Mnogi su Hrvati doživjeli da su ih granični službenici u barcelonskoj zračnoj luci puštali da bez pregleda putovnica prođu kroz prolaz rezerviran za građane EU u vrijeme kad Hrvatska još nije bila ni blizu članstva u toj organizaciji. I na taj način Katalonci su pokazivali svoje neskrivene simpatije za Hrvatsku i za činjenicu da se Hrvatska izborila za samostalnost od bivše Jugoslavije. Oni su se, na stanovit način, identificirali s Hrvatima kao što se danas Hrvati identificiraju s njima.
Katalonci su se, kao i Hrvati, stoljećima borili za samostalnost. Mi smo uspjeli, oni još nisu. Razumljivo je da Hrvati suosjećaju s Kataloncima, osobito nakon što su policijske snage španjolske Vlade – postupajući profesionalno i proporcionalno, kako tvrdi Vlada – ozlijedile 900 ljudi pucajući po njima gumenim mecima, tukući ih pendrecima, bacajući ih niz stepenice i lomeći im prste.
Nepriznavanje referenduma učinkovitije od nasilja
Što su to oklopljeni policajci trebali učiniti pa da i premijer Rajoy ocijeni da su djelovali neprofesionalno i da su upotrijebili prekomjernu silu? Zar im je činjenica da su djelovali po nalogu Vlade i u ime zakona i Ustava doista dala za pravo da se tako brutalno obračunavaju s ljudima koji su pokušali glasati na referendumu ne ugrožavajući javni red i mir, ne uništavajući državnu i privatnu imovinu? Ako članak 21., stavak 1. Ustava jamči pravo mirnog nenaoružanog okupljanja i izričito određuje da ostvarivanje takvog prava ne zahtijeva prethodnu dozvolu vlasti, na čemu se temeljila odluka da se okupljanja u školama i na drugim javnim mjestima pod svaku cijenu onemoguće?
Središnja španjolska vlast je jasno rekla da izjašnjavanje koje katalonska vlast naziva referendumom ona ne smatra referendumom jer se to izjašnjavanje nije provodilo u skladu s Ustavom i zakonom. Nepriznavanje pravnih učinaka tog izjašnjavanja bilo bi puno razumniji čin od pokušaja nasilnog onemogućavanja izjašnjavanja. Čime se obrana demokracije razlikuje od obrane diktature ako otvoreno iskazivanje političkog opredjeljenja u oba slučaja povlači rizik izloženosti nekontroliranoj brutalnosti pripadnika represivnih snaga države?
Dobri razlozi za daljnje inzistiranje na neovisnosti
Španjolski Ustav, prihvaćen na referendumu u prosincu 1978. godine, smatra se temeljem španjolske demokracije koja je uslijedila nakon smrti vojnog diktatora Francisca Franca 1975. godine. U Francovo vrijeme, od 1939. do 1975. godine, političke stranke bile su zabranjene, a katalonski nacionalizam bio je pod osobitom paskom režima jer su republikanske snage ondje najduže pružale otpor Francovoj klerikalističkoj desničarskoj falangi. Premda se premijer Rajoy poziva na Ustav i demokraciju, postupanje njegove policije već je pridonijelo stvaranju takve predodžbe o njemu koja ga čini braniteljem diktature slične Francovoj, a ne braniteljem demokracije, pravne države i ljudskih prava.
Katalonski separatisti dobili su, zahvaljujući nerazumnom djelovanju središnje vlasti, znatno uvjerljivije i svakom vidljive razloge za svoje zahtjeve nego što bi to bio rezultat zakonski nevaljalog referenduma. Uostalom, da je referendum proveden neometano i da je glasala većina stanovništva Katalonije, pitanje je kakav bi rezultat bio. Ovako je rezultat svima vidljiv i svakome razumljiv: središnja španjolska vlast onemogućuje demokratsko izjašnjavanje Katalonaca o tome žele li ili ne žele živjeti u okviru Španjolske. Time se na katalonskoj strani stječu razlozi za daljnje inzistiranje na samostalnosti, a u međunarodnoj javnosti stvaraju se simpatije i razumijevanje za takva stajališta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je u španjolskom Ustavu?
Španjolski Ustav proklamira “nedjeljivo jedinstvo španjolske nacije”. Pokazuje se da je ta odredba problematična jer, kako je to napisao povjesničar Javier Tusell, premda svi Španjolci priznaju da je Španjolska država “i isto tako je istinito da su za većinu njih nacija i država jedno te isto, za znatne manjine na poluotoku Španjolska je bila država, ali ne i nacija”. Dugotrajni otpor Baska, koji je uključivao i terorističku praksu ETA, vojnog krila separatističke organizacije Herri Batasuna, na dramatičan je način potvrdio tu njegovu tezu. Zahtjevi Katalonaca da budu priznati kao nacija i da formiraju svoju državu pokazuje neodrživost ustavne proklamacije o jedinstvu španjolske nacije.
S obzirom da je Ustav Španjolske napisan tri godine poslije Francove smrti, u situaciji plebiscitarnog opredjeljenja građana – uz izuzetak najprivrženijih Francovih sljedbenika i dijela visokih vojnih krugova – za demokraciju, začuđujuća je navedena formulacija o nedjeljivosti španjolske nacije, ali još veće iznenađenje predstavlja činjenica da je Španjolska proglašena ustavnom monarhijom po izričitoj Francovoj želji.
Bilo je evidentno da će Katalonija doći u iskušenje
U okolnostima kad je bilo moguće raskopčati lajbek i ponovo ga zakopčati tako da odgovara očekivanjima svih građana Španjolske, političke stranke suglasile su se oko ustavnih odredaba koje su u vrijeme donošenja Ustava bile apsolutno neprihvatljive za baskijske separatiste koji su tražili suverenost, a moglo se već tad pretpostaviti da će Katalonija i Galicija kad-tad doći u iskušenje da preispitaju temeljne ustavne odredbe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radnu skupinu koja je pisala Ustav činilo je troje predstavnika centrista, političkih krugova bliskih tadašnjem premijeru Adolfu Suarezu, jedan socijalist, jedan komunist, jedan katalonski nacionalist i jedan predstavnik desnice, odnosno frankističkih skupina. Očito, načelna opredjeljenja za demokraciju i ljudska prava, za pravo političkog organiziranja, slobode okupljanja i javnog iskazivanja mišljenja – što je sve bilo zabranjeno tijekom Francove diktature – bila su dostatan razlog da se socijalist, komunist i katalonski nacionalist u radnoj skupini za pisanje Ustava barem privremeno odreknu svojih republikanskih uvjerenja.
Hrvatska je bila u povoljnijem položaju od Katalonije danas
Koliko god da su prilike u Španjolskoj nakon Francove smrti bile takve da je postojala realna opasnost od vojnog udara u slučaju da se ne poštuje posljednja diktatorova želja pa je, u tom kontekstu, možda razumljiv pristanak deklariranih republikanaca na to da Ustav bude monarhistički, iz današnje perspektive se čini da bi možda bilo bolje da su se republikanci već tada, uz preuzimanje stanovitog rizika, izborili za republikansko i federativno državno uređenje.
U ustavnopravnom pogledu, Hrvatska je – kao i sve republike bivše Jugoslavije – 1990. bila u daleko povoljnijem položaju negoli je to danas Katalonija. Ustav SFRJ iz 1974. godine bio je, zapravo, konfederativni ustav koji je državnost Jugoslavije izvodio iz državnosti republika. Na toj osnovi Badinterova komisija je presudila da bivše jugoslavenske republike mogu biti priznate kao samostalne države, a administrativne granice između njih kao nove međudržavne granice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalno pitanje koje nije riješeno
Španjolski Ustav proklamira nedjeljivost španjolske nacije i gotovo da onemogućuje da ta odredba, kao i odredbe o statusu monarhije, bude dovedena u pitanje na ustavno prihvatljiv način. Procedure koje moraju biti zadovoljene da bi se mijenjao Ustav – osobito oni dijelovi koji se tiču promjene statusa teritorijalnih autonomija – tako su složene da su takve promjene samo teorijski moguće. Demokratskim načinom donesen Ustav tako postaje prepreka za ostvarivanje univerzalnih ljudskih prava koja su njime zajamčena. Temeljem svega toga može se zaključiti da je Španjolska suočena s ozbiljnim političkim problemima čiju javnu artikulaciju sadašnji Ustav ne omogućuje.
Nacionalno pitanje u Španjolskoj očito nije riješeno premda Ustav proklamira demokraciju. Ako je Ustav neosjetljiv za nešto što velik broj građana nastanjenih na određenom teritoriju smatra svojim političkim pravom, logično je truditi se oko definiranja problema i oko pronalaženja mogućih načina za njegovo rješavanje, a ne javno tvrditi da problem ne postoji i istodobno primjenjivati silu protiv onih koji pokazuju da ih taj problem muči. Politička mudrost nalaže da je – ne prejudicirajući konačni ishod – potrebno otpočeti raspravu o tim problemima ukoliko se želi izbjeći situacija u kojoj će se u ime obrane demokratskih ustavnih načela provoditi nasilje vlasti nad građanima koji na demokratski način pokušavaju iskazati svoju volju.
Moguć je kosovski scenarij
Uobičajena je predrasuda da civilizirani narodi Zapadne Europe političke probleme rješavaju mirnim putem. Za sve članice EU to se podrazumijeva. No, zbivanja u Kataloniji 1. listopada 2017. godine pokazuju da se vlastodršci na Zapadu katkad ponašaju nedostojnije nego vlastodršci u zemljama koje nisu imale demokratsku legitimaciju. Način na koji su se razišle Češka i Slovačka mogao bi biti primjer za Španjolsku i Kataloniju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako ne smetnemo s uma da se i Sovjetski Savez – smatran na Zapadu najgorom od svih mogućih diktatura – mirno rasformirao odlukom čelnih ljudi najvažnijih sovjetskih republika, onda je pribjegavanje nasilju u Kataloniji utoliko sramotnije za španjolsku vlast. Nastavi li središnja vlast u Madridu ustavne odredbe tumačiti i provoditi na način na koji je to učinila 1. listopada, onda su izgledi za ostvarivanje scenarija usporedivog sa škotskim referendumom o samostalnosti sve manji, a sve veći postaju izgledi za ponavljanje neke vrste kosovskog scenarija na Iberijskom poluotoku.
Madrid je napravio potpunu glupost i nasiljem odgovorio na referendum. Sada im prijeti kosovski scenarij
Božo Kovačević piše o izglednim scenarijima za budućnost Katalonije
Uobičajena je predrasuda da civilizirani narodi Zapadne Europe političke probleme rješavaju mirnim putem. No, zbivanja nakon referenduma u Kataloniji pokazuju da se vlastodršci na Zapadu katkad ponašaju nedostojnije nego vlastodršci u zemljama koje nisu imale demokratsku legitimaciju
Mnogi su Hrvati doživjeli da su ih granični službenici u barcelonskoj zračnoj luci puštali da bez pregleda putovnica prođu kroz prolaz rezerviran za građane EU u vrijeme kad Hrvatska još nije bila ni blizu članstva u toj organizaciji. I na taj način Katalonci su pokazivali svoje neskrivene simpatije za Hrvatsku i za činjenicu da se Hrvatska izborila za samostalnost od bivše Jugoslavije. Oni su se, na stanovit način, identificirali s Hrvatima kao što se danas Hrvati identificiraju s njima.
Katalonci su se, kao i Hrvati, stoljećima borili za samostalnost. Mi smo uspjeli, oni još nisu. Razumljivo je da Hrvati suosjećaju s Kataloncima, osobito nakon što su policijske snage španjolske Vlade – postupajući profesionalno i proporcionalno, kako tvrdi Vlada – ozlijedile 900 ljudi pucajući po njima gumenim mecima, tukući ih pendrecima, bacajući ih niz stepenice i lomeći im prste.
Nepriznavanje referenduma učinkovitije od nasilja
Što su to oklopljeni policajci trebali učiniti pa da i premijer Rajoy ocijeni da su djelovali neprofesionalno i da su upotrijebili prekomjernu silu? Zar im je činjenica da su djelovali po nalogu Vlade i u ime zakona i Ustava doista dala za pravo da se tako brutalno obračunavaju s ljudima koji su pokušali glasati na referendumu ne ugrožavajući javni red i mir, ne uništavajući državnu i privatnu imovinu? Ako članak 21., stavak 1. Ustava jamči pravo mirnog nenaoružanog okupljanja i izričito određuje da ostvarivanje takvog prava ne zahtijeva prethodnu dozvolu vlasti, na čemu se temeljila odluka da se okupljanja u školama i na drugim javnim mjestima pod svaku cijenu onemoguće?
Središnja španjolska vlast je jasno rekla da izjašnjavanje koje katalonska vlast naziva referendumom ona ne smatra referendumom jer se to izjašnjavanje nije provodilo u skladu s Ustavom i zakonom. Nepriznavanje pravnih učinaka tog izjašnjavanja bilo bi puno razumniji čin od pokušaja nasilnog onemogućavanja izjašnjavanja. Čime se obrana demokracije razlikuje od obrane diktature ako otvoreno iskazivanje političkog opredjeljenja u oba slučaja povlači rizik izloženosti nekontroliranoj brutalnosti pripadnika represivnih snaga države?
Dobri razlozi za daljnje inzistiranje na neovisnosti
Španjolski Ustav, prihvaćen na referendumu u prosincu 1978. godine, smatra se temeljem španjolske demokracije koja je uslijedila nakon smrti vojnog diktatora Francisca Franca 1975. godine. U Francovo vrijeme, od 1939. do 1975. godine, političke stranke bile su zabranjene, a katalonski nacionalizam bio je pod osobitom paskom režima jer su republikanske snage ondje najduže pružale otpor Francovoj klerikalističkoj desničarskoj falangi. Premda se premijer Rajoy poziva na Ustav i demokraciju, postupanje njegove policije već je pridonijelo stvaranju takve predodžbe o njemu koja ga čini braniteljem diktature slične Francovoj, a ne braniteljem demokracije, pravne države i ljudskih prava.
Katalonski separatisti dobili su, zahvaljujući nerazumnom djelovanju središnje vlasti, znatno uvjerljivije i svakom vidljive razloge za svoje zahtjeve nego što bi to bio rezultat zakonski nevaljalog referenduma. Uostalom, da je referendum proveden neometano i da je glasala većina stanovništva Katalonije, pitanje je kakav bi rezultat bio. Ovako je rezultat svima vidljiv i svakome razumljiv: središnja španjolska vlast onemogućuje demokratsko izjašnjavanje Katalonaca o tome žele li ili ne žele živjeti u okviru Španjolske. Time se na katalonskoj strani stječu razlozi za daljnje inzistiranje na samostalnosti, a u međunarodnoj javnosti stvaraju se simpatije i razumijevanje za takva stajališta.
Što je u španjolskom Ustavu?
Španjolski Ustav proklamira “nedjeljivo jedinstvo španjolske nacije”. Pokazuje se da je ta odredba problematična jer, kako je to napisao povjesničar Javier Tusell, premda svi Španjolci priznaju da je Španjolska država “i isto tako je istinito da su za većinu njih nacija i država jedno te isto, za znatne manjine na poluotoku Španjolska je bila država, ali ne i nacija”. Dugotrajni otpor Baska, koji je uključivao i terorističku praksu ETA, vojnog krila separatističke organizacije Herri Batasuna, na dramatičan je način potvrdio tu njegovu tezu. Zahtjevi Katalonaca da budu priznati kao nacija i da formiraju svoju državu pokazuje neodrživost ustavne proklamacije o jedinstvu španjolske nacije.
S obzirom da je Ustav Španjolske napisan tri godine poslije Francove smrti, u situaciji plebiscitarnog opredjeljenja građana – uz izuzetak najprivrženijih Francovih sljedbenika i dijela visokih vojnih krugova – za demokraciju, začuđujuća je navedena formulacija o nedjeljivosti španjolske nacije, ali još veće iznenađenje predstavlja činjenica da je Španjolska proglašena ustavnom monarhijom po izričitoj Francovoj želji.
Bilo je evidentno da će Katalonija doći u iskušenje
U okolnostima kad je bilo moguće raskopčati lajbek i ponovo ga zakopčati tako da odgovara očekivanjima svih građana Španjolske, političke stranke suglasile su se oko ustavnih odredaba koje su u vrijeme donošenja Ustava bile apsolutno neprihvatljive za baskijske separatiste koji su tražili suverenost, a moglo se već tad pretpostaviti da će Katalonija i Galicija kad-tad doći u iskušenje da preispitaju temeljne ustavne odredbe.
Radnu skupinu koja je pisala Ustav činilo je troje predstavnika centrista, političkih krugova bliskih tadašnjem premijeru Adolfu Suarezu, jedan socijalist, jedan komunist, jedan katalonski nacionalist i jedan predstavnik desnice, odnosno frankističkih skupina. Očito, načelna opredjeljenja za demokraciju i ljudska prava, za pravo političkog organiziranja, slobode okupljanja i javnog iskazivanja mišljenja – što je sve bilo zabranjeno tijekom Francove diktature – bila su dostatan razlog da se socijalist, komunist i katalonski nacionalist u radnoj skupini za pisanje Ustava barem privremeno odreknu svojih republikanskih uvjerenja.
Hrvatska je bila u povoljnijem položaju od Katalonije danas
Koliko god da su prilike u Španjolskoj nakon Francove smrti bile takve da je postojala realna opasnost od vojnog udara u slučaju da se ne poštuje posljednja diktatorova želja pa je, u tom kontekstu, možda razumljiv pristanak deklariranih republikanaca na to da Ustav bude monarhistički, iz današnje perspektive se čini da bi možda bilo bolje da su se republikanci već tada, uz preuzimanje stanovitog rizika, izborili za republikansko i federativno državno uređenje.
U ustavnopravnom pogledu, Hrvatska je – kao i sve republike bivše Jugoslavije – 1990. bila u daleko povoljnijem položaju negoli je to danas Katalonija. Ustav SFRJ iz 1974. godine bio je, zapravo, konfederativni ustav koji je državnost Jugoslavije izvodio iz državnosti republika. Na toj osnovi Badinterova komisija je presudila da bivše jugoslavenske republike mogu biti priznate kao samostalne države, a administrativne granice između njih kao nove međudržavne granice.
Nacionalno pitanje koje nije riješeno
Španjolski Ustav proklamira nedjeljivost španjolske nacije i gotovo da onemogućuje da ta odredba, kao i odredbe o statusu monarhije, bude dovedena u pitanje na ustavno prihvatljiv način. Procedure koje moraju biti zadovoljene da bi se mijenjao Ustav – osobito oni dijelovi koji se tiču promjene statusa teritorijalnih autonomija – tako su složene da su takve promjene samo teorijski moguće. Demokratskim načinom donesen Ustav tako postaje prepreka za ostvarivanje univerzalnih ljudskih prava koja su njime zajamčena. Temeljem svega toga može se zaključiti da je Španjolska suočena s ozbiljnim političkim problemima čiju javnu artikulaciju sadašnji Ustav ne omogućuje.
Nacionalno pitanje u Španjolskoj očito nije riješeno premda Ustav proklamira demokraciju. Ako je Ustav neosjetljiv za nešto što velik broj građana nastanjenih na određenom teritoriju smatra svojim političkim pravom, logično je truditi se oko definiranja problema i oko pronalaženja mogućih načina za njegovo rješavanje, a ne javno tvrditi da problem ne postoji i istodobno primjenjivati silu protiv onih koji pokazuju da ih taj problem muči. Politička mudrost nalaže da je – ne prejudicirajući konačni ishod – potrebno otpočeti raspravu o tim problemima ukoliko se želi izbjeći situacija u kojoj će se u ime obrane demokratskih ustavnih načela provoditi nasilje vlasti nad građanima koji na demokratski način pokušavaju iskazati svoju volju.
Moguć je kosovski scenarij
Uobičajena je predrasuda da civilizirani narodi Zapadne Europe političke probleme rješavaju mirnim putem. Za sve članice EU to se podrazumijeva. No, zbivanja u Kataloniji 1. listopada 2017. godine pokazuju da se vlastodršci na Zapadu katkad ponašaju nedostojnije nego vlastodršci u zemljama koje nisu imale demokratsku legitimaciju. Način na koji su se razišle Češka i Slovačka mogao bi biti primjer za Španjolsku i Kataloniju.
Ako ne smetnemo s uma da se i Sovjetski Savez – smatran na Zapadu najgorom od svih mogućih diktatura – mirno rasformirao odlukom čelnih ljudi najvažnijih sovjetskih republika, onda je pribjegavanje nasilju u Kataloniji utoliko sramotnije za španjolsku vlast. Nastavi li središnja vlast u Madridu ustavne odredbe tumačiti i provoditi na način na koji je to učinila 1. listopada, onda su izgledi za ostvarivanje scenarija usporedivog sa škotskim referendumom o samostalnosti sve manji, a sve veći postaju izgledi za ponavljanje neke vrste kosovskog scenarija na Iberijskom poluotoku.