamičnu populaciju, snažan izvozni sektor, međunarodni status i moćnu vojsku. Macronova vjera u vrijednosti otvorenosti šalje jasnu, univerzalističku poruku.

Francuski predsjednik zemlju vidi kao otvorenu za trgovinu i ulaganja. Čak i kad su u pitanju izbjeglice, koje mnogi u Francuskoj vide kao teret, Macron ih vidi kao “ekonomsku priliku” za Francusku i Europu. No, njegova vjera u otvorene granice proteže se dalje od ekonomskih argumenata, a odbija i zatvoriti vrata turskom članstvu u EU. Cijeni ulogu Francuske u ključnim multilateralnim institucijama poput Ujedinjenih naroda i Svjetske trgovinske organizacije. Želi da Francuska oblikuje međunarodni kontekst, a ne samo preživljavljava u njegu. Kako on kaže: “Moramo biti agresivni na pitanjima trgovine, promovirati naše kolektivne preferencije. Ne želimo biti podvrgnuti američkim ili kineskim odlukama.”

2. Neovisnost

Macronov optimistički, ali kompetitivan pristup otvorenosti sugerira na drugi stup vanjskopolitičkog pristupa – neovisnost, nastavlja Brookings. Neovisnost je tradicionalna francuska vanjskopolitička vrlina i karakteristika gotovo svakog francuskog čelnika i predsjedničkog kandidata od De Gauellea. Sukladno tome, Macron se zalaže za tradicionalne principe francuske neovisnosti: autonomija odlučivanja i određeni skepticizam prema američkoj moći i europskoj pozornosti prema Washingtonu. U klasičnim Gaullastičkim terminima, upozorio je na one “koji imaju naviku čekati na rješenja za njihove probleme s one druge strane Atlantika”.

Macron neovisnost vidi kao kompatibilnu sa suradnjom s drugima. Za njega, “neovinost nije samoća. Izolacija na koju neki od mojih protivnika žele reducirati Francusku nije u našem nacionalnom interesu”. Macron francuske saveze, pogotovo članstvo u EU vidi ključnim za održavanje francuskog suvereniteta. Ne prihvaća da je NATO glavna odrednica statusa Francuske na globalnoj razini. Njegova vizija počiva sve više na daljnoj integraciji u europsku obranu, koju smatra ključnim za Europu da “drži svoju sudbinu u svojim rukama”.

Suprotno euroskepticizmu, Macron uspješno artikulira ulogu Francuske u u ujedinjenoj Europi kao osnaženje, a ne smanjenje njenog suvereniteta. Ne sumnja kako EU trebaju reforme. Suverenost za Macrona nije opstanak potpune neovisnosti, već “suverenost znači sposobnost konkretnog djelovanja da se zaštitimo i obranimo svoje vrijednosti”. Macron tako promiče ideju “Europe suverenosti” koja osnažuje francusku neovinost dajući im, kroz suradnju s europskim partnerima, sredstva za obranu francuskih interesa.

3. Neopredijeljenost

Treći i finalni stup je neopredijeljenost. Naravno, neopredijeljenost nije generalno koncept koji se ističe u vanjsko političkim programima, niti Macron to spominje. No, to ima očitu političku vrijednost. Macron je bio spreman zauzeti neke jasne stavove, poput onog o Europi ili o podršci zračnim udarima u Siriji. No, na većini vanjskopolitičkih pitanja on se vodio kontinuitetom ili je bio neopredijeljen. Nije se jasno opredijelio o pitanjima Trumpa, odnosima s Kinom i Rusijom ili strategiji protiv ISIS-a. No, u kampanji se morao otvoreno opredijeliti na nekim temama. Konkretno, potvrdio je da neće podržati ukidanje sankcija Rusiji dok Rusija ne ispuni svoje obveze u Ukrajini.

O Siriji je uglavnom govorio naglašavajući svoje razlike s predsjednikom Hollandeom, ali nije predložio jasnu strategiju. Inzistirao je da je bila pogreška označiti Assadov odlazak kao preduvjet za pregovore, s obzirom da je Francuska “potpuno izolirana na toj poziciji. No, Macron također smatra kako oni koji inzistiraju na nastavku Assadove vladavine čine “diplomatsku i moralnu pogrešku” jer bi ta pozicija “na kraju mogla dovesti do kompromisa i razgovora s krvavim diktatorom”. U kampanji su ga mediji nerijetko ismijavali zbog tendencije da proturječi sam sebi i konstantno koristi frazu “istodobno”.

No, to ne znači nužno da Macron nema stav. Umjesto toga, to odražava činjenicu da je Macron mlad i neiskusan na visokim razinama kako bi artikulirao svoje politike. Nije opterećen prošlim odlukama ili nesretnim suradnjama. Nije podržavao ili se protivio kontroverznim ratovima. Nema korupcijskih skandala, a nikad nije rekao niti jednu pozitivnu riječ o Vichyjevskoj Francuskoj ili promovirao islamofobiju. Macron je, piše Brookings, prazna posuda u koju se mogu preliti nade i snove velikih krugova biračkog tijela, o tome kakva bi Francuska mogla biti.