Mario je bio student kad su mu ’91. rezervisti MUP-a ubili prijatelje i njega jako ranili; konačno je dobio presudu
Rekonstruiramo suludi slučaj u kojem su poginula dva dečka jer su rezervisti mislili da su neprijatelji. Sud je sad donio presudu
Bio je 30. srpnja 1991. godine kada se 19-godišnji student filozofije Mario Ujević s četvoricom prijatelja vraćao iz izlaska. Kada su oko jedan ujutro autom prolazili kraj groblja u Zmijavcima na njih su ispaljeni rafali. Pripadnici pričuvnog sastava MUP-a RH mislili su da je naišlo vozilo s neprijateljskim vojnicima, a ne skupina klinaca koja nije reagirala na upozorenja pri prolasku kraj vojnog objekta. Hici su usmrtili Denisa Čvorovića i Gorana Kontića, dok su Mario Ujević, Joško Gudelj i Mladen Blaži ranjeni. Pripadnici MUP-a protiv kojih je za ova dva ubojstva i ranjavanja bio pokrenut kazneni postupak, nikada nisu osuđeni. U travnju 2000. godine abolirani su na temelju Zakona o općem oprostu. Na ovu tragediju danas podsjeća presuda što ju je u sporu protiv države dobio gospodin Ujević.
Njemu su hici iz vojnog oružja tada nanijeli brojne ozljede i ostao je 90 postotni invalid. Sada će od države odbiti odštetu – gotovo četiri i pol milijuna kuna koje mu mora isplatiti Republika Hrvatska. Osim toga, država mu mora nastaviti isplaćivati mjesečnu rentu i naknadu za tuđu pomoć od gotovo 14 tisuća kuna. Tako glasi nepravomoćna presuda suda u Imotskom donijeta nakon 20 godina od kada je Ujević podnio tužbu za naknadu štete. Telegram analizira ovaj nevjerojatan sudski slučaj.
Što se dogodilo u Zmijavcima?
Maria Ujevića u Zmijavcima je pogodilo 11 hitaca. Život mu je spašen u tadašnjoj Vojnoj bolnici u Splitu, a do ožujka 1992. liječio se u Krapinskim toplicama. Iako je još sudskom odlukom iz lipnja 1994. godine utvrđena odgovornost države za ovaj tragičan događaj, Ujević je tek ovaj tjedan dočekao presudu u svoju korist.
Općinsko državno odvjetništvo u Splitu koje je zastupalo Republiku Hrvatsku u ovom sporu rušilo je tezu o ratnoj šteti na osnovu koje bi Ujević trebao dobiti naknadu. Tvrdili su da u tom periodu, dakle u ljeto 1991. godine, u Zmijavcima nije bilo vojnih borbenih akcija, nije bilo ratnih djelovanja niti je bio proglašen policijski sat. Pripadnici pričuvnog sastava MUP-a koji su te noći bili na osiguranju u Zmijavcima izjavili su kako su vidjeli nailazak automobila. To im je bilo sumnjivo, pa su ga pokušali zaustaviti. No kada je vozač nastavio dalje mislili su da bježi. Zbog toga su počeli pucati u zrak, a zatim i u gume vozila. Uslijedilo je još hitaca prema automobilu koji je već bio na glavnoj cesti.
Sud: RH je odgovorna za štetu
“Putnici u vozilu mogli su znati da je u tom dijelu mjesta smještena vojska”, zaključili su svjedoci, nakon čega je i sud došao do zaključka da se u ovom slučaju nije radilo o ratnoj šteti, već o šteti za koju je izravno odgovorna Republika Hrvatska.
Međutim, i nakon toga su pravni zastupnici države tvrdili kako je Ujević sam kriv za ono što mu se dogodilo. Sud u Imotskom ipak nije zauzeo taj stav. Prema ovoj presudi, Mario Ujević nije baš ni na koji način pridonio ranjavanju. S prijateljima se vozio kroz Zmijavce, istim putem se i vraćao kući. Nitko ih nije zaustavio, niti upozorio, niti legitimirao. Nije bilo ni prometne signalizacije koja bi upozoravala na neku opasnost.
Nije bilo zabrane kretanja
Mještanima Zmijavaca ni prije toga nije bilo ograničeno kretanje niti im je bila zabranjena vožnja tom prometnicom kojom je Ujević naišao s prijateljima. Da je bilo, država možda ne bi bila odgovorna, ovako, krivnja Republike Hrvatske je dokazana i morat će platiti odštetu ranjenom muškarcu.
Njegove teške ozljede na sudu su opisali vještaci. Strijelne rane prsnog koša, desnog ramena, desne nadlaktice, s brojnim ostacima metaka samo su neke od njih. Zbog teškog ranjavanja morao je odustati od studija filozofije iako je do tada bio odličan student. Uspio je nešto malo raditi kod prijatelja i to je to.
Nevjerojatna pravna bitka
Zato je u međuvremenu bio podnio i tužbu protiv države kojom je tražio naknadu izgubljene zarade. Budući da nikada nije ostvario plan da postane profesor, zaključio je da je oštećen i da mu država mora nadoknaditi plaće koje je izgubio zbog ranjavanja. No, iako je i u tom slučaju sud u Imotskom donio prvostupanjsku presudu u njegovu korist, Županijski sud u Splitu nakon žalbe države odbio je njegovu tužbu. Nije uspio ni sa zahtjevom za revizijom na Vrhovnom sudu. Podnio je i tužbu Ustavnom sudu koji ga je također odbio. Potvrdio je zaključke nižih sudova koji su mu odbili dosuditi tu odštetu zbog izgubljene zarade. Objašnjeno je kako jednostavno nije završio fakultet, pa nije bilo ni izvjesno hoće li se kada i na kojim poslovima stvarno zaposliti i išta zarađivati.
“Ne postoji uzročna veza između ranjavanja i gubitka zarade u visini plaće profesora, jer je uzrok tome njegov vlastiti propust, odnosno odustanak od daljnjeg školovanja”, navedeno je u obrazloženju presude koju je Ustavni sud ocijenio ustavnopravno prihvatljivim. I Ujevićevoj majci sudovi su odbili dosuditi odštetu za duševne boli zbog sinovog ranjavanja. Presudu u Ujevićevu korist sud u Imotskom objavio je prije nekoliko dana. Republika Hrvatska se na nju još ima pravo žaliti višem sudu.