Mamić je pobjegao, svi nam bježe; treba li mijenjati zakon? Profesori i odvjetnici diskutiraju na Telegramu

Dakle, ne vidi ništa sporno u činjenici da se u Zakon o kaznenom postupku unese izmjena kojom bi bila propisana mjera zabrane napuštanja teritorija RH okrivljenicima protiv kojih je u tijeku proces, a zakonom je, za nedjelo što im se stavlja na teret, zapriječena kazna duža od pet godina. No, nisu svi oduševljeni tom njegovom idejom i vide ju problematičnom iz više aspekata.

Zamolili smo ugledne odvjetnike i profesore za komentar

Zagrebačka odvjetnica Jasna Novak, koja je svojevremeno sudjelovala u radnoj skupini za izradu Zakona o kaznenom postupku, ističe kako u tom hrvatskom zakonu već postoje blaže mjere od istražnog zatvora kojima se može osigurati nazočnost okrivljenika na suđenju. Sud koji te mjere određuje, prema njezinim riječima, mora ih određivati tako da one ostvaruju svoju svrhu.

“Jedno vrijeme imali smo situaciju da su sudovi baš uvijek prihvaćali prijedloge državnih odvjetnika i određivali istražni zatvor okrivljenicima”, podsjeća odvjetnica Novak. Riječ je o periodu od prije nekoliko godina kada je Hrvatska doista bila u vrhu europskih zemalja po broju osoba koje su se nalazile u istražnom zatvoru te kada su i hrvatski zatvori bili prekapacitirani. Nakon nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava u Hrvatskoj se ta praksa počela mijenjati. Sada su sudovi, prema standardima Konvencije o zaštiti ljudskih prava, dužni odrediti neku blažu mjeru umjesto istražnog zatvora, pojašnjava odvjetnica Novak.

Odlučno se ne slaže s Miljenićevim prijedlogom

S Miljenićevim prijedlogom o mogućnosti uvođenja mjere zabrane napuštanja teritorija Hrvatske tijekom suđenja za kaznena djela za koja se može izreći više od pet godina zatvora, ova ugledna odvjetnica odlučno se ne slaže.

“To bi bilo nešto van kompletnog sustava kaznenog zakonodavstva. Mora postojati osnovna pretpostavka da neka osoba bude lišena svojih prava, među kojima je i pravo na slobodno kretanje. Ta pretpostavka je s jedne strane postojanje osnovane sumnje da je ta osoba počinila određeno kazneno djelo, kao i osnovana sumnja da postoje neki od razloga za određivanje istražnog zatvora. To su opasnost od bijega, opasnost od utjecaja na svjedoke, bojazan da okrivljenik ne ponovi kazneno djelo, te teške okolnosti tog kaznenog djela. U sadašnjem Zakonu o kaznenom postupku ta su dva uvjeta kumulativno postavljena, odnosno oba moraju biti ispunjena da bi se nekome ograničila sloboda.

Ovo što gospodin Miljenić predlaže značilo bi apsolutnu arbitrarnost i po mom mišljenju u cijelosti odudara od kaznenog zakonodavstva. Kako bi bilo moguće ograničiti nekom slobodu samo na osnovu zapriječene kazne? Pa naš Kazneni zakon ima načelo individualizacije kazne. Tako za neko kazneno djelo može biti predviđena kazna do pet godina zatvora, ali u određenom slučaju, ako postoje zakonski uvjeti, može biti izrečena i uvjetna osuda ili pak rad za opće dobro. Visina zapriječene kazne ne može biti jedini kriterij, jer bi nas to odvelo u arbitrarnost”, zaključuje odvjetnica Jasna Novak.

Profesor Veić: Zbog sramotnih slučajeva ne treba mijenjati zakon

Profesor Petar Veić, predstojnik katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci uopće ne vidi smisao oduzimanja putovnice kao mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika na suđenju. “I u Bosnu i Hercegovinu i u zemlje Europske unije može se putovati s osobnom iskaznicom, a osobnu iskaznicu ne može se privremeno oduzeti bilo kojoj osobi”, započinje svoj komentar na Miljenićev prijedlog profesor Veić. Prema njegovim riječima Zdravko Mamić je, kao i mnogi drugi, sramota pravosudnog sustava, iako je sam sudski proces protiv njega proveden relativno brzo.

“Dokle god ćemo mi takve postupke voditi pod inozemnim utjecajem, a jasno je da smo informacije o Mamićevim transakcijama dobili izvana, dotle uopće nema smisla gledati naš Zakon o kaznenom postupku. Ne možemo svaki puta kada nam nešto ne funkcionira, tražiti promjenu zakona. To je naš tradicionalni stav. Kad nešto ne ide, mijenjaj zakon! Činimo to bez da analiziramo što u tom zakonu u biti ne valja”, tvrdi profesor Veić.

Stava je da Hrvatska ima maksimalno restriktivne mjere za osiguranje nazočnosti okrivljenika na raspravi. One su i maksimalno usklađene s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i praksom Europskog suda za ljudska prava. “Ako gledamo taj prostor unazad 20 godina, vidjet ćemo da je on bio najviše podložan promjenama. Moramo napustiti praksu da kada nešto godinama ne radimo dobro idemo mijenjati zakon. Nije problem zakon.

U Mamićevom slučaju bilo je niz stvari koje nisu štimale. Da se fokusiramo samo na jednu stvar, kao što je izmjena ZKP-a, to je po mom mišljenju gubljenje vremena. Alibi za jednu katastrofu pravosuđa ne bih nikada tražio u nedostacima zakona. ZKP naprosto treba cizelirati, a ne donositi izmjene i dopune zbog nekog događaja”, rekao nam je profesor Veić.

Krešić: Ako se sudi 15 godina, zar okrivljeni toliko ne bi smio iz Hrvatske?

Rafael Krešić, bivši sudac i odvjetnik, s ovakvim se situacijama susretao u svojoj ranijoj sudačkoj praksi. Na ovaj Miljenićev prijedlog prema kojem bi se ograničilo kretanje osobama kojima se sudi za kaznena djela za koja je zapriječena kazna veća od pet godina zatvora ne podržava. “Ovakav vid ograničenja slobode osoba optuženih u kaznenom postupku bio izvan duha zakona. Zakon o kaznenom postupku postavlja ograničenja čak i za najblaže oblike mjera opreza koje ne mogu trajati dovijeka.

Ako se ograničava kretanje čovjeku čije se nedužnost istovremeno presumira, ne vidim uopće smisao toga. I istražni zatvor može trajati ovisno o dužni propisane kazne za djelo koje je određenoj osobi stavljeno na teret – do šest mjeseci ili godinu ili nešto duže. A sudski proces može trajati i 15 godina. Zar bi netko kome se sudi trebao za svo to vrijeme biti ograničen u putovanju izvan države?

Po mom mišljenju to uopće nije izvedivo, a smatram i da je duboko nepravedno, da nije u duhu zakona i da jednostavno nije ustavno”, komentirao je odvjetnik Krešić. Podsjeća istovremeno kako je ranije u hrvatskom zakonodavstvu postojala mogućnost da se putovnica oduzme osobama koje su bile osuđene na kaznu zatvora dužu od godine dana, no time ih se onemogućavalo samo da pobjegnu prije nego što bi morale otići na odsluženje sankcije.

“To doduše ne sprječava nekoga da se ne pojavi na objavi presude, već samo kasnije da ne izbjegne zatvor kada je izvjesnost da će biti pravomoćno osuđen veća. No, ne možemo utjecati baš na sve”, rekao nam je Rafael Krešić.

Šerić: Može se ZKP i jednostavnije promijeniti da se izbjegnu ovakvi slučajevi

Protiv izmjene Zakona o kaznenom postupku što ju planira predložiti Orsat Miljenić je i zagrebački odvjetnik i nekadašnji sudac Branko Šerić. “Znači, kad bi netko bio tek optužen odmah bi bio smatran i krivim i odmah bi ga se, da tako kažem, moralo zatvoriti, odnosno kako predlaže kolega Miljenić, ograničilo bi mu se kretanje i napuštanje Hrvatske. Pa toga, koliko ja znam, nigdje u svijetu nema na taj način reguliranog. To bi predstavljalo duboko kršenje ljudskih prava.

Ali postoji institut jamčevine koja se sada može odrediti samo okrivljeniku za kojeg postoji opasnost od bijega. Upravo je na tome inzistirao gospodin Miljenić za čijeg je mandata ZKP tako izmijenjen. Ako već takav institut postoji onda bi ga se eventualno zakonskom izmjenom moglo produžiti da vrijedi do kraja postupka. Pa ćemo onda vidjeti koliko će tko bježati u situaciji kada bi mogao ostati bez značajnih novčanih sredstava.

Prema Miljenićevom prijedlogu bi se u startu tvrdilo da je netko kriv, iako još ništa nije pravomoćno odlučeno. Isto tako, tvrdili bismo u samom startu da će netko dobiti više od pet godina zatvora. Kada bismo pak dodali zakonsku odredbu da će se jamčevina vratiti tek nakon proglašenja presude stvar bi bila jednostavno riješena”, poručuje odvjetnik Šerić.

Josipović: Ništa ne treba mijenjati već bolje provoditi vrijedeći Zakon

Profesor kaznenog procesnog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivo Josipović smatra pak kako vrijedeći Zakon o kaznenom postupku ima sasvim dovoljno mjera opreza kojima se može osigurati nazočnost okrivljenika na suđenju. “Nikakve izmjene nisu nam potrebne. Ako postoji za nekoga opasnost od bijega onda se ili određuje istražni zatvor ili jamčevina ili neka druga mjera opreza. To je jednostavno stvar tehnike provedbe postojećeg zakona.

To nije problem. Problem je efikasnost postojećih mjera. Mi danas imamo sustav u kojem svako malo netko pobjegne u Bosnu i Hercegovinu. Očito se ne vodi računa da mnogi naši državljani i oni koji imaju ovdje prebivalište i boravište istovremeno imaju i strano državljanstvo, i to države koja ne izručuje svoje državljane.

Imamo i mjeru kućnog pritvora i jamstvo i zabranu napuštanja mjesta boravišta. Dakle, to je cijeli set mjera, no one nisu efikasne zato što država ne funkcionira kako treba. Niti pravosuđe procjenjuje ispravno opasnost od bijega, niti u pripremnom stadiju, kada policija i DORH skupljaju podatke, očito ne skupe dovoljno informacija i ne predvide što bi se moglo dogoditi. Zato nam se svi ti slučajevi i događaju.

Sustav jednostavno ne funkcionira, a to nije zato što je zakon loš. Barem ne u ovom slučaju. Instrumentarije imamo i treba ih primjenjivati. Ako se zna da neki okrivljenik ima dvojno državljanstvo, da sada nikoga poimence ne spominjem, onda ga se traži da deponira obje putovnice. Ili se to može cijeniti u kontekstu neke strože mjere, na primjer određivanja visokog jamstva. A u konačnici, može mu se odrediti i istražni zatvor ako postoji neki indicij da bi mogao pobjeći”, zaključuje Josipović.