Premijer nije ni ovaj put omanuo. Kao i uvijek kad je u pitanju nezgodna vijest vezana za njegovo područje odgovornosti, Andrej Plenković je ne samo svojim rečenicama, nego i stavom i dikcijom lebdio iznad problema, odbijajući ikakvu mogućnost da ga se on, makar i sasvim slučajno i površno – dotakne.
“Vrlo je jasno da je ova presuda individualnog karaktera, da ona ne govori o bilo kakvom sistemskom problemu koji bi se odnosio na vlasti Republike Hrvatske”, pobrisao je s revera mučnu priču o smrti šestogodišnje Madine Hussiny na granici Srbije i Hrvatske u studenom 2017. godine. One smrti koja je rezultirala sad i izvršnom odlukom Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske.
Presuda individualnog karaktera
“Presuda individualnog karaktera”, kako ju je okarakterizirao hrvatski premijer, a isto tako i način na koji se cijeli slučaj odvija evo već petu godinu, međutim, takvi su da govore isključivo o sistemskim problemima, cijeloj gomili njih, u sustavu vlasti kakav je uspostavio baš Andrej Plenković.
Podsjetimo, afganistanska obitelj Madine Hussiny je tvrdila da su ih hrvatski policajci ilegalno protjerali s teritorija RH prema Srbiji, ne obazirući se na njihove zahtjeve za traženjem azila. U blizini granice, na teritoriju Srbije, na njih je naletio vlak. Šestogodišnja Madina je imala takve ozljede glave da nije uspjela preživjeti. Do tad se možda cijela priča mogla svaliti na odgovornosti konkretnih policajaca koji se pogrešno postupili. No, sve ono što je uslijedilo nakon ove tragedije u Hrvatskoj više nije bilo ni najmanje stvar individualne odgovornosti.
Spektakularno neučinkovita istraga
U “presudi individualnog karaktera”, kako ju je okarakterizirao hrvatski premijer, utvrđuje se, naime, da Hrvatska nije provela učinkovitu istragu u vezi Madinine smrti. Sama istraga, pak, ne samo da nije bila učinkovita, ona je bila spektakularno neučinkovita, a ta spektakularna neučinkovitost je zahvaljujući naporima tadašnje Pučke pravobraniteljice, nevladinih udruga i medija bila itekako poznata javnosti.
Ni najveći naivac ne bi mogao valjanom ocijeniti istragu o navodnom kontaktu između hrvatskih policajaca i migrantske obitelji na granici bez provjera snimki stacionarnih kamera koje se tamo nalaze. Bez uvida u GPS lokacije mobitela policajaca i obitelji. Bez uzimanja u obzir izjava graničnih policajaca Republike Srbije, koji su, u svojoj istrazi, ustvrdili kako je obitelj iz Hrvatske protjerala hrvatska policija. Štoviše, na sve to je DORH svojim pismom još početkom 2018. godine upozorila i Pučka pravobraniteljica Reupblike Hrvatske Lora Vidović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crveni karton Lori Vidović
Pa opet, kako je utvrdila i “presuda individualnog karaktera” koju je donio Europski sud za ljudska prava, Hrvatska je u istrazi sve to propustila napraviti. Uredu pučke pravobraniteljice DORH uopće nije ni dostavio rješenje o odbačaju kaznene prijave Madinine obitelji, a MUP je uskoro Lori Vidović i zaposlenicima njenog Ureda, tko bi znao zbog čega, zabranio uvid u policijski informacijski sustav kojeg su dotad rutinski imali.
Stvar s “presudom individualnog karaktera” se, nažalost, nastavila uspinjati po sustavu Republike Hrvatske. Madinina obitelj je, nakon što je uspjela još jednom doći u Hrvatsku i zatražiti azil, smještena u prihvatni centar u Tovarniku, zatvorenog tipa, u uvjetima koje su smatrali nehumanim. Njihovoj odvjetnici, pak, dugo je zapriječavan ikakav kontakt s njima.
“Učinkoviti” Ustavni sud
Naposljetku su podigli ustavnu tužbu – i zbog istrage, i Tovarnika, i onemogućavanja odventice Sanje Bezbradice Jelavić da s njima stupi u kontakt. Za Ustavni sud, uz tri izdvojena suprotna mišljenja, sve je, međutim, bilo u redu. Početkom prošle godine, Ustavni sud odlučivao je o još jednoj tužbi zbog neučinkovito provedene istrage.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaključili su da je istraga provedena “učinkovito i djelotovorno”. Ona istraga koja će se sad morati ponoviti radi “presude individualnog karaktera”. Jer nije bila provedena učinkovito.
Ni zrno ljudskog razumijevanja
Nakon presude Europskog suda za ljudska prava u studenom prošle godine, Hrvatska je mogla pokazati zrno ljudskog razumijevanja za situaciju u kojoj je dovela obitelj Hussiny i odustati barem od zahtjeva da Veliko vijeće u Strasbourgu preispita odluku suda kako bi agonija konačno bila završena. Ne samo da nije odustala, nego je taj zahtjev država Hrvatska u ovom slučaju “individualnog karaktera”, uputila pred sami istek tromjesečnog roka za njegovo podnošenje.
Ničeg, ukratko, u slučaju obitelji Hussiny protiv Hrvatske nema individualnog – presuda govori isključivo o sistemskom problemu. Policija, MUP, DORH, Ustavni sud, Vlada i Sabor koji je nevoljko i s puno opravdanja raspravljao o migrantskoj krizi – svi su suučesnici u zataškavanju jedne smrti djeteta i kršenju ljudskih prava cijele obitelji. A priča je i gora od okvira kojima se bavio Europski sud za ljudska prava, jer je hrvatska vlast zastrašivala i odvjetnički ured koji se bavio ovim slučajem, kao i nevladine organizacije koje od njega, kao i od borbe za zakonito postupanje prema migrantima, nisu htjele odustati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Andreja P.
A to, takvo suučesništvo kompletnog sustava u zataškavanju jednog tragičnog slučaja, sa svim njegovim mračnim nastavcima, je previše čak i za zemlju koja uglavnom bezbrižno prihvaća nezakonito protjerivanje migranata kao obnašanje svete dužnosti “zaštite granice”. Ono nužno znači dugoročnu normalizaciju nefunkcioniranja kompletne vertikale vlasti, koje će se, prije ili kasnije, obiti o glavu i onima koji danas plješću kad se pojave snimke na kojima policija udara i protjeruje migrante.
Sve to skupa je, što god premijer mislio o tome, udžbenički primjer sistemskog problema. Mora se, doduše, priznati da je presuda ipak dijelom i individualnog karaktera, jer je na čelu svakog sustava – čovjek. Stoga, ako pričamo o “individualnom karakteru” presude Europskog suda za ljudska prava, onda nema nikakve sumnje: presudu Strasbourga o slučaju Madine Hussiny valja čitati i kao presudu o Andreju Plenkoviću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Malo što je sramotno kao Plenković kad tvrdi kako presuda o Madini ne govori o sistemskom problemu
U zataškavanje slučaja bili su umiješani MUP, Vlada, DORH, Ustavni sud, Sabor. Nije sustavno, ma kakvi
Priča je i gora od okvira kojima se bavio Europski sud za ljudska prava, jer je hrvatska vlast zastrašivala i odvjetnički ured koji se bavio ovim slučajem, kao i nevladine organizacije koje od njega, kao i od borbe za zakonito postupanje prema migrantima, nisu htjele odustati.
Premijer nije ni ovaj put omanuo. Kao i uvijek kad je u pitanju nezgodna vijest vezana za njegovo područje odgovornosti, Andrej Plenković je ne samo svojim rečenicama, nego i stavom i dikcijom lebdio iznad problema, odbijajući ikakvu mogućnost da ga se on, makar i sasvim slučajno i površno – dotakne.
“Vrlo je jasno da je ova presuda individualnog karaktera, da ona ne govori o bilo kakvom sistemskom problemu koji bi se odnosio na vlasti Republike Hrvatske”, pobrisao je s revera mučnu priču o smrti šestogodišnje Madine Hussiny na granici Srbije i Hrvatske u studenom 2017. godine. One smrti koja je rezultirala sad i izvršnom odlukom Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske.
Presuda individualnog karaktera
“Presuda individualnog karaktera”, kako ju je okarakterizirao hrvatski premijer, a isto tako i način na koji se cijeli slučaj odvija evo već petu godinu, međutim, takvi su da govore isključivo o sistemskim problemima, cijeloj gomili njih, u sustavu vlasti kakav je uspostavio baš Andrej Plenković.
Podsjetimo, afganistanska obitelj Madine Hussiny je tvrdila da su ih hrvatski policajci ilegalno protjerali s teritorija RH prema Srbiji, ne obazirući se na njihove zahtjeve za traženjem azila. U blizini granice, na teritoriju Srbije, na njih je naletio vlak. Šestogodišnja Madina je imala takve ozljede glave da nije uspjela preživjeti. Do tad se možda cijela priča mogla svaliti na odgovornosti konkretnih policajaca koji se pogrešno postupili. No, sve ono što je uslijedilo nakon ove tragedije u Hrvatskoj više nije bilo ni najmanje stvar individualne odgovornosti.
Spektakularno neučinkovita istraga
U “presudi individualnog karaktera”, kako ju je okarakterizirao hrvatski premijer, utvrđuje se, naime, da Hrvatska nije provela učinkovitu istragu u vezi Madinine smrti. Sama istraga, pak, ne samo da nije bila učinkovita, ona je bila spektakularno neučinkovita, a ta spektakularna neučinkovitost je zahvaljujući naporima tadašnje Pučke pravobraniteljice, nevladinih udruga i medija bila itekako poznata javnosti.
Ni najveći naivac ne bi mogao valjanom ocijeniti istragu o navodnom kontaktu između hrvatskih policajaca i migrantske obitelji na granici bez provjera snimki stacionarnih kamera koje se tamo nalaze. Bez uvida u GPS lokacije mobitela policajaca i obitelji. Bez uzimanja u obzir izjava graničnih policajaca Republike Srbije, koji su, u svojoj istrazi, ustvrdili kako je obitelj iz Hrvatske protjerala hrvatska policija. Štoviše, na sve to je DORH svojim pismom još početkom 2018. godine upozorila i Pučka pravobraniteljica Reupblike Hrvatske Lora Vidović.
Crveni karton Lori Vidović
Pa opet, kako je utvrdila i “presuda individualnog karaktera” koju je donio Europski sud za ljudska prava, Hrvatska je u istrazi sve to propustila napraviti. Uredu pučke pravobraniteljice DORH uopće nije ni dostavio rješenje o odbačaju kaznene prijave Madinine obitelji, a MUP je uskoro Lori Vidović i zaposlenicima njenog Ureda, tko bi znao zbog čega, zabranio uvid u policijski informacijski sustav kojeg su dotad rutinski imali.
Stvar s “presudom individualnog karaktera” se, nažalost, nastavila uspinjati po sustavu Republike Hrvatske. Madinina obitelj je, nakon što je uspjela još jednom doći u Hrvatsku i zatražiti azil, smještena u prihvatni centar u Tovarniku, zatvorenog tipa, u uvjetima koje su smatrali nehumanim. Njihovoj odvjetnici, pak, dugo je zapriječavan ikakav kontakt s njima.
“Učinkoviti” Ustavni sud
Naposljetku su podigli ustavnu tužbu – i zbog istrage, i Tovarnika, i onemogućavanja odventice Sanje Bezbradice Jelavić da s njima stupi u kontakt. Za Ustavni sud, uz tri izdvojena suprotna mišljenja, sve je, međutim, bilo u redu. Početkom prošle godine, Ustavni sud odlučivao je o još jednoj tužbi zbog neučinkovito provedene istrage.
Zaključili su da je istraga provedena “učinkovito i djelotovorno”. Ona istraga koja će se sad morati ponoviti radi “presude individualnog karaktera”. Jer nije bila provedena učinkovito.
Ni zrno ljudskog razumijevanja
Nakon presude Europskog suda za ljudska prava u studenom prošle godine, Hrvatska je mogla pokazati zrno ljudskog razumijevanja za situaciju u kojoj je dovela obitelj Hussiny i odustati barem od zahtjeva da Veliko vijeće u Strasbourgu preispita odluku suda kako bi agonija konačno bila završena. Ne samo da nije odustala, nego je taj zahtjev država Hrvatska u ovom slučaju “individualnog karaktera”, uputila pred sami istek tromjesečnog roka za njegovo podnošenje.
Ničeg, ukratko, u slučaju obitelji Hussiny protiv Hrvatske nema individualnog – presuda govori isključivo o sistemskom problemu. Policija, MUP, DORH, Ustavni sud, Vlada i Sabor koji je nevoljko i s puno opravdanja raspravljao o migrantskoj krizi – svi su suučesnici u zataškavanju jedne smrti djeteta i kršenju ljudskih prava cijele obitelji. A priča je i gora od okvira kojima se bavio Europski sud za ljudska prava, jer je hrvatska vlast zastrašivala i odvjetnički ured koji se bavio ovim slučajem, kao i nevladine organizacije koje od njega, kao i od borbe za zakonito postupanje prema migrantima, nisu htjele odustati.
Slučaj Andreja P.
A to, takvo suučesništvo kompletnog sustava u zataškavanju jednog tragičnog slučaja, sa svim njegovim mračnim nastavcima, je previše čak i za zemlju koja uglavnom bezbrižno prihvaća nezakonito protjerivanje migranata kao obnašanje svete dužnosti “zaštite granice”. Ono nužno znači dugoročnu normalizaciju nefunkcioniranja kompletne vertikale vlasti, koje će se, prije ili kasnije, obiti o glavu i onima koji danas plješću kad se pojave snimke na kojima policija udara i protjeruje migrante.
Sve to skupa je, što god premijer mislio o tome, udžbenički primjer sistemskog problema. Mora se, doduše, priznati da je presuda ipak dijelom i individualnog karaktera, jer je na čelu svakog sustava – čovjek. Stoga, ako pričamo o “individualnom karakteru” presude Europskog suda za ljudska prava, onda nema nikakve sumnje: presudu Strasbourga o slučaju Madine Hussiny valja čitati i kao presudu o Andreju Plenkoviću.