Politika & Kriminal

Marko Rakar za Telegram rastura demagošku tezu da su izbori skupi; dapače, za ekonomiju su super

Jučer se ovom tvrdnjom poslužio i premijer, na aktualnom satu u Saboru

I dok se drama oko impulzivne ideje o razrješenju Mostovih ministara i, po svojoj prilici novih izbora, bliži svom logičnom i dramatičnom završetku, vrijedi možda malo razmotriti općeprihvaćenu mantru kojom nas plaše političari kako su “izbori jako skupi”. Taj stav mi nikada nije bio jasan, jer svi znamo da “demokracija nema cijenu” (ili je barem ne bi smjela imati), ali i to kako su izbori “praznik demokracije”.

Bježanje od potvrde svoje snage kroz izborni proces ukazuje na strah od rezultata izbora (a to se osobito dobro vidjelo proteklih dana kada su na iznenađenje sviju mnogi oporbeni političari stali u obranu parlamentarne većine), no u svojoj biti riječ je o strahu od gubitka udobnih političarskih fotelja, primanja i privilegija koje rijetko tko od naših parlamentaraca ili ministara može očekivati u privatnom sektoru.

Demagogiji ekonomskih posljedica izbora posegnuo je tijekom posljednjeg aktualnog sata u Saboru i sam je premijer Plenković rekavši kako je njegov interes “hrvatska država, ekonomija i sigurnost, a prije svega narod” (na što bi nam morali zazvoniti svi populistički alarmi nadolazećeg političkog gubavca). A zovu sulude demagogije nije se uspio othrvati ni njegov prethodnik Orešković koji je u jednome času ustvrdio kako bi nas “novi izbori koštali između milijarde i dvije eura“.

Teza koja se, osim kod nas, koristi još samo u Kongu

Ako malo pretražite internet u potrazi za političarima koji se žale na troškove izbora, osim ovih naših domaćih, čini se da su jedini koji se žale na velik trošak oni u Kongu. Nisam siguran da želimo biti u tom društvu. Svejedno, treba malo proanalizirati tu ultimativnu demagošku tvrdnju o skupim izborima i efektima izbora na društvo i ekonomiju.

Prva nejasnoća oko izbora je njihova cijena, opće prihvaćena brojka iznosi oko 120 milijuna kuna. Ona se sastoji od rada izbornih tijela i po podacima iz 2015. godine prije porezne kvazi reforme iznosi oko 70 milijuna kuna. Ako podijelimo tu brojku s brojem biračkih mjesta (a na lokalnim izborima ih je bilo 6.618), jedan dan glasanja nas košta oko 10.577 kuna po biračkom mjestu.

Troškovi koje je, iskreno, malo teško opravdati

Na ovo treba dodati troškove naknada političkim strankama za provedbu izbora, a po podacima o izvršenju državnog proračuna za 2016. godinu to je dodatnih 26 milijuna kuna (od čega su samo HDZ i SDP pokupili skoro 21 milijun) i da bi došli do 120 milijuna nedostaje nam još 24 milijuna kuna “ostalih troškova”. Upravo ti troškovi su zanimljivi – u razdjelu Državnog izbornog povjerenstva ih nema – pa je teško objasniti gdje je novac otišao, no znamo da postoje dva velika dobavljača.

Prvi od njih je APIS IT koji pruža uslugu informatičke podrške i ako je za pretpostaviti da je ta usluga plaćena iz pričuve proračuna tada je u 2016. godini koštala 8.6 milijuna kuna. Iskreno, malo je teško opravdati toliki trošak za softver koji je odavno napisan i amortiziran i u kojem objektivno sudjeluje vrlo mali broj ljudi. Nadalje, tu je i trošak tiska i distribucije glasačkih listića i, ako opet pretpostavimo da je taj trošak isplaćen iz proračunske zalihe Narodnim novinama, tada su oni u 2016. koštali 6 milijuna kuna.

Narodne novine naplaćuju pet puta previše

Oba troška, i ovaj APIS IT-a i Narodnih novina čini se daleko od tržišnih cijena. Primjerice, po izjavama i javnim natječajima Narodnih novina, za potrebe parlamentarnih izbora kupuje se oko 100 tona papira. Ako kažemo da je jedan izborni listić veličine A2 formata (biramo preferencijalno pa su izborni listići veliki), 100 tona papira odgovara količini od otprilike pet milijuna listića (čemu toliki tisak ako znamo da imamo oko 3.7 milijuna birača je krajnje nejasno). Stotinu tona papira vrijedi oko 600.000 kuna i usluga tiska može koštati još toliko, dakle kako Narodne novine naplaćuju uslugu vrijednu (u najboljem slučaju) 1.2 milijuna kuna doslovce pet puta više?

Slična kalkulacija bi se mogla napraviti i za usluge APIS IT-a, tako da su Narodne novine i APIS sigurni dobitnici izbora bez obzira na krajnji rezultat. Ove dvije tvrtke na temelju svog administrativno određenog monopola kroz napuhane troškove usluga primaju po EU propisima ilegalne subvencije (čime će se netko, prije ili kasnije morati pozabaviti). Svejedno, čak i ako prihvatimo ovaj bezobrazno napuhani trošak, i dalje preostane oko 10 milijuna kuna koje nam nedostaju da bi sustigli naših ciljanih 120 milijuna.

Vraćanje velikog dijela kroz poreze i potrošnju

Pravo pitanje je kako je ovih 120 milijuna kuna utrošeno i koji je utjecaj tog novca na našu ekonomiju. Odmah treba napomenuti kako će veliki dio ovog novca odmah biti vraćen državi kroz naplatu poreza. Naknade biračkim odborima su podložne porezu na dohodak i odgovarajućim doprinosima, na troškove usluga naplaćuje se 25 posto PDV-a, a naknade koje političke stranke dobiju iz proračuna vraćaju se kroz troškove promidžbe i izbornih aktivnosti (tisak, zakup plakatnih mjesta, reklame u medijima, honorare umjetnicima, putovanja, hotele, ugošćavanja i slično).

Također, za pretpostaviti je da će članovi biračkih odbora dobiveni novac iskoristiti za vlastitu potrošnju i podebljavanje kućnog budžeta ili životnog standarda pa će opet veliki dio završiti kroz potrošnju u državnoj kasi.
Ne postoji adekvatno istraživanje koje bi pokazalo utjecaj izbora na našu ekonomiju, no istraživanje koje su proveli Rebecca Lessem (Carnegie Mellon University) i Carly Urban (Montana State University), jasno pokazuje neto pozitivni efekt izbornih kampanja na lokalne sredine u kojima postoje izborni događaji (i to primarno u smještaju i maloprodaji). Iz svega ovoga, ja bih zaključio kako 120 milijuna kuna koje je potrebno za održavanje izbora pozitivno djeluje na našu ekonomiju budući da je većina tog novca odmah vraćena kroz dodatnu i povećanu potrošnju.

Zašto je lani deficit bio toliko manji od očekivanog

Ovih 120 milijuna kuna je samo vrh pozitivne sante leda koju sa sobom nose izbori. Ako promatramo državni proračun za 2016. godinu na način na koji je on predložen vrijedi uočiti kako je proračunski deficit bio predviđen u visini od 7.5 milijardi kuna. Danas, s pozicije 2017. godine znamo da je taj deficit bio daleko manji i iznosio je svega 2.7 milijardi kuna.

Razloge treba tražiti u tome kako je Vlada funkcionirala u prošloj godini. Prva tri mjeseca 2016. godine Vlada je funkcionirala na tehničkom i privremenom proračunu te su joj ruke bile manje ili više vezane. Nakon toga, od 1. travnja do 18. lipnja (cca. 55 radnih dana) funkcionirala je sa svim ovlastima, zatim opet nije, sve do formiranja nove vlade koja je prvi puta u svoje fotelje zasjela 27. listopada, što je de facto onemogućilo neku pretjeranu potrošnju prije kraja fiskalne godine jednostavno zato što najkraći mogući rok za neku imalo veću javnu nabavu iznosi oko 50 dana pa se ministri jednostavno nisu stigli početi ponašati kao pijani milijunaši.

Mali dodatni bonus koji također ne treba zaboraviti

Naši političari se hvale velikim zaslugama u obuzdavanju potrošnje, velikim strategijama i savjesnim i pažljivim planiranjem, no u stvarnosti, jedini razlog zašto nismo nastavili gubitnički niz upravo je bio pad vlade i procedure oko izbornog procesa. Ukratko, investicija od 120 milijuna kuna u izbore, nestabilna politička klima i godina dana bez vlade koja je de facto na vlasti, donijela nam je smanjenje deficita državnog proračuna u iznosu od otprilike 4.8 milijardi kuna.

Osim toga, u godini bezvlađa ostvarili smo rast ekonomije od gotovo 3%, poboljšali smo kreditni rejting države, a kako nismo trošili koliko smo planirali uspjeli smo i po prvi puta u dugo vremena smanjiti ukupni dug države. Rekao bih da su ovo najbolje utrošenih 120 milijuna u dugo vremena. Sve ovo su argumenti zašto trebamo ponovno na izbore jer nam očito ide bolje bez vlade nego s njom. I posljednje, ne treba zaboraviti kako je bonus novih izbora i promatranje nervoze i znoja na licu političara. Zašto i oni jednom, za promjenu, ne bi zaradili svoju plaću?


Marko Rakar politički je konzultant i savjetnik na području informatičkih sustava i korištenja financijske forenzike u identificiranju zloupotreba, korupcije i kriminala. Osim po političkom angažmanu, poznat je i po svom blogu mrak.org kojeg piše od 2004. godine i objavi cijelog niza, za državu neugodnih, setova podataka.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu